utorak, 18.09.2007.
Emocionalni košmar
E pa dragi moji, ljepo sam se sredio. Da počnem, da počnem, ako koga zanima. Ma uglavnom zanima one koji me čitaju a da to nisam znao. Hm...
Eto, ne mogu ovo nazvati emocionalnim rollercoasterom, jer moje raspoloženje ne varira iz jedne u drugu krajnost, već zbilja u svakom trenutku osjećam po više emocija odjednom. Može biti da je sve okinuto dolaskom "zlatne" jeseni kada mi oblaci padnu na oči a vlaga u sinusima poveća pa cijelo vrijeme šmrcam. E to nevolem, onda šmrčem ko usisavač. E da ako tražite poantu ovog posta, nema je, a bogmeč i tok misli može vrlo zastraniti. Nije da vas nisam upozorio.
Dakle, dakle, ljosnuh akademsku godinu. Brafo! Brafo! Reći će te ništa novo u hrvaCkom školskom sustavu, ima ih još. Mda, ali koliko njih izgubi ovoliko motivacije. Opet će te reć mnogo. Al manje od ukupnog broja svepadnutih. Al mene muče i moji roditelji. Da, oni su puni ljubavi, sve bi učinili za mene, ja njih volim, ali bratemili kvocanjem (nije da se nejednom reklo da mi neprestano ponavljanje toga ide po živcima) se ne postiže ništa, a stalnim pomaganjem se čini medvjeđa usluga. Tog sam se nadobivao, no nisam ko klinac vidio. E pa sad mi dolazi teško razdoblje pronalaženja svog para nogu i osovljavanje na iste. Alaj ću padat na guzicu. Mali kutak mira bi mi dobro došao, poput nekog stančića, ali sa mojim fakultetom sam u dužničkom ropstvu. Ajoj, mali moj.
A onda je tu i ljubavna situacija. No da sad si mislim pisat nešto ili ne, al rekoh ipak ne znam. Igrice su hoću - neću, ne mogu reći da me se vara, sve karte su na stolu, nema laži. Ali ja sam sadist po nadam se budućem zanimanju, no ne zaostaje moj mazohizam. Prihvatih prijateljstvo i nije mi žao, bar ne za sad, a tko zna što će biti ubuduće. A da, kad sam ja luda koja vidi samo jednu osobu, a vidi ju vrlo rijetko. Dakle nećete baš me vidjet da malo svako cmizdrim za nekim. Prijateljski, rodbinski ili bilokakodrugačijski. Prijatelje biram pomno, u dugom procesu, čemu pomaže i moje legendarno nepamćenje imena, božemesačuvaj.
I malo Gledam Grey's Anatomy, krepam od smijeha, onda pogledam One Tree Hill pa mislim cmizdrit... Mda, to je još jedan problem. Zaboravih kako cmizdrit. Iako ima mali milijun situacija kad se čovjeku srce oće prepolovit, tjelo izdat a emocije puknut, moje suzne žlijezde jednostavno su zakazale. Ne znam jel to zato što sam muškog roda ali čovjek bi poneka htio plakat.
I ne znam št sam htio reć, pogledah druge stranice, negdje mi misli odlutaše. Ah, da sad ostaje priopćavanje "sretnih" vijesti starcima. Rekao bih "Wish me luck!" al to ne znam dal govorim iz toga da mi se posreći i starci ne popizde pa da lakše prođem ili zato što to zavređujem ili da kukavički prođem bez pshološkog šamaranja ili da steknem simpatije kod vas... Moj mozak je košmar, a srce koje ga je držalo u redu je treutno i samo u neredu.
Pozdravno, Ribac
(12) -
-
