četvrtak, 12.07.2007.
Dašak New Yorka
Danas je bio dan kada napokon upoznajem uživo Newyorčanku i malu Ameliu. Da, da, malo bijelog svijeta se sjatilo u ovu malu metropolu.
I kako je sve počelo? Pa najprije se nisam mogao odlučiti hoću li ih zvati sa mobitela ili sa recepcije, no pošto mi je bilo pomalo blesavo odgovoriti na pitanje "A tko ju traži?" sa "Ribac" odlučih se ipak na zivkanje sa mobitela. Zemljo otvori se. Nije zemlja ali je bio lift iz kojeg su izašle obje vesele i nasmijane, neke sramežljivije, a neke ne. I odmah na početku razmjena darova: ja njima male dvije školjke, osobno izvađene iz mora, a one meni (na moje oduševljenje) Starbucks šalicu za kavu. Woot-woot!
I onda kavica na terasi hotela. Od početnog sramežljivog guranja nosa mami pod ruku, Amelia je uskoro pokazala svu svoju energiju, kojom je prštala. Mi malo stariji smo se posvetili nekim ozbiljnijim temama kao npr. uspoređivanju američkog i hrvatskog školsva. Majkomila, nebo i zemlja. Pridružila nam se i jedna Maja (ne nije moja Maja koja je prestala pisati blog) kojoj zaboravih adresu (ah ja i imena...) te koja je prošetala klinku po friškom zraku. Nakon povratka, paljenja jedne cigarete dok male nema (od svih ljudi, jedino mi je pred klincima sram zapalit, loš primjer i takoto) rasprave o pušenju preko bare i uskoro smo svi bili u šetnji gradom. Ispostavilo se da je Amelia veliki fetišist za fontane, te je u svaku pored koje smo prošli, ubacila koji novčić i zaželjela da jednog dana bude - princeza! Nije niti luda...
E, da, također treba napomenuti hrvatsko-englesku konverzaciju. Kako žive u NY za očekivati je bilo da Amelia priča engleski, no također savršeno razumije hrvatski, tako da je ona pričala na engleskom, a svi mi ostali na hrvatskom. No da ne bi bilo, priča ona i hrvatski, te je savladala neke osnovne riječi poput "Čokolino" ili "hvala". Ima ih još, no tko će sve popamtiti. "Bolje ne forsirati dijete". pametna odluka složih se ja.
I nakon toga se besramno uvalih na ručak u Bobana. Teško mi palo da jedem na tuđi račun, ah imam potencijala da budem sponzoruša jednoga dana. Mda... Nakon i tokom prefinog jela, naravno da svo svi brbljali ko navijeni, iako moram reći da imam dojam da sam ipak malo zakazao i bio poprilično šutljiv (što mi se u posljednje vrijeme sve ćešće događa, ahem...). A kada je desert došao na stol... najpamtljiviji trenutak je bio kada je Amelia skupa sa preostalim kolačem i tanjurom samo odjednom završila ispod stola! No, srećom, došao je konobar i uljudno rekao da će gospodični donijeti drugi kolač. A kasnije nam se još pridružio i Ddadd (zapravo je to bio moj jedini cilj ostanka na ručku, hehe) na kolaču i kavi, skupa sa još jednom Natašom. I tako smo svi skupa proveli cca. još sat i nešto u ugodnom čavrljanju i igranju sa Ameliom koja mi je dala eskimski poljubac (za one koji ne znaju - trljanje nosa o nos) nakon čega samo zaključili da je ipak red osloboditi stol i drugim ljudima.
Dok su se žene odlučile dotjerati u toaletu (pogotovo Amelia koja je imala bijele hlače, koje na kraju i nisu bile tako bijele) mi muškarci smo se strateški povukli i pozdravile naše njujorčanke do neke druge prilike. Nadam se iduće godine!
Pozdravno, Ribac
(18) -
-
