subota, 17.12.2005.
Zauzeta, oduzeta, whatever...
Najprije se želim zahvaliti svima koji su pružili potporu u komentarima. Uobičajeno odgovaram na komentare komentarom, no stvarno nisam imao snage odgovarati na svaki posebno. A za Baku molite i držite fige.
A sada da ispričam što mi se događalo od onda do danas.
Jin-jang. Dani apsolutno nisu imali veze jedan sa drugim. Dakle da krenem iz početka, i nadam se da ću vam prenjeti barem djelić atmosfere koji sam doživio...
Najprije sam nakon pisanja prošlog posta sasvim u 'blues-they-got-me-down' raspoloženju krenuo na probu zbora. Pomislio sam na to kako bi mi dobro došla koja Lonelyna mudrost. Da mudrost, ono što mi je rekla bilo je genijalno i neočekivano kao grom iz vedra neba.
Hoćeš ići večeras s nama u Sax?
Oh, koja mudrost! Nakon probe, smišljanja laži starcima zašto idem tjekom radnog tjedna van i nabrzinskog spremanja, bio sam spreman za Žaka i Kindlicu. Suvišno je napomenuti kako je Plavooka imala naprosto fantastičnu frizuru.
Nakon parkiranja u Vončininoj, krenuli smo skroz skockani kroz bespuća Zagreba prema Palmotićevoj i Saxu. Ljubazni čuvari pred vratima nisu nikog pitali za osobnu, iako je bilo maloljetnih. Usprkos zabrinutosti da ćemo doći na već započeti show, došli smo i ranije čak. No tko zna što bi bilo da je Lonely morala bočno parkirati.
Najprije su nas ugrijale Soul Sisters, koje su inače back-vokaluše Žaku, sa nekoliko emancipiranih starih pjesama. Suvišno je napomenuti kako izvrsno pjevaju i da imaju perspektivu da same započnu karijeru. I kada je Došla naša 'velika' zvjezda najpije nas je zagrijao fantastičnom i melankoničnom izvedbom 'White Chrismas'. Kasnije su došle neke druge stare pjesme koje su naša tjela natjerale na lagano ljuljuškanje ali i na energičnije pokrete. Kasnije nam se pridružila i 'manja' zvjezda, za koju definitivno vrijedi 'mali tić velki krič'. Kontakt sa publikom je bio drugačiji nego na koncertu. Klupski nastupi su puno osobniji, da ne govorim, kako su feleri bili simpatični, a namjerno imitiranje dječjih glasića sve samo ne iritantno. U ponoć je ljepša polovica back-vokaluša poslavila rođendan šampanjcem i solo izvedbom.
Bosonoga kaže 'ako je zauzeta, nije oduzeta'. Što se mene tiče može biti kakva hoće. Cjelovečernje razmjenjivanja pogleda sa jednom plavušom u crvenoj majici je izbrisalo moje ljubavnje patnje. Nismo se upoznali, nisam htio. Ovako mi ostaje uspomema na misterioznu femme fatale, a ne na na određenu 'Ivanu', 'Mariju' ili neku treću prolaznu osobu u mom životu. There's more plenty fish in the sea.
Kad-tad, svemu dođe kraj, pa i nastupu naših zvjezda, konkretnije 'manje' zvjezde uz pjesmu 'All I want for Chrismas'. Neka simbolika ili samo dobra zafrkancija Onog gore?
U petak sam mislio da se ponovno vraćam u staro raspoloženje zahvaljujući 10-ero satnom rasporedu na faxu. No, predavanje sam elegantno prespavao, vježbe rješio od šuba, a seminare odslušao zbog zanimljivih komentara koji su frcali na sve strane. Čak se osjećam i društveno korisnim, jer sam nabavio teškonabavljivu skriptu, koju sam mislio samo sebi kopirati, no dobio sam još 5 narudžbi. Plus, dobio sam poziv na večerašnje druženje kod jedne od rjetkih osoba, koje mi se nisu zamjerile na faxu.
U planu je bilo razdgledavanje božićnog sajma u bivšoj srednjoj školi zajedno sa pripadajućom ekipom. Kako sam imao sat vremena rupu, otišao sam u školski kafić, da vidim konobara kojeg nisam dugo vidio. Nemoram reći da sam ga vidio dan prije u Saxu. Tko zna što je u četvrtak radio, kad ga je glava boljela u petak. Ipak, bitnije je da je moj pogled uhvatio novi televizor, novi visoki stol i visoke stolice, te novi radio. Zbilja više nisam u srednjoj. Na kompu sam pogledao vaše komentare (besplatni net!) popričao sa konobarom i parom koji vodi kafić, te krenuo prema školi.
Nisam bio jedini kojeg je nostalgija dovukla u Križanićevu. Stari profesori, stare kolege... No i nove face koje dalje ponosno nose boje naše škole. Nakon toga se nekolicina nas povukla u KKZ na čašicu razgovora. Gužva je bila onakva kakva samo zna biti nakon božićnog sajma. Na kratko smo otišli na partiju biljara, no kako su svi stolovi bili zauzeti, vratili smo se u našu oazu markiranja, slobodnih sati te prije/poslje nastavnih kavica. Ovaj put su počele karaoke. Naravno da je kvaliteta četvrtkovih i petkovih nastupa neumitno drukčija, no ipak amateri nisu profesionalci. Naravno da samo i mi iz sveg grla zapjevali zajedno sa ljudima na pozornici, te se sjećali određenih događaja, te bivših i aktualnih ljubavi. Naravno, nisam bio u toku sa sadašnjih ljubavima ali kao štreber, sve ću doznati.
Došlo je vrjeme rastanka. Nisam bio nesretan, dapače, obuzeo me onaj trenutak kada znaš da si iskreno sretan i samo mi se osmjeh razvukao na usnama...
Sa štovanjem, Ribac
- 12:28 -
(11) -
-
(11) -
-