srijeda, 14.09.2005.
Nije fobija ali...
Ovih dana je 'in' pričati o strahovima i fobijama.
Da nstavim u revijalnom tonu jučer se i meni nešto slično dogodilo.
Kako sam napokon odlučio svoju sobu preurediti da bude u skladu s mojim statusom (studentska jelte) i napokon u nju unjeti ormar, stol i slične zvizdarije (praktički imam samo krevet, komada 2 i liniju) sa svojim dragim Starcima sam se uputio pravc istočno od Zagreba, gdje su nepregledne pustopoljine mega trgovinskih lanaca, pa tako i za namještaj.
(personal note: piši kraće rečence...)
Sve je bilo u redu, no ipak nismo se mogli složiti oko trosjeda koji bi služio kao dodatni krevet u slučaju padobranaca.
I krenuli mi tako prema autu, kadli meni puhne da idem liftom. Zašto? B(l)og te pita.
Bio je smješten u sred zgrade, izrađen u staklu, tako da me mogao vidjeti svatko, a stepenice su polukružno zavijale u blizini. Krenem ja prema liftu, Starci prema stepenicama. Sreli neke svoje Znance na vrhu stepenica. Super, stignem prije njih.
Da ne bi! Zbog nekog neočitog razloga nakon zatvaranja vrata lift se - zaglavio!
Prvih par trenutaka je prošlo s upitnikom iznad glave. Zatim sam opet stisnuo gumb za prizemlje. Ništa. Ponavljam radnju nekoliko puta, i opet ništa. Sada me već oprala lagana histerija. Vidim starce kako i dalje pričaju, i uopće me ne vide, iako su okrenuti prema meni. Ideja da im mahnem brzo me napustla zbog sveopće sramote. Onda sam odustao od svega i nadao se najboljem. Razgledavao sam okolo. U jednom trenu Starci pozdrave Znance te krenu niz stepenice. Opsa! A ja? Halooo, vaš jedini muški potomak je u egzistencijalnoj krizi a vi ne hajete! Ribac loza je pred istrebljenjem! Par sekundi nakon završetka razgovora (dakle dovoljno da pročitate 2 prethodne rečenice) lift se - odštekao. No skoro sam se, da prostite, usrao od straha.
A trosjed? Još nismo postigli sporazum.
Sa štovanjem, Ribac
(4) -
-
