Riječanka&svijet

09.02.2006., četvrtak


Palačinke i prosvjedi
Južina je ponovno zavladala. Nakon nekoliko prekrasnih zimskih dana, evo nam opet kiše i vlage.
A zna se što južina donosi – nemire, nervoze, kostobolje, depresiju.
Cijeli svijet je izgleda prožela južina – nemiri, prosvjedi, paljenje zastava...koji god kanal na TV okreneš, svugdje iste slike.
Problem Muhamedovih karikatura objavljenih prije nekoliko mjeseci u jednim marginalnim danskim novinama prerastao je sam sebe – ne radi se više o etičnosti odnosno neetičnosti novina/novinara koji su objavili spornu karikaturu, pa ni od vrijeđanju nečijih religiznih osjećaja – sve mi se više čini da je to samo zamaskirani mamac bačen masama u ralje, iza čega se valja nešto daleko opasnije i zlokobnije.
Oni koji me poznaju znaju da sam odgojena tradicinalno katolički, no isto tako i da nisam vjernik-praktikant. Poštujem tradiciju no moj me liberalni odgoj i humanističko obrazovanje tjeraju da sumnjam u dogme, tako da nisam tip sljedbenika i pokornog pripadnika pastve. No, nimalo me ne smeta da drugi ljudi oko mene, bez obzira koje vjere bili, poštuju i vjeruju u svoja božanstva. Naravno, pod uvjetom da mene ne tjeraju da odbacim svoja uvjerenja ili prihvatim tuđa.
Isto tako, ponešto poznajem, osim kršćanstva i islam, judaizam, budizam, hinduizam, taoizam, šintoizam... i uvjerena sam da svaka od tih religija u svom izvornom obliku propagira ljubav i osuđuje nasilje.
No, svugdje se nađe zlih ljudi koji mrze i koji potpiruju mržnju....a kada se tu negdje nađe još i glupost, te uzbibana masa gladna kruha i igara – takve kombinacije obično završavaju loše. Nadajmo se da ova neće tako.

Rame me luđački boli i dalje. Danas me M.,fizioterapeutica (a inače i jedna od raspojasanih plesačica sa nedavnih rođendanskih slikica), nakon dvotjedne pasivne terapije, krenula razgibavati. Jaooo!!! Ma, Torquemada i cijela bulumenta španjolskih inkvizitora iz mračnog srednjeg vijeka za nju su male bebe! Inače relativno nekršne građe, no jaka i žilava, uhvatila me u klinč i krenula mi razbijati periartritičke adhezije u ramenom zglobu – ako danas nisam crkla u mukama, neću nikada! Em mi je skoro iščupala cijelu ruku iz ramena, em sam se od bola skoro ugušila (jer sam zadržavala disanje kada bi me boljelo, a ova je vikala «udahni...na nos!!!...izdahni polako», tako da sam u času baš iskreno suosjećala s rodiljama)! No, nakon toga mi je skoro sat vremena bilo bolje..onda je počelo ponovno. M.mi je «ružičasto» prognozirala još barem tri mjeseca druženja....grrrrrrrrrrr....

Nakon ovoga, spopala me bedara žešćeg tipa, koju može riješiti samo čokolada...točnije, ogromne količine čokolade! Koje, srećom nisam imala doma...odnosno, jesam nešto imala, uvijek je imam, ali mi se je baš i nije jelo. Pa sam se uhvatila telefona i malo se jadala prijateljima.
U trenu me uhvatila inspiracija pa sam svoju support grupu od tri vjerna člana : M. (ne ona mučiteljica već moja stara frendica M.), te pripadnici «jačeg» spola R.i B.koji su uvijek spremni i raspoloženi za klopu, namamila na dolazak k meni, palačinkama – sa Nutellom i marmeladom od smokava i rogača.
Ekipa je maloprije otišla, ja više nisam depresivna, već umorna – trebalo je cijelo brdo palačinki ispeći (mazali su ih sami) a zatim i poslagati svo suđe u perilicu, i što je najgore, očistiti štednjak.
Sada sam kao glavni lik iz vica o apaurinu («serem i dalje, ali se ne nerviram...»...ma, znate ga sigurno) – rame me boli i dalje, ali barem nisam down.
A sada odoh u krpe...


- 00:20 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>