24.01.2006., utorak
Zla sam, priznajem : volim krzno!
Hladnoća nas je žestoko stisla! Sve bi bilo još kako-tako, ove temperature sa negativnim predznakom u siječnju nisu novost u Primorju, da ne dere bura kao luda.Jučer je bio poprilično sunčan dan, uz tu i tamo pokoji oblak, ali je bilo hladno za pop***** - išla sam poslije posla po benzin na Vrata Jadrana – srećom da je rezervoar bio više od trećine pun i da sam tankala svega 30-ak litara, jer da sam kojim slučajem morala još, pretvorila bih se u ledeni stup! Toliko sam promrzla, vunenim hlačama, debeloj maji i kaputu od kašmira usprkos, da se dva sata nisam mogla ugrijati. Cijeli dan se temperatura kretala negdje oko -5 do -6 stupnjeva Celzija, što je zahvaljujući buri davalo dojam da je negdje oko -30! E, kako je danas bura i dalje jaka i snažna, temperatura možda za stupanj-dva veća, sjetila sam se razgovora što sam u nedjelju vodila sa našom Lopticom , pa sam odlučila (morala sam prije posla skočiti nešto do grada) obući krzneni kaput. Jer, kada je ovako hladno, krzno doista grije najbolje. Nema te vune, kašmira, perja, skafandera, vjetrovke, hi-tech goretexa ili sličnog astronautskog sintetskog materijala koji po svojoj lakoći, ugodnosti nošenja, mekoći i grijačkom efektu može zamijeniti pravo, prirodno krzno (uključujući ono na muškim prsima, ofkorz! Pod uvjetom da ga ipak nema previše....i naročito ne na ramenima i leđima...bljakkkk). Prije nekog vremena, po našim medijima, a i ovdje na blogu, dosta se bacalo drvlja i kamenja po Vlatki Pokos, koja voli krzno i ne ustručava se ga nositi u javnosti. Naročito su glasni bili aktivisti nekih udruga za zašititu životinja. Ja imam kaput od srebrne lisice, već jaaakooo dugo – kupila mi ga mama za 25.rođendan. Ne nosim ga baš često, jer je uglavnom pretopao za naše zime – prethodnih godina sam ga znala nositi kada bih išla na snijeg ili kada bi bilo baš jako,jako hladno kao danas, ili pak kada bih išla negdje zimi u hladnije krajeve (naša metropola uključena). Prije desetak godina, «blagoslovio» ga je svojom mokraćom moj pokojni mačak Srećko, kada je bjesomučno obilježavao svoj teren (dok ga nisam odvela veterinaru koji ga je kastrirao. I Silky je zapišavao – piškio je svaku noć na moj krevet; bila je to neopisiva noćna mora- dok ga nismo kastrirali). Kaput je tada toliko smrdio da sam ga najprije danima vjetrila i zračila, a onda sam ga odlučila odnijeti na kemijsko čišćenje. E, kemijsko čišćenje krzna je pravi pothvat – u to doba trebalo je kaput odnijeti u specijaliziranu čistionicu u Trst, a kada su mi rekli cifru koliko čišćenje košta, grom me skoro doslovce spalio! Pa sam odustala od čišćenja, i prema savjetu mamine prijateljice nabavila iz Austrije neki sprej za čišćenje. Fleka se nije vidjela, no da bi miris(čitaj-smrad) nestao, trebalo je gotovo dvije godine. Drugi razlog zbog čega ne nosim krzno baš često, je to što se krzneni kaput relativno klasičnog ravnog kroja baš ne uklapa u moj omiljeni street casual stil kojeg najčešće nosim. No, danas sam ga obukla, na sive vunene hlače sa bijelim prugicama i tanku crnu dolčevitu. Stavila sam rukavice (nisam ih zaboravila ovaj puta), ali mi se nije dalo stavljati kapu, već sam samo podigla ovratnik. I tako, prolazim ja danas Korzom, nalik na ogromnu sniježnu loptu, kada na mene naleti jedna odvratna babetina, koju poznajem već godinama, i za koju ne znam da sam ikada igdje od nekoga čula jednu jedincatu dobru riječ. Uglavnom, Miss Simpaty me usprkos mom današnjem Yetti looku ipak prepoznala i zaustavila se, sa smiješkom od uha do uha. A ja, budala, umjesto da produžim i u letu promrsim : «Žurim, žurim!», stanem i pozdravim i ja nju. - «Gle, gle, Riječanka (rekla je, naravno, moje ime) u krznu! A ja sam mislila da si ti veliki životinjoljubac...» - otrovno se cereći je rekla. - « O, jesam, jesam! Zato ih i nosim po cijelom tijelu, tj.njihovo krzno. Doduše, najviše volim one na dvije noge, no nisam do sada još nijednog oderala, barem ne na taj način kao ti bivšeg muža. Joj, nemam vremena, žurim se, hajde bok! -. Ova moja zloća me ugrijala još više od krzna – cijeli dan sam uživala i cerekala se na poslu ispod maske, dok sam se prisjećala face koju je ova napravila nakon što sam joj odbrusila ovo gornje! Eto, zla sam i zločesta, definitivno! Priznajem! No, gledajući realno, mnogo ljudi razmišljaju na taj način kao i ona. Čovjek koji voli životinje tako ne bi smio nositi krzno. Slijedeći istu logiku, ne bi smio ni nositi kožne cipele i torbice, rukavice, remenje, novčanike, privjeske....a bogme ni jesti meso. A oni koji vole biljke, ne bi smijeli ni pomisliti jesti salatu. Ja oduvijek jako volim životinje (cijeli život imam pse ili mačke); Silky mi je punopravni član obitelji i ne mogu ni zamisliti što bi bilo da mu se nešto desi. Uginuće mog psa Bibija i mačka Srećka sam oplakivala ne manje nego smrt moje obožavane none. A volim i bilje, sa mojim fikusom benjaminom ponekad i razgovaram. No, priznajem, volim krzno...i vidjeti lijepo krzno i nositi ga, bilo kao kaput ili pak kao neki detalj (imam i kaput opšiven krznom oposuma). Kao što volim i pojesti dobar komadić mesa, a bogme, i finu salaticu od matovilca, rige, radića... Ali, da ja moram ubiti životinju da bih se nahranila ili odjenula – nema šanse! Ili pak da bih naručila da netko ubije konkretnu životinju meni za jelo ili da mi od nje napravi kaput. No, životinje svakodnevno ubijaju za hranu, kožu i krzno – to je, priznali ili ne, naš hranidbeni lanac. Baš kao što mačka (u prirodi, ne ovaj moj pospanac) ubija miševe i ptice egzistencije radi. Ljudi su svežderi i sama čisto vegetarijanska/veganska prehrana nije prirodna i dovoljna za, na primjer, pravilan rast i razvoj djeteta – trebaju mu određene aminokiseline i bjelančevine koje su isključivo životinjskog porijekla (dakle, koje se nađu u mesu, mlijeku ili jajima). Naravno, stvar je osobnog izbora hoće li netko biti vegetarijanac/veganac ili Jehovin svjedok ili istraživač podmorja, whatever. Tu i takvu mrtvu i prepariranu životinju ću bez grižnje savjesti kupiti, pojesti, obući, obuti. Naravno, reći će netko, potražnja diktira ponudu i obrnuto...no, ja nikada nisam ni tvrdila da sam uvijek u pravu i politicaly correct. Štoviše, baš sam zla i zločesta, hehehehe.... |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com