Riječanka&svijet

11.11.2005., petak


Martinje
Danas se slavi Martinje, tradicionalni pučki praznik kojim se obilježava trenutak kada mlado vino, mošt, postaje «pravo» zrelo vino. Martinje je blagdan u svim vinogradarskim krajevima širom Lijepe naše, a slavi na na različite načine, no zajedničko je da se krsti vino, tj.lokalni ceremonijal-majstor maskiran u Svetog Martina (koji je bio biskup) izgovara riječi blagoslova i svečano «pretvara» mošt u vino, nakon čega se naravno mora to vino probati. A jasno je da se uz kapljicu mora nešto fino i pojesti!

Martinje se slavi na dan koji crkveni kalendar poznaje kao dan Svetog Martina.
Sveti Martin je ranokršćanski svetac iz 4.stoljeća, a njegova veza sa vinom, vinogradarima i vinopijama nije direktna, već zapravo čisto koincidencijska, budući da vrijeme sazrijevanja vina pada baš oko ovog blagdana.
Martin je rođen negdje u Panoniji 315.ili 316.godine, kao sin rimskog oficira. U mnogočemu nam može biti blizak – rođen je u tranzicijsko vrijeme, kada kršćanstvo više nije bilo zabranjena sekta, ali nije bilo još ni široko prihvaćeno. Majka mu je bila kršćanka, a otac vjeran starim rimskim bogovima, pa je Martin i ime dobio po bogu Marsu. Već u ranoj mladosti približio se kršćanstvu i planirao se zarediti, no kako je bio vojnički sin, tako je i u dobi od 15-te godine silom unovačen. Po onome što se o njemu može pročitati, bio je osebujan čovjek. Skroman i jednostavan, iako je bio i sam oficir i imao slugu, inzistirao je na tome da zajedno dijele poslove. Najpoznatiji je po svom djelu koje je učinio dok je bio stacioniran u Galiji – mačem je raspolovio svoj plašt i dao polovicu promrzlom prosjaku da se ogrne. Te noći u snu mu se ukazao Isus, koji je govorio : Gle, ovim plaštom me ogrnuo Martin kateheta.
Martin se nakon toga zaredio, no i dalje je vodio vojnički život. Kada je izabran od puka za biskupa u Toursu, odrekao se bogate biskupske palače, živio u skromnoj ćeliji uz crkvu (ah, koje li razlike u odnosu na današnje crkvene veličine).. Širio je kršćanstvo na jednostavan način – obilazio je kuće i kolibe, razgovarao sa pukom, zalagao se za siromašne. Živio je skromno i smjerno, i za svoje je vrijeme doživio visoku dob od preko 80 godina. Umro je 8.studenog, negdje između 395 - 402.godine (povjesničari se ne mogu složiti koje je to godine bilo), a tri je dana kasnije pokopan, na svoje inzistiranje, na groblju za siromahe.
Sveti Martin je vrlo brzo postao svetac zaštitnik vojnika, ali i gostioničara i vinogradara.
Zlobnicima koji tvrde da je Sveti Martin bio prvi povijesni pijanček i veliki vinopija, pa je zato zaštitnik vinogradara, treba reći da za takvo nešto ne postoje povijesni zapisi. A ako je i popio tu i tamo – što ima lošeg u tome? Živio je u Panoniji, Italiji i na kraju u Francuskoj – sve su to vinorodni krajevi. Bio je vojnik, čovjek koji je živio s ljudima i za ljude. Čitajući o njemu, čini mi se da je bio humaniji, liberalniji i moderniji od mnogih naših suvremenika.

E, pa živjelo Martinje! Nazdravite si čašom novokrštenog vina, papajte nešto fino. I ne brinite – ako niste stigli večeras, još je cijeli vikend pred vama. Samo – nemojte sjedati za volan nakon toga. Ne zato jer panduri vrebaju (a vrebaju, vjerujte mi!) već zbog sebe i zbog drugih. Živjeli!


- 22:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>