Kao što je bilo i za očekivati, ljeto je nahrupilo silovito, preskačući proljeće koje se dugo neuspješno hrvalo sa zimom. Do prije 3 dana još sam grijala, a danas su mi balkonska vrata širom otvorena. S obzirom na dugu zimu, svi smo toplinu i sunce jedva dočekali. No, kako je krenulo vjerojatno ćemo brzo zažaliti i vapiti za malo svježine. Priroda uzvraća udarac – za sve strahote koje joj činimo, odlučila se osvetiti . «Ukinula» nam je najljepša godišnja doba, proljeće i jesen. A kod moje mame na balkonu – prinove! Točno nakon 14 dana, u subotu se iz jajeta izlegao prvi grlić, a u nedjelju drugi. Baš su slatki, okati, velike glave i kljunova, sitnih tjelešaca, prekriveni žućkastosmeđim paperjem. Mama i tata grlica ih budno paze, oni uglavnom spavaju, a u nedjelju ujutro kada sam ih došla vidjeti igrali su se kao male mace, fingirali tuču, valjali se, kljucali i par sekundi nakon toga opet zaspali. Mama im je nabavila ptičju hranu, i tako sada roditelji dobivaju doručak u krevet, da skupe snagu za borbu sa malim pijukavcima. Prije nekog vremena nabavila sam dva velika grma lavande zasađena u posudama. Oduvijek sam mislila da je lavanda otporna, mediteranska biljka, koja uspijeva na malo zemlje i ne traži puno vode. Bar tako su mi djelovala polja lavande na Hvaru i drugim južnodalmatinskim otocima – oaze mirisne ljepote na kamenu, kršu i žegi. Ove moje jok! Ako ih dva dana ne zalijem, odmah klonu! Baš poput visibaba...vidi se da su najvjerojatnije uzgojene u laboratorijima, premda izgledaju i mirišu kako treba. Toliko o prirodi i njenim zakonitostima... Gledala sam večeras «Latinicu». Tema je bila multipla skleroza, pričalo se dosta o invaliditetu i mladim osobama, te problemima na koje nailaze. Emisija je bila standardna, usporedilo se uvjete koji se tim ljudima pružaju u Švedskoj i kod nas. Jasno je i najvećem laiku i nepoznavatelju problema da je zbog nedostatka novca tim ljudima kod nas teško i da na svakom koraku nailaze na nepremostive prepreke, od arhitektonskih do administrativnih, a o nerazumijevanju i nezainteresiranosti "zdrave"okoline da i ne govorim... No, ono što je bilo pomalo neobično bilo je pitanje za publiku kod kuće : da li biste ostavili dragu osobu u slučaju da postane nepokretan invalid u kolicima? Odgovor je bio niječan u 97% slučajeva. Da sam ja sudjelovala u anketi i ja bih tako odgovorila, jer mi je nepojmljivo ostaviti nekog svog, dragog, voljenog na cjedilu. Iako, ne mogu a ne shvatiti i onoga tko nema snage boriti se sa bolešću i svim promjenama koje ona donosi. Međutim, komentar jedne žene koja se javila telefonom i koja je rekla da osoba koja nema snage ostati uz nekog svog u bolesti ne poznaje tajnu ljubavi...podsjetila me na komentar koji je prije nekoliko dana na mom prethodnom postu ostavio blogokolega Armin . On mi je, naime, predložio da napišem esej o ljubavi. Po mom mišljenju, da bi netko mogao pisati o ljubavi, treba biti ili jako sretan ili jako nesretan. Ja nisam ni jedno ni drugo... |