Riječanka&svijet

12.01.2005., srijeda


Fast food na moj način
Danas sam opet došla kasno doma, bilo je skoro 22 sata. Nakon redovnog posla, imala sam ambulantu, pa ultrazvučnu i Doppler dijagnostiku. Izgleda da me u posljednje vrijeme prati peh...ili me samo Onaj Gore kažnjava, jer sam se, ne tako davno, žalila kako mi je život neispunjen posljednjih mjeseci, te da ne znam kuda ću sama sa sobom.

Zadnji pacijent je bio naručen u 19,30 za Doppler krvnih žila bubrega. Nalaz je na glavnim deblima obje bubrežne arterije bio patološki, pa sam napravila i dodatna mjerenja na ograncima arterija unutar samog bubrega, što je potrajalo dodatnih sat vremena...kada sam završila, prošlo je 21 sati, pa se me čistačice vrlo, vrlo ljuto gledale...nekako nisam imala srca pacijenta naručiti za dodatne analize ponovno, ipak je to star čovjek kojemu se u posljednjih godinu dana funkcija bubrega naglo pogoršava...
Nisam se danas fizički umorila kao jučer, no ovaj je posao zamoran samim time što sam satima blejala u ekran na kojem se stalno nešto kreće i pokreće, što je popraćeno i zvučnim signalima tipa zujanja,hučanja, bubnjanja, pulzacija...mom mazgasto-tvrdoglavom karakteru i relativno otpornom želucu mogu zahvaliti na činjenici da ne patim od morske bolesti!

Sva sreća što me u mom stanu dočekala blažena tišina...Silkyjevo protestno mijaukanje, u prijevodu : pa gdje si tako dugo, što je s mojom večerom? Glaadaaannn sammmm!!!....nije me posebno uzrujalo. Naravno da sam mu dala jesti prije nego što sam svukla kaput...neki prioriteti su sami po sebi podrazumijevajući!
Obzirom na ovakav tempo života, na neredovite dolaske kući, kod mene nema puno planiranja, pa čak ni jednostavnog, poput što ću sutra skuhati za ručak.
Volim maštovitu hranu, koja mora i lijepo izgledati, pa mi nije žao neke kompliciranije stvari pripremati dugo. No, to dolazi u obzir samo ako imam vremena i ne žuri mi se nikuda. Kako je to ipak kod mene prilično rijetko, sklona sam fast foodu..no, ne onom klasičnom. My way fast fooda je povrće, najčešće salate, što su moji redovni čitatelji zapazili, pa i neki od njih pridonose svojim receptima, na čemu zahvaljujem.
Volim raznoliku hranu, na tanjuru volim vidjeti više vrsta hrane u malim količinama. Začine poznajem dosta dobro, volim ih kombinirati, čime hrana dobiva na punoći i zadovoljava moje epikurejsko-bonkulovićke ideje koje se, pojednostavljeno, svode na to da jelo treba biti užitak oku i nepcu, pri čemu treba voditi računa da ono što pojedeno bude što jednostavnije, korisno tijelu, a da njegovo pripremanje ne bude tlaka i napor. Isto tako, dobar zalogaj treba biti popraćen i dobrim pićem. Pri tome apsolutnu prednost dajem kvaliteti...ne treba pojesti i popiti puno, već dobro. I nikada ne žalim za fino povrće ili meso, ribu dati koju kunu više...

Volim hranu pripremati za drage ljude...kada sam sama vrlo često pojedem nešto jako jednostavno poput sendviča ili jogurta. Večeras sam tako pojela malo kraškog pršuta, onog mekanog poluvlažnog, bez kruha, i popila bocu bio-aktiv jogurta. Danas sam na poslu uz kavu pojela malo pannetona pa mi je bilo sasvim dovoljno..ipak sam još uvijek na dijeti, hehehe.
Ja sam poput Talijana i Španjolaca...za mene jelo ima gušta uglavnom navečer. Po danu, meni jednostavno «to nije to»...najviše zato jer po danu nemam vremena...
Salate volim jako, bilo kuhane ili sirove. Pri tome imam jedno pravilo :kod kuhanih salata ne kombiniram različite vrste povrća, dok je kod sirovih to obrnut slučaj – tu vrijedi pravilo : što više to bolje.
Moje omiljene kuhane salate su ona od cikorije i paskija (paski su, za one koji to ne znaju, vitičasti izdanci češnjaka...ne ono što «proklija» kada glavica predugo stoji u hladnjaku, hehehe...već dok raste u zemlji...no, doista ne znam koji je drugi naziv za paski), i jednog dana ću i o njima pisati.

Nešto češće pripremam svježe salate, naročito posljednjih godina kada više ne postoji sezonsko povrće i kada se sve može naći u svako doba godine. Naročito je dobar izbor u Trstu, gjde obično odem barem jedan puta mjesečno, prvenstveno po mačju hranu, jer je moj gospodin mačak strašno izbirljivo stvorenje i ne jede, npr.Whiskas proizveden za istočnoevropsko tržište...a da je ta hrana izgledom i okusom puno lošija od one za zapadna tržišta vidim i njušim i ja, ne moram imati izoštena osjetila poput mačaka. Svaki puta kada odem u shopping u Trst, vratim se sa punim vrećicama raznog povrća koje mi potraje barem 15-20 dana.
Jedna od moji omiljenih salata, koju nisam dugo već jela je ova ovdje : za nju treba imati neku od «klasičnih» salata : putaricu, ricastu, endiviju, kristalku (može i od svih pomalo), matovilac, rigu (rukolu), radić – zeleni, primo taglio, no mogu i sve druge vrste, zatim sasvim mlade sirove izdanke špinata i mlade listiće blitve. Svo to lišće se dobro opere i usitni, naročito špinat i blitva koji se narežu na rezančiće...u to se dodaje mladog luka, također narezanog na sitne kolutove i malo sitno nasjeckanog češnjaka, posoli se, doda se kavna žličica sjemenki lana te prelije smjesom maslinova ulja te jabučnog octa i aceta balsamica. Osim što je vrlo osvježavajuća i lagana, ova salata ima i sve vitamine grupa A,B,C.D i E, te natrij, kalij, fosfor, kalcij i magnezij. Uz nju ja obično poslužim mozzarelu..nikada ne stavljam sireve u salate koje začinim acetom balsamicom, jer poprime neobičnu smeđu boju...

Nekako mi se sve više čini da ovaj moj blogić u posljednje vrijeme postaje kutak za gastronomska premišljanja...
No, bez brige, nisam ja zaboravila ni na našu svakodnevicu, mračne strane, predsjedničke izbore...samo malo pročišćavam sisteme koji su mi predozirani Mesićem i Ko(koš)soricom, raznim poltičkim i politikantskim aferama, pedofilima, tragedijama i skandalima...

- 14:04 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>