Riječanka&svijet

11.01.2005., utorak


Ponovno posao
Nakon 2 tjedna, danas sam ponovno počela raditi. Dan je, kao za inat osvanuo sunčan i topao, za razliku od proteklih 2 dana, koji su bili vlažni i magloviti.
Kada sam ujutro stigla na posao, dočekala me puna čekaonica ... što me, naravno, nije iznenadilo. Svega 3 pacijenta su bila naručena, ostalo su bile, srećom , «hitnoće» tipa upaljenog prištića u uhu, komadića žice koji je u prstu od prije Božića i sličnih «delikatesa»...
No, to sam sve bez problema i čak pomalo na vlastito iznenađenje vrlo brzo riješila...ipak sam se dva tjedna odmarala i prikupljala energiju. Čak mi je posljednjih dana posao malo i falio...volim to što radim, ne mogu si pomoći, hehehehe.
Oko 14 sati sam već pomalo redovni program dovodila kraju...kada je zazvonio telefon u predsali. To nije nikada dobar znak, to znači da nas netko hitno treba. Javio se asistent. Zvao je jedan obiteljski liječnik koji surađuje sa nama, iz mjesta udaljenog oko 15-ak kilometara, koji nam je najavio da je hitno poslao gospodina koji je cirkularom ozljedio šaku. Prekrasno! Ozljede šake cirkularom nisu mala stvar...ni za ozljeđenog, a ni za mene. Za njega je to neizvjesnost, moguć invaliditet, za mene dugačak i težak posao, zahvat koji nikada ne traje manje od dva sata. No, strpljenja, takav je posao kirurga...nikada ne znaš kada ćeš doći kući. To je bio i jedan od «jačih» argumenata mojih starijih muških kolega, koji su me, kada sam započela specijalizaciju, uvjeravali kako kirurgija nije za žene. Kolegice, rekao mi je jedan eminantan riječki kirurg starije generacije, pa kako vi zamišljate raditi ovaj posao, brinuti o kući, suprugu i djeci? Nisam mu odgovorila....Kirurzi su posljednji bastion zadrtog mačizma. Pojmovi tipa podjela poslova, zajedničko vođenje kućanstva, emancipacija...kod njih su totalna nepoznanica.
Činjenica koja stoji je, da je meni definitvno lakše raditi jer nemam brige hoću li stići po dijete u vrtić na vrijeme ili ne, što ću spremiti mužu za ručak, i slično, što muči mnoge zaposlene žene i majke kod nas. Ni onima sa fiksim radnim vremenom nije lako, jer, priznali to ili ne, u našoj realnosti, više od tri kantuna kuće je na ženinim leđima, a naši muškarci, naročito oni nešto stariji, su tradicionalno «balkanski» odgojeni : rado prepuštaju ženi skrb o djeci i domaćinstvu...Oni mlađi su ipak nešto fleksibilniji, srećom...
Anyway...pacijent je stigao u 14,45...flekserica mu je ozlijedila mišiće i kosti šake i kažiprsta, prekinula 2 tetive na nadlanici, razderala zglob na kažiprstu te jednu od dvije vitalne arterije kažiprsta. Bacila sam se na posao. Uspjela sam sve «pokrpati»...kada sam završila bilo je već 17 sati i bila sam doista umorna. Uza sve ostalo, napalo me i «Evino prokletstvo»...ne, nije to nedostatak pupka, ako ste to mislili, hehehe...
Kada sam došla kući, bilo je gotovo 18 sati...iako nisam cijeli dan ništa jela, popila sam svega dvije bijele kave, nije mi bio do jela...istuširala sam se, bacila u krevet...i vjerojatno iduće sekunde zaspala.
Probudila me majka u 21 sat...kaže, na RTL-u uskoro počinje duel Mesića i Ko(koš)sorice.
Dok su se oni prepucavali i razglabali o stvarima koje su već stotine puta posljednjih dana prežvakavane, napravila sam si večeru....očistila sam salatu kristalku, u zdjelu ubacila limenku slanutka, narezala na kockice malo dimljenh purećih prsa. To sam prelila preljevom kojeg sam napravila od tekućeg jogurta u koji sam dodala malenu žličicu senfa, soli, žlicu maslinova ulja, te sjemenke sezama, sušeni vlasac, timijan i papar.
Nakon što sam se fino napapala, popila sam veliku čašu coca-cole i počastila se Lindt čokoladom punjenom sa cointreauom.
Mislim da ću danas ranije u krpe...


- 17:58 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>