„Put na Mjesec „
Svjetsko prvenstvo Pjongjang 1979
Svjetska stolnoteniska federacija odlučila je da se Svjetsko stolnotenisko prvenstvo 1979 igra u Pjongjangu, glavnom gradu Demokratske Republike Koreje ili kako je obično zovemo Sjeverne Koreje. Kako je Jugoslavija u to vrijeme bila jedna od malobrojnih zemalja koja se je mogla pohvaliti dobrim odnosima s ovom inače gotovo hermetski zatvorenom zemljom na visokom političkom nivou dogovoreno je da će reprezentacija Jugoslavije imati dva tjedna završnih priprema u Pjongjangu. Igračima Sjeverne Koreje nedostajalo je prakse igranja s vrhunskim europskim igračima pa su ženska i muška selekcija Jugoslavije pozvane na zajedničke pripreme. Za nas to i nije bila tako loša varijanta jer smo dobili priliku za punu adaptaciju na sve uvjete igranja koji su nas tamo očekivali. Kao tadašnji šef stručnog štaba reprezentacije bio sam vođa delegacije za vrijeme priprema. Kasnije, početkom Svjetskog prvenstva pridružili su nam se predsjednik i generalni sekretar STSJ pa u očima naših domaćina od tada više nisam bio "veliki vođa" delegacije "velike prijateljske zemlje", kako su me titulirali na TV i u štampi, postao sam obični smrtnik. Prvi dio boravka u Sjevernoj Koreji ostao mi je posebno u sjećanju, činilo mi se kao da sam bio na Mjesecu ili nekom drugom planetu, nikako ne na ovoj našoj zemaljskoj kugli. Evo i zašto!
Prva stanica puta bila je Peking, gdje smo ostali dva dana. U to vrijeme Kina se tek pomalo otvarala, današnja Kina i Kina tog vremena nemaju baš mnogo sličnosti. No Kinu smo već poznavali, bili smo više puta tamo i premda je bilo drugačije od našeg svijeta nije nam to više bilo tako neobično. Kada smo nakon dva dana krenuli na aerodrom da poletimo za Pjongjang očekivali smo da ćemo tamo naići na nešto slično što smo posljednja dva dana imali prilike vidjeti u Kini. Na aerodromu u Pekingu dočekao nas je avion sjevernokorejske državne aviokompanije, mali, prastari ruski propeler dvomotorac s izlizanim sjedalima i potpuno ćelavim gumama koji je triput tjedno letio na liniji Pjongjang - Peking. Let do Pjongjanga prošao je bez problema, bili smo jedini putnici u avionu. Na aerodromu u Pjongjangu bila su dva, tri putnička aviona i cijela vojska ljudi u uniformama. Dočekala nas je delegacija organizatora i ja sam od tog trenutka pa sve do dolaska naših "pravih" rukovodilaca bio promoviran u "velikog vođu" prijateljske delegacije. Tek sam malo po malo dobivao predodžbu o tome što to u Sjevernoj Koreji znači biti "rukovodilac". Igrači i treneri bili su tretirani gotovo kao nužno zlo a ja sam dobio prevodioca, šofera, pratioca koji je valjda bio iz tajne službe i koji se brinuo za moj dnevni program.
Smjestili su nas u hotel, mislim da se zvao "Friendship" ili tako nešto - bio je to ogroman hotel uglavnom za strance, visok dvadesetak katova i gotovo potpuno prazan jer još nisu došle druge reprezentacije. Hotel je bio korektan, hrana također, dvorana odlična i u blizini te su već idućeg dana naše igračice i igrači započeli zajedničkim pripremama sa selekcijom domaćina. Za mene je na moje iznenađenje pripremljen posebni program. Vodili su me u grad, bio sam čak i u robnoj kući, bio na svečanoj večeri u restoranu rezerviranom za strane goste, odveli su me u Muzej revolucije, vozili me na jednu stranu Koreje na obalu Tonkinškog zaljeva gdje sam bio u luci Wonsan, vodili me i na drugu stranu do Korejskog zaljeva gdje sam bio u luci Nampo. Svaki od navedenih doživljaja bilo je neko novo, sasvim neočekivano i neobično iskustvo.
Jedna od prvih stvari koje su nam upale u oči bila je sveprisutnost "velikog vođe" predsjednika Kim Il Sunga - gdje god se čovjek okrene svugdje slike ili biste "velikog vođe". Otvorite li "Pjongjang Times", novine na engleskom jeziku koje su nas svaki dan čekale u hotelskim sobama, nije se moglo desiti da nađete stranicu na kojoj nije bilo fotografije Kim Il Sunga i reportaže o njegovoj posjeti nekoj tvornici, prijemu udarnika ili slično. Na jedinom televizijskom programu gotovo pola vremena bilo je posvećeno "velikom vođi", u hotelu su svugdje ležale razne brošure i knjige koje su veličale "velikog vođu" ili u kojima je "veliki vođa" iznosio svoje misli i savjete svojim podanicima. Do koje je mjere bio razvijen taj gotovo nevjerojatni kult ličnosti imao sam prilike vidjeti iz prve ruke. Odmah na početku poveli su me u Muzej revolucije, koji bi se prije mogao nazvati Muzej Kim Il-sunga i njegovih predaka. Na brežuljku iznad Pjongjanga stajao je ogromni kip "velikog vođe" a pored kipa bio je i Muzej revolucije. Kada su me doveli u Muzej ispostavilo se je da je tamo već čekala ekipa televizije koja je snimala posjet Muzeju "velikog vođe delegacije prijateljske Jugoslavije" - to sam bio ja!! Direktor Muzeja vodio me kroz sve prostorije i objašnjavao - sve je počelo s ocem i djedom Kim Il-sunga koji su se u brdima i gorama borili za slobodu svog naroda. Mladi Kim Il-sung je krenuo u grad gdje je imao težak život običnog radnika te je osnovao Radničku stranku Koreje kojoj je ostao cijelo vrijeme na čelu, oslobodio Sjevernu Koreju te je eto i dalje mudro vodi. Cijeli postav Muzeja Revolucije bio je isključivo prikaz života Kim Il-sunga i nešto malo njegovog oca. Dok mi je direktor Muzeja od prostorije do prostorije objašnjavao "povijest revolucije" primijetio sam da je Kim Il-sung po dolasku sa sela u grad 1928 osnovao Radničku partiju Koreje, koja je i danas na vlasti u Sjevernoj Koreji. Pričinilo mi se da sam ranije vidio da je Kim Il-sung rođen 1914 pa sam zamolio direktora da mi kaže kada je točno rođen "veliki vođa" jer sam ja nažalost očito krivo upamtio godinu 1914. Direktor mi je ponosno rekao da sam točno upamtio godinu rođenja i kada sam ja začuđeno konstatirao da je Kim Il-sung osnovao vladajuću partiju u dobi od 14 godina on je to kao nešto najprirodnije potvrdio!?!
Iduća prilika da se uvjerim u razmjere kulta ličnosti bila je poziv gradonačelnika na večeru u restoranu na obali rijeke koja protječe kroz grad. Restoran u koji smo ušli bio je potpuno prazan ali su svi stolovi bili pripremljeni za doček gostiju, bilo je više konobara nego nas gostiju. Već prilikom ulaska u restoran primijetio sam neobičan stol, potpuno pripremljen za goste ali odvojen od ostalih i okružen onim mesinganim stupićima povezanim crvenom trakom kakve susrećemo u muzejima u kojima se neki eksponat treba odvojiti od kontakta s posjetiocima. Upitao sam domaćina što je s tim stolom a odgovor je bio u smislu - "Veliki Vođa" je tog i tog datuma pred neku godinu bio u ovom restoranu i večerao ovdje za ovim stolom sa svojim gostima!! Nakon dva ili tri dana vodili su me u prekrasan, ogromni gradski zoološki vrt. U jednom trenutku prošli smo pored klupe koja je kao i onaj stol u restoranu bila okružena mesinganim stupićima povezanim crvenom trakom - slutio sam već o čemu se radi a odgovor koji sam dobio to je i potvrdio - "Veliki Vođa" je tad i tad posjetio zoološki vrt i ovdje se tom prilikom odmarao!!
Prošao sam uzduž i poprijeko cijeli grad - naravno niti koraka nisam prošao bez pratnje! Metro u Pjongjangu bio je veličanstveni kič, očito je trebalo impresionirati sve posjetioce veličinom, mramorom, bezbrojnim slikama Kim Il-sunga. Bio sam u robnoj kući u kojoj je jedino bilo dovoljno fotografija Kim Il-sunga na svim zidovima, ali gotovo nije bilo robe za prodaju. Na gradskim ulicama je bilo pješaka, za razliku od Kine malo bicikala i gotovo nikakvog prometa. Prolaznici u gradu bili su na moje čuđenje obučeni u odijela europskog kroja, imali košulje s kravatama, žene su nosile haljine, u Kini su u to vrijeme i muškarci i žene nosili ista radna odijela plave boje, vojska takva odijela samo zelene boje. Na raskršćima je svugdje bilo policajaca koji su regulirali "promet". Moglo se vidjeti poneki kamion ili rasklimani autobus, vojni džip a od osobnih automobila povremeno je projurila neka Volvo limuzina. Te limuzine su me fascinirale - objasnili su mi da visoki rukovodioci imaju na raspolaganju te luksuzne limuzine, vidjelo se da se svi sklanjaju čim se neka od tih limuzina pojavi. Ti auti imali su zatamnjena stražnja stakla tako da se uopće nije moglo vidjeti ima li nekog putnika na stražnjim sjedalima ili ne! No usprkos toga što čak nisu znali ima li putnika u autu ljudi su stali okrenuli se prema autu i pozdravljali?! Vidio sam grupu školske djece u uniformama kako se na komandu svoje učiteljice okreću prema limuzini u prolazu i u zboru izvikuju pozdrav ne znajući ima li koga u autu. Kada sam poslije autom domaćina kružio po Sjevernoj Koreji barem se nisam čudio tome da su prolaznici pozdravljali auto - nisu znali da u autu sjedi privremeni vođa jedne strane sportske delegacije!
U Pjongjangu sam između ostalog posjetio Dom kulture i sporta - tako se nekako zvalo to impozantno zdanje s još impozantnijim sadržajem. Vidio sam tamo razne sekcije - muzičke, plesne, sportske, artističke u kojima sam vidio djecu nevjerojatnih znanja i sposobnosti. Objasnili su mi da je to centar u kojemu se okupljaju najsposobniji, najtalentiraniji, izabrani u područnim centrima. Rekli su mi da roditelji uglavnom imaju malo vremena na raspolaganju za druženje sa svojom djecom - država uzima djecu i odgaja ih umjesto roditelja, roditelji rade ali kada završe redovno radno vrijeme obično moraju nastaviti radom u nekim "dobrovoljnim akcijama".
Jedan dan na programu bio je odlazak na obalu Korejskog zaljeva, posjetili smo luku Nampo u koju dolazi sav teret namijenjen za Pjongjang. Od Nampoa najviše mi je u sjećanju ostao posjet našem brodu iz Rijeke koji je doveo neki teret i bio usidren u luci. Naši pomorci gotovo nisu mogli vjerovati kada su me vidjeli - rekli su mi da su u Sjevernoj Koreji uvijek kao u zatvoru - nema izlaza na obalu, nema zabave, nema ničega, jedva čekaju da se ponovno otisnu na more.
Nakon posjete Nampou idući je dan na redu bio odlazak na drugu stranu Koreje na obalu Tonkinškog zaljeva. To je bio znatno duži put, trebalo je pravom autocestom prijeći stotinjak kilometara do Vonsana. No ovo "prava autocesta" je zapravo pretjerivanje - cesta je bila dosta grbava i najvećim dijelom sasvim ravna, kao ravnalom povučena - poslije sam čuo objašnjenje da je građena tako da bi u slučaju potrebe mogla poslužiti kao pista za polijetanje i slijetanje vojnih aviona! Na ulazu na autocestu nije bilo naplatnih kućica već postaja vojne policije - za ulazak na autocestu naš je vozač morao pokazati dokumente i putni nalog, bez toga nije bilo prolaza. Na samom autoputu sve do Vonsana gotovo i nismo vidjeli neki drugi auto! Na pola puta moj je vodič rekao da ćemo za čas stići do odmorišta na autoputu gdje ćemo stati da predahnemo (?!), nešto pojedemo i popijemo čaj. Došli smo do tog odmorišta - benzinska stanica, motel, restoran bili su potpuno pusti, osim zaposlenih nigdje nije bilo nikoga. No sve je bilo spremno kao da će za neki tren ovdje biti navala gostiju. Mi smo očito bili unaprijed najavljeni, za tren smo bili posluženi hranom i pićem pa smo zatim nastavili putovanje. U Vonsanu su mi na obali pokazivali odmarališta za radne ljude - obični radnici mogli su tamo samo za nagradu za radne podvige i slično. Vidio sam i razne tvornice i lučka postrojenja a zatim bio odveden u jednu tvorničku kantinu na ručak. Dio kantine koji očito nije bio predviđen za obične smrtnike već za rukovodioce, bio je velik i sasvim prazan. Mene su posjeli za stol koji je bio pripremljen za jednu osobu i svi su krenuli kako bi izašli iz sale - rekao sam pratiocu, koji je govorio engleski neka zaboga on i šofer ostanu sa mnom da zajedno ručamo no odgovoreno mi je da to ne dolazi u obzir jer oni nemaju pravo ručati zajedno s gostima - živjela ravnopravnost radnih ljudi Sjeverne Koreje!
Kao što je Hitler svoju ideologiju objavio u "Mein Kampf", Gadafi svoju u "Zelenoj knjizi", Mao Tse-tung svoju u crvenoj knjižici tako je i Kim Il-sung objavio "Juche" - prema tom političkom programu Sjeverna Koreja provodi politiku samodostatnosti, to jest namjera je da se sve potrebno za život države i naroda proizvodi u Sjevernoj Koreji. Kada se vidi nedostatak osnovnih životnih namirnica, nedostatak robe široke potrošnje, očito je da u praksi taj program nije donio rezultate.
Nakon desetak dana pojavili su se i naši "pravi" rukovodioci pa sam postao "obični smrtnik", nisam više imao pratioca, auto i šofera. Cijelu delegaciju je u goste u ambasadu pozvao naš ambasador. Kada smo tamo bili odmah nas je upozorio da ne govorimo ništa što bi moglo biti uvredljivo za domaćine jer svi zidovi ambasade imaju "uši"!! Dobro se sjećam i domara ambasade koji nam je pričao kako odlazi na godišnji odmor i kako se vraća. On naravno nije imao bogzna kakvu plaću pa je kako bi uštedio velike novce za avion išao kući vlakom!! Rekao nam je da jednom tjedno ima direktni vagon Pjongjang - Sofija (!!!) te on tim vagonom putuje 9 dana do Sofije pa onda dalje do svog Skoplja a tako se onda i vraća!! Kada sam nakon nekoliko mjeseci bio na nekom turniru u Sofiji otišao sam na kolodvor provjeriti priču domara - zaista, postojao je direktni vagon Sofija - Pjongjang!
Hotel se popunio stolnotenisačima iz cijelog svijeta, svjetsko prvenstvo je počelo, svi smo počeli živjeti ritmom na koji smo bili naviknuti s pređašnjih prvenstava. Stigao je i tadašnji predsjednik svjetske stolnoteniske federacije Roy Evans sa suprugom. Sreo sam ih u hotelu i odmah su mi se požalili da su upravo stigli ali bez prtljage koja se na putu zagubila. Nakon nekoliko dana ponovno sam oboje sreo u hotelu i upitao da li su dobili svoju prtljagu. Kiselih lica su mi ispričali da su doletjeli Aeroflotom iz Moskve za Habarovsk, grad na krajnjem istoku SSSR-a i odatle malim avionom na liniji Habarovsk - Pjongjang. Njihova prtljaga je doduše pronađena u Moskvi, ali avionska linija Moskva-Habarovsk i zatim Pjongjang funkcionira samo jednom tjedno tako da su prisiljeni čekati tjedan dana na svoju prtljagu. Pokušali su u Pjongjangu naći nešto adekvatne odjeće, rublja i obuće ali je to bila "mission impossible". Na kraju su svaku večer predavali svoje rublje, košulje na pranje i peglanje, ujutro to preuzimali i tako čekali tjedan dana na svoju prtljagu!
Jednu večer smo na svom hotelskom katu u hotelu imali veliku strku. Nekoliko soba dalje bili su neki strani novinari. Sobarica je očito zaboravila obnoviti papir u WC-u pa je jedan novinar sa stola uzeo Pjongjang Times i iskoristio papir u nužniku. Kada su napustili sobu sobarica je došla staviti papir i užasnuta vidjela da je Pjongjang Times s bezbroj fotografija "Velikog Vođe" korišten u WC-u i to odmah javila upravi hotela. Po povratku novinare je u sobi dočekala policija i odvela na ispitivanje - bili su pušteni tek nakon raznih intervencija i mnogo uvjeravanja da nije bilo namjerne uvrede!
Konačno je sve bilo spremno za početak prvenstva svijeta. Prije samog početka domaćini su pokazali svoje pravo lice – usprkos obaveze koju preuzimaju svi organizatori svih svjetskih prvenstava da će omogućiti svakoj zemlji koja se prijavi sudjelovanje na svjetskom prvenstvu Sjeverna Koreja nije izdala vize reprezentacijama Izraela i Južne Koreje!! Reprezentacija Južne Koreje čak je u Švicarskoj čekala na vize za dolazak u Pjongjang jer je bilo rečeno da će ih dobiti u Švicarskoj budući da tada kao ni danas nema međusobnih diplomatskih predstavništva. Neposredno pred sam početak natjecanja više reprezentacija zatražilo je da se bojkotira prvenstvo i ode kućama ali je na inzistiranje predsjednika ITTF-a Roy Evansa ipak sve pometeno pod tepih i prvenstvo je održano. Mnogo godina kasnije za prvenstvo svijeta Rusija nije htjela izdati vize reprezentaciji Kosova ali je predsjednik ITTF-a Sharara jasno dao do znanja organizatorima da se prvenstvo neće održati pa je Kosovo na kraju ipak dobilo vize!
U ekipnom dijelu svjetskog prvenstva doživjeli smo šok kada smo igrali protiv naših domaćina, s kojima smo prije toga trenirali dva tjedna i uspostavili korektne sportske odnose. Korejski igrač je u odlučnom trenutku meča uz pomoć domaćeg suca jednostavno prevario Stipančića za jedan poen i tako dobio meč - to je bilo tim ružnije jer je stolni tenis poznat kao gentlemenski sport u kojem igrači po potrebi u korist protivnika čak ispravljaju sudačke pogreške, što je u drugim sportovima nezamislivo. Isto to se desilo u meču Kineza Huang Lianga i sjeverno-korejskog igrača Choa. Kinezi su glasno protestirali, pokazivali video snimku na kojoj se jasno vidjelo da loptica upućena od Choa nije dotakla stol, no domaći sudac i igrač nisu popuštali. Kinezi su se na kraju pomirili sa sudbinom, Cho je dobio poen ali na kraju izgubio meč! Komentar nekih trenera bio je da nakon ovog incidenta Sjeverna Koreja sigurno neće više zbog (navodne) kineske "friendship" politike puštanja partija osvojiti niti jednu zlatnu medalju na račun Kine! I zaista, dok je Pak Jung Sun na svjetskim prvenstvima 1975 i 1977 prilično iznenađujuće u finalu oba puta pobijedila Kineskinju Chang Li, u Pyongyangu ona se spotakla već na prvoj kineskoj prepreci Tong Ling a njena suigračica iz reprezentacije Li Song Suk uspjela se probiti do finala ali tamo je Kineskinja Ge Xinai dominirala.
Naši stolnoteniski velikani Šurbek i Stipančić imali su u to vrijeme nekih razmirica i gotovo nisu međusobno razgovarali. Pored toga Tova Stipančić je nabacio nekoliko suvišnih kilograma a "Šurba" cijelu sezonu baš nije briljirao. No to ih nije omelo u osvajanju naslova svjetskih prvaka u igri muških parova - glatka pobjeda u finalu protiv sjajnih Mađara bila je kruna njihovog podviga i povod za njih da zakopaju ratne sjekire. I naš ženski par Palatinuš-Perkučin osvojio je medalju i to brončanu. U četvrtfinalnom meču koji je pobjednicama osiguravao medalju sa svjetskog prvenstva naše i inače poprilično ćudljive igračice djelovale su sasvim bezvoljno i nisu marile za savjete trenera Janškovca. Negdje u pola meča trener se digao s klupe, rekao svojim igračicama da im za takvu igru ne treba trener, da to mogu i same izgubiti te demonstrativno napustio dvoranu. To je nekako probudilo "dišpet" igračica, odjednom su se rastrčale, borile za svaki poen, međusobno se bodrile, na kraju izvukle meč i došle do brončanog odličja. Mirko Janškovec je kasnije rekao da je već bio očajan i jedinu šansu vidio još u tome da napravi ispad, probudi njihov inat i tako možda ipak spasi meč! Uspjeh mu je dao za pravo!
Prvenstvo je prošlo u znaku velike Mađarske trojke Klampar, Jonyer, Gergely koji su u ekipnom dijelu pomeli Kinu i ostatak svijeta. Briljirao je ćudljivi velemajstor Klampar koji je već 1971 bio svjetski prvak u parovima s Jonyerom. Zbog svojih nepodopština je 1975 istjeran je iz reprezentacije zaradivši "doživotnu" kaznu. To "doživotno" Mađarski je savez na kraju ipak preinačio te je Klampar vraćen u ekipu. Kinezi su u finalu iznenadili - u ekipi se nije pojavio lovac Huang Liang, koji je ranije bio sa svojom "travom" (guma s dugim zupcima) strah i trepet za europske igrače. Mađarski trener Berczik, nekoć i sam sjajni defanzivac, nabavio je tu "čarobnu" kinesku gumu, dao je svom defanzivcu Kreiszu tako da su na kraju Mađari i "zavezanih očiju" mogli igrati na obranu s "travom". Kinezi su ispravno prosudili da Huang nema šanse, ali na njihovu žalost šanse nisu imali niti drugi njihovi igrači!
Ekipni finale započeo je po običaju ženskim ekipnim finalom u kojem su igrale ekipe domaćina Sjeverne Koreje i Kine. Pred oko 15.000 domaćih gledalaca pobijedila je Kina. Na naše zaprepaštenje velika većina gledalaca napustila je dvoranu prije početka finalnog meča muških ekipa, finala u kojem nije bilo ekipe domaćina??!!
U pojedinačnom dijelu sasvim neočekivani pobjednik bio je Japanac Ono koji je imao dovoljno čvrstine i dosta sreće da pobijedi objektivno bolje protivnike i uđe u finale. Protivnik u finalu bio mu je u tom trenutku najbolji svjetski igrač Kinez Guo Yue-hua koji je kotirao kao veliki favorit. Ono-a je i dalje služila sreća, Guo se u tijeku meča povrijedio i na kraju morao predati meč.
Nakon što je prošlo više od 30 godina od svjetskog prvenstva u Pjongjangu čitao sam nedavno reportažu predstavnika taekwondo saveza koji je bio na natjecanju u Pjongjangu. Nema više Kim Il-sunga, koji je umro 1994 ali ostao službeno i danas "vječni" predsjednik Demokratske Narodne Republike Koreje?! Umjesto "Velikog Vođe" vođenje države preuzeo je njegov sin "Dragi Vođa" Kim Sun-il a poslije njegove smrti 2011 naslijedio ga je njegov 28-godišnji sin Kim Sun-un, koji je isto tako odmah proglašen genijalnim vođom („mladi vođa“). Osim što pored Kim Il-sunga narod Sjeverne Koreje sada štuje i njegovog pokojnog sina i novog vladara njegovog unuka, prema reportaži koju sam pročitao, u proteklih tridesetak godina u Pjongjangu se nije gotovo ništa promijenilo. Tehnološki napredak zaobišao je građane Sjeverne Koreje, postoji samo državna štampa, televizijski i radio program, nema pristupa internetu osim jednoj domaćoj mreži, za dobivanje telefona moraju se pisati molbe i davati objašnjenja razloga zbog čega nekomu treba telefon. Trgovine su i dalje prazne, restorana za građane nema, hrana se dijeli na bonove, privatni automobili ne postoje, promet je zanemariv, vrijeme je očito stalo!
Stolnoteniska selekcija Sjeverne Koreje redovno dolazi na svjetska i azijska prvenstva, nekoć su bili u svjetskom vrhu, danas su još uvijek vrlo solidni. Čovjek se zapita kako to da ovi i drugi vrhunski sportaši kada jednom vide kako se živi u drugim dijelovima svijeta jednostavno ne pobjegnu, kao što su to nekoć činili sportaši DDR-a. Navodno je osnovni razlog tome da se za bijeg kažnjavaju obitelji bjegunaca i to u tri naraštaja ?! Kada jednom doživite Sjevernu Koreju možete povjerovati u tako drakonske kazne.

Prof. Radivoj Hudetz