Priča o topspinu

Kada sam počeo igrati stolni tenis topspin kao napadački udarac nije postojao, nije niti mogao jer nije postojao materijal koji bi omogućavao takav udarac. Kada sam pestajao igrati i postajao trener topspin je postao osnovni napadački udarac u stolnom tenisu. Moja priča o topspinu je priča svjedoka prvih faza razvoja tog udarca koji je danas nezaobilazni dio tehnike stolnog tenisa.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća dešavale su se velike promjene - iz "ping-ponga" stolni tenis se pretvorio u natjecateljski sport u kojem su se pojavili profesionalni igrači i treneri, razvoj materijala za igru radikalno je mijenjao način i tehniku igre. Početkom pedesetih igralo se isključivo reketima s nazupčanom gumom da bi se zatim pojavila spužva kao obloga reketa. Sa spužvom je Japanac Satoh 1952 kao potpuni autsajder na prepad osvojio svjetsko pojedinačno prvenstvo. U godinama koje su slijedile sve veći broj igrača igrao je spužvastim oblogama, među njima i naš velikan Dr. Žarko Dolinar koji je s takvim reketom postao svjetski prvak u igri parova i doprvak u pojedinačnoj konkurenciji. Sa spužvom se igrao "bezglasan" stolni tenis, uglavnom se sve svodilo na jedan snažan udarac što je počelo štetiti razvoju stolnog tenisa. Krajem pedesetih spužva je zbog toga kao obloga reketa zabranjena, napravljen je kompromis te je dozvoljeno da se spužva koristi kao podloga gume sa zupcima. Pojavile su se takozvane "sandwich" obloge, kombinacija gume sa zupcima i spužvastom oblogom. Uskoro se došlo na ideju da se zupci gume okrenu prema unutra tako da se počelo igrati "stražnjom" to jest glatkom stranom gume sa zupcima. Već ti prvi "beksajd" reketi omogućavali su davanje za ono vrijeme velikih rotacija loptici. Mađar Bubonyi počeo je igrati obranu beksajdom umjesto rezanom loptom nabacivanjem visokih lopti u visokom luku s jakom rotacijom prema naprijed. Slijedili su igrači kao Mađari Fahazi i Rozsas koji su takav udarac s rotacijom naprijed igrali više kao ofenzivni udarac s poludistance. Zaista ne znam da li su u to doba takvi pokušaji postojali i drugdje, ali sam na vlastitoj koži osjetio kakve probleme nam je tada takav način igre protivnika predstavljao. To još nije bio pravi topspin ali je svakako bio korak u tom pravcu.
I tada je došlo novo desetljeće - 1960 se u Zagrebu igralo Europsko prvenstvo na kojem je još bilo igrača, među njima i ja, koji su igrali s gumom sa zupcima, većina je već igrala s raznim "sandwich" reketima. Apsolutni vladar Europe bio je Mađar Zoltan Berczik, sjajan defanzivac koji je igrao "beksajdom" i branio se rezanim lopticama s vrlo jakom rotacijom. Poslije prvenstva stigao je poziv da reprezentacija Europe u sastavu Zoltan Berczik, Ferenc Sido, Vilim Harangozo i Josip Vogrinc dođe mjesec dana u Japan i tamo odigra niz susreta s njihovim selekcijama. U to vrijeme Japan je još uvijek bio vodeća svjetska sila, Kina se tek najavila kao buduća velesila. U reprezentaciju Europe bili su pozvani sve sjajni obrambeni igrači, jedino se Ferenc Sido-a moglo smatrati allround igračem s kvalitetnim obostranim napadom i obranom. Japanci su imali problema s europskim majstorima defanzive i htjeli su u nizu trening mečeva isprobati nova oružja protiv defanzive.
Dok smo mi preko ljeta trenirali kod kuće reprezentacija Europe krstarila je Japanom. Pratili smo rezultate i bili šokirani visokim porazima koje je selekcija Europe doživljavala u susretima sa studentskim selekcijama Japana. Joža Vogrinc bio je Zagrepčan i jedva smo dočekali njegov povratak da nam ispriča kako je bilo u Japanu. Došao je na trening i odmah mi rekao da idemo odigrati nekoliko setova kako bi mi udijelio japansku lekciju i prebio me. Smijao sam se, jer Joža me je uglavnom dobivao ali tu baš nije bilo riječi o prebijanju, niti sam ja mogao probiti njega, niti on mene pa su poeni redovno bile duge izmjene udaraca! No već nakon prvih nekoliko lopti nisam ništa razumio - Joža je odigrao lagani forhend napad, lopta je sporo dolazila, ja sam zarezao a lopta je odletjela prema stropu i tako uvijek iznova! Ispostavilo se da smo ja i odmah zatim Uzorinac bili prve žrtve topspina u Zagrebu. Poslije treninga Vogrinc nam je ispričao priču o stradanju reprezentacije Europe u Japanu. Prema njegovoj priči tamo su postojala dvije konkurentske grupacije u savezu - studentske i radničke stolnoteniske organizacije. Studenti su u potrazi za oružjem kojim bi lakše probili defanzivu Europejaca otkrili forhend topspin udarac kojim su jako otežali život igračima koji su se branili rezanom obranom. Igrači selekcije Europe nisu nikad prije imali prilike igrati protiv topspina i ispadali su smješni poput Uzorinca i mene na prvom treningu protiv Vogrinca. Igrači rivalizirajuće selekcije radničkih klubova još nisu toliko dobro savladali topspin ali su na treningu pokazivali igračima iz Europe kako se topspin izvodi i kako se može igrati protiv topspina. Najjednostavniji način igre protiv topspina bio je u to prvo vrijeme da se protivnika spriječi napasti forhend topspinom – u toj prvoj fazi se još nije igrao bekhend topspin a forhend topspin se igrao samo na rezanu loptu. Europska selekcija se naravno nije uspjela odmah osposobiti za igru protiv topspina, jedini je Sido, koji je mogao igrati obostrani napad tako uspjevao donekle neutralizirati u začetku topspin japanskih studenata. Velike probleme s topspinom imao je dvostruki europski prvak Zoltan Berczik - bio je sjajan defanzivac s jako rezanom obranom, "teškom rukom" i nikako nije uspjevao adaptirati svoju obranu na topspin protivnika. Zbog toga je od defanzivca koji je vrlo rijetko napadao odjednom postao napadač koji uopće više nije niti pokušavao braniti se! S takvom isključivo napadačkom igrom, topspinom koji bi danas vjerojatno krstili "topspinčićem" uspio je na europskom prvenstvu 1964 ponovno doći u finale i tek je tamo izgubio od Šveđana Johanssona.
U prvo vrijeme nakon dolaska topspina u Europu prvi igrači koji su uspjeli savladati tehniku topspina postajali su preko noći zvijezde. Indijski student Karkar, koji je studirao Njemačkoj i bio vrlo prosječan napadač savladao je tehniku topspina i mogao je povući vrlo kvalitetnu loptu na rezanu obranu. Premda nije gotovo ništa drugo znao to je bilo dovoljno da je postao strah i trepet na turnirima u Njemačkoj, bio neko kratko vrijeme nepobjediv. Kod nas se topspin isto brzo počeo širiti, naročito su se mladi okrenuli toj novoj tehnici igre. Uskoro je već dosta mladih igrača sasavim solidno igralo topspin. Najveću korist izvukao je mladi Marijan Bišćan koji je svojim topspin napadom senzacionalno osvojio prvenstvo Jugoslavije 1961 godine. Kako se topspin širio tako su i svi igrači imali sve više prilike igrati i trenirati protiv topspina pa se razvijala i tehnika igre protiv topspina, više nije bilo dovoljno povući jedan spin i time osvojiti poen.
Te 1961 godine sam diplomirao i na godinu dana završio u sivomaslinastoj uniformi, bio bez kontakta sa stolnim tneisom. Kada sam se vratio u mom klubu Poštar upravo je zbog nesporazuma s upravom kluba otišao trener juniorske momčadi Strelec. On je bio student koji je bio honorarni trener, njegova ekipa ga je nadasve cijenila. No život je išao dalje i ja sam preuzeo juniorsku ekipu u sastavu Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina i Ratko Roth. Kasnije je Šurbek postao europski i svjetski prvak, legenda našeg sporta, Čordaš bio Europa top 12 igrač i trener njemačke reprezentacije, Turina prvak Hrvatske i ugledni trener u Njemačkoj. Jedini koji se nije dugo zadržao u stolnom tenisu bio je Ratko Roth, iako je upravo on u dvije godine što sam bio s njima dva puta osvajao pojedinačno juniorsko prvenstvo Jugoslavije! Prihvatio sam se posla i uz tu ekipu proživljavao eksplozivni razvoj topspina. Šurbek je među prvim igračima uopće počeo igrati topspin kao kontra topspin to jest na napad protivnika - do tada se topspin igrao isključivo na rezanu loptu. Trebalo je proći još nekoliko godina da nova generacija topspin specijalista stasa. Već od sredine 60-tih godina zavladali su europski kraljevi topspina, naši Šurbek, Stipančić, Mađari Klampar, Jonyer, Gergely i brojni drugi.

Od prvenstva svijeta u Pekingu 1961 godine Kinezi su zavladali svjetskim arenama. Njihovi penholder napadači sa "sandwich" gumama sa zupcima na van poput Chuang Tse-tunga, Li Fu-junga, Hsu Jin-shenga suvereno su vladali svijetom stolnog tenisa na svjetskim prvenstvima 1963 i 1965 godine. Europski topspin igrači poput vrlo neugodnog Rumunja Dorina Giurgiuce, Nijemca Ericha Arndta i drugih nisu mogli ozbiljno ugroziti svemoćne Kineze. Mao Cetung je 1965 u Kini pokrenuo takozvanu "kulturnu revoluciju" i Kina se sve do 1971 sasvim zatvorila, prestali su bilo kakvi međunarodni sportski kontakti. Upravo u tom periodu u Europi se topspin igra kao odgovor na brzu kinesku napadačku igru bez rotacije rapidno usavršavala. Nijemac Erich Arndt pojavio se na prvenstvu Europe 1962 godine s bekhend topspinom, što je do tada bio nepoznat udarac. Arndt je te godine došao u finale Europskog prvenstva i bio prvi igrač na tom nivou koji je igrao obostrani topspin napad. Treba reći da je dosta vremena bekhend topspin smatran specifičnim udarcem koji mogu i trebaju igrati tek iznimno poneki igrači. Trajalo je dosta godina dok igrači poput Stipančića ili Jonyera nisu postepeno bekhend topspin učinili jednim od danas osnovnih napadačkih udaraca.
Nakon svjetskog prvenstva 1965 u Ljubljani, na kojem su dominirali Kinezi oni se sve do svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji nisu više nigdje pojavljivali. U tom su se periodu za vrh borili opet Japanci i Europejci. Na svjetskom prvenstvu 1967 u čisto japanskom finalu pobjedu je odnio Hasegawa, igrač koji je igrao pomalo neobičnom verzijom klasičnog držanja reketa i bio tipični spiner azijskog načina igranja - za razliku od Europejaca koji su igrali topspin s naglašeno jakom rotacijom Azijati su poput Hasegawe igrali brzi topspin s manje rotacije. Na svjetskom prvenstvu 1969 u Muenchenu igralo se ponovno bez Kineza a u finalu je trijumfirao Japanac Itoh, penholderaš koji je forhendom igrao japanski brzi topspin a bekhend je koristio samo u nuždi i igrao blok.. Pobijedio je Nijemca Schoelera, jednog od najboljih obrambenih igrača svih vremena. Schoeler je u tom finalu vodio 2:0 ali ga je tada Itoh samljeo i pobijedio 3:2 pa je čak po prvi puta u stolnom tenisu u štampi bilo raznih spekulacija o dopingu!
Krajem šestdesetih godina pojavile su se gume nove generacije s performansama koje su daleko nadmašivale sve do tada viđeno. Dragutin Šurbek je još 1968 u Lyonu osvojio pojedinačno prvenstvo Europe igrajući s Butterfly D 13 gumama - karakteristike tih guma danas bi jedva zadovoljavale napredne početnike, tek iza toga pojavila se Sriver guma kao prva guma sasvim nove generacije koja je omogućila daleko bržu igru s mnogo više rotacije. Uskoro se zahvaljujući Mađaru Tiboru Klamparu i našem Šurbeku počelo širiti i takozvano "preplijepljavanje guma" koje je od reketa načinilo prave rakete! Klampar je često mijenjao gume na reketu i primjetio je da neposredno nakon što gumu zalijepi na reket guma postaje brža, u igri se može postići veća rotacija. Uskoro je počeo namjerno lijepiti gume na reket prije meča i tako postizao kasnije opće poznati efekt prelijepljivanja. Nekako u isto vrijeme taj efekt je primijetio i Dragutin Šurbek i počeo ga koristiti za svoju igru. Klamparovi suigrači primijetili su da njegov reket zvuči sasvim drugačije, glasnije od njihovih reketa i primijetili su da Klampar prije meča uvijek odlazi negdje u osamu. Na kraju su potajno promatrali što to Klampar radi i vidjeli da skida gumu s reketa te je nanovo lijepi na reket. To je barem priča o tome kako je nastala tehnika prelijepljivanja i kako su to i ostali igrači otkrili!
U Europi je topspin napad postajao osnovni način igranja, svi ostali sistemi su pomalo izumirali - defanzivna igra, penholder, gume sa zupcima na van danas su u Europi gotovo izumrli iako se u najjačim azijskim zemljama, ne samo u Kini, podjednako njeguju klasično držanje i penholder a ima i defanzivaca te igrača sa svim mogućim vrstama guma.
U sedamdesetim godinama topspin igra se brzo razvijala. Novi materijali i počeci tehnike prelijepljavanja uz razvoj tehnike, taktike te promjene rotacije i tempa mijenjali su iz temelja stolnoteniski sport. Jedna od novosti iz tog doba bio je i paralelni topspin - do tog vremena uglavnom se igrao dijagonalni spin, Dragutin Šurbek bio je među prvima koji je počeo igrati ubitačnu paralelu.
Po završetku "kulturne revolucije" u Kini na prvenstvu svijeta u Nagoji 1971 nakon 6 godina potpune apstinencije ponovno su se na sceni pojavili kineski velemajstori predvođeni Chuan Tse-tungom, Li Fu-jungom i ostalim zvijezdama. Kinezi su u tih 6 godina sasvim prespavali eksplozivni razvoj topspin igre, nisu imali nikakvog iskustva s igrom koja se u 6 godina njihovog izostanka iz međunarodnih natjecanja sasvim promijenila. U Nagoji su Kinezi igrali onako kako se u Europi igralo nakon prve pojave topspina - nastojalo se svim taktičkim sredstvima izbjeći da protivnik stigne povući topspin. Čim je netko uspio povući dobar topspin u penholder bekhend Kineza to je bio direktni poen, oni jednostavno nisu imali protuoružja! Zahvaljujući svojoj velikoj klasi Kinezi su donekle uspjevali parirati topspin igračima spriječavajući ih da uopće dođu do topspina, ali bilo je jasno da će hitno morati naučiti kvalitetno igrati protiv topspina. Uzgred rečeno u Nagoji su Kinezi pored problema s topspinom imali ogromnih problema i u igri protiv antispina koji je zapravo bio razvijen kao protuoružje topspinu. Antispin je u svijetu već bio dobro poznata guma ali za Kineze je i to bila potpuna nepoznanica pa je jedan prosječni lovac kao Francuz Weber skinuo nekoliko kineskih skalpova zahvaljujući efektima antispina koji su Kinezima bili nepoznati.
Nakon Nagoje 1971 Kinezi su poslali u mirovinu cijelu svoju sjajnu generaciju velikih šampiona na čelu s Chuan Tse-tungom i Li Fu-jungom.
Odmah poslije svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji Kinezi su nakon radikalnog podmlađivanja reprezentacije krenuli tražiti protuotrov za topspin. Prvo su iz političkih razloga odmah nakon Nagoje u posjet pozvali slabašnu reprezentaciju SAD-a - bila je to akcija za otvaranje političkog dijaloga svjetskih velesila Kine i SAD-a, danas poznata kao legendarna "ping-pong diplomacija". Neposredno nakon te političke akcije slijedila je i sportska akcija - u goste je na trening i prijateljske utakmice pozvana muška i ženska reprezentacija Jugoslavije. Bila je očita namjera da se s tada prijateljskom zemljom dovedu na trening majstori topspin igre kao što su bili Šurbek i Stipančić. Mušku ekipu vodio je Dušan Osmanagić a žensku ja te sam tako imao prilike vidjeti prve korake Kineza u svladavanju topspin igre. Kinezi su iz svih kuteva prilikom topspina snimali naše velemajstore, njihovi velemajstori gurali su se na treningu tko će prije, tko će više trenirati sa Šurbekom i Stipančićem, penholderaš Karakašević i defanzivac Mesaroš nisu ih baš zanimali. Kineski su treneri tražili razgovore s Osmanagićem i sa mnom, uglavnom su se sva njihova pitanja vrtila oko tehnike topspina, treninga topspina i igre protiv topspina! Vrlo brzo nakon tih prvih koraka kod Kineza su se već vidjele velike promjene. Odjednom su se pojavili igrači koji su igrali klasičnim načinom držanja reketa i igrali topspin - u prvoj fazi to su zapravo bili samo sparing partneri njihovoj prvoj garnituri, koja je tako imala prilike usavršavati protuigru na topspin. Već na idućem svjetskom prvenstvu u Sarajevu njihov penholderaš Hsi En-ting postao je svjetski prvak ispred europske elite Johanssona, Šurbeka i Stipančića - Kinezi su pronašli odgovore na topspin europskih igrača. Hsi En-ting je bio velemajstor taktike, s bekhend štopom je znao sasvim umrtviti loptu, s forhendom je igrao topspin koji nije bio preslika europskog topspina - bio je to topspin kod kojeg je bila više naglašena brzina uz rotaciju nego rotacija uz snagu kao kod igrača iz Europe. Sjajnim plasiranjem i promjenom tempa uspio je prikriti slabosti penholdera.
U godinama koje su slijedile Azija i posebno Kina krenuli su dalje odvojenim putevima od Europe. U Europi su relativno brzo izumirali svi ostali sistemi igre, sve se vrtilo isključivo oko topspina. Penholder igrači poput Karakaševića, Kalinića, Judite Magos, Zoje Rudnove ili defanzivci poput Syeda, Mesaroša, Martina, Chetinina i drugih danas su u Europi gotovo bez iznimke samo iz "uvoza" gotovih igrača iz Kine!! Europa je ostala vjerna topspinu s mnogo rotacije i snage, forhend topspinu se pridružio bekhend topspin tako da europski napadači zapravo igraju samo 2/3 stola forhendom. U Kini su se nasuprot tom europskom trendu zadržali svi postojeći sistemi igre - ima sjajnih penholder igrača s beksajdom i softom, ima defanzivnih igrača sa svim mogućim materijalima, ima spinera i obostranih i onih koji ganjaju gotovo isključivo forhend. Kineski i azijski spin i dalje ima naglasak na brzini, to nije tako "težak" spin kao europski, ali je brži. Azijski igrači poput olimpijskog prvaka 2008 Kineza Ma Lina, ili olimpijskog prvaka iz 2004 Korejca Ryu Seung Mina dijelom su penholderaši koji sjajnim radom nogu pokrivaju forhend spin napadom cijeli stol, samo u krajnjoj nuždi igraju bekhend - takav je i višestruki svjetski prvak Wang Li-chin koji igra klasičnim držanjem reketa. Igrača poput nekada Šurbeka koji je bio orijentiran isključivo na forhend Europa u svom vrhu više nema među zadnjima su bili J.M.Save i Legout.
Već početkom devedesetih godina u kineskom se stolnoteniskom časopisu moglo pročitati da njihovi treneri traže rješenje za svoje penholderaše koji s bekhenda ne mogu igrati topspin, pa ne mogu sigurno spinom krenuti u napad na rezanu loptu osim riskantnim iskakanjem forhendom. Pojavili su se prijedlozi da se bekhend penholderaša pokuša igrati drugom stranom reketa, kao što to igraju igrači koji reket drže klasičnim načinom. Kinezi nisu ostali samo na teoretskim raspravama o tom problemu, mnogi mladi penholderaši počeli su igrati bekhend topspin s drugom stranom reketa. Kada se 2002 u Kairu na Pro-touru pojavio 18-godišnji Wang Hao i skinuo skalpove Saiva i Samsonova igrajući kao penholderaš vrlo siguran i neugodan bekhend topspin s drugom stranom reketa većina je bila spremna vjerovati da se radi o iznimci, pojedinačnoj pojavi. Pokazalo se da je rezultat bio isti kao i početkom šestdesetih godina kada je Nijemac Arndt prvi počeo igrati bekhend topspin i svi su vjerovali da je to iznimka. Kao što su Arndta uskoro mnogi kopirali tako je i Wang Hao postao predvodnik cijele vojske penholderaša koja igra bekhend topspin drugom stranom reketa! Kinezi su na taj način kod svojih penholderaša riješili najdelikatniji problem - kako bekhendom krenuti u sigurni napad na rezanu loptu, kako igrati bekhend kada se igrač silom prilika nađe na poludistanci - klasičnim penholder bekhendom to nije moguće kvalitetno igrati, novom tehnikom bekhend topspina to i penholderaši mogu.
Topspin se kao osnovni napadački udarac neprekidno dalje razvijao. Vrhunski igrači usavršili su plasiranje udaraca, promjenu rotacije i tempa, uveli u igru sidespin, kontra spin, spin sa stola, flip sa spinom. Ubojitosti spin napada pridonosio je i brzi razvoj novih tipova guma a naročito tehnika prelijepljivanja guma. Kada je prelijepljivanje zabranjeno počelo se tuniranjem guma ali i to je na kraju zabranjeno. Zbog zabrane prelijepljivanja i tuniranja te djelomično i veće loptice od 40 mm koja je uvedena 2001 igrači danas moraju atletski biti daleko spremniji kako bi mogli kod ofenzivnih spin udaraca nadoknaditi gubitak efekta prelijepljivanja i efekat veće loptice.
Od vremena kada se 1960 pojavio topspin prošlo je više od pola stoljeća. Taj je udarac sasvim izmijenio stolni tenis. Koliko? Pogledajte na videu, CD-u ili internetu snimke igre velikana iz doba prije drugog svjetskog rata Barne, Ehrlicha, Szabadosa ili Perry-ja pa ćete vidjeti da su samo stol i loptica ostali isti, tek toliko da posvjedoče da je to nominalno još uvijek isti sport. Stolni tenis se neprekidno razvijao, neprekidno mijenjao i siguran sam da će se nastaviti mijenjati i dalje razvijati.

Priča o topspinu

Kada sam počeo igrati stolni tenis topspin kao napadački udarac nije postojao, nije niti mogao jer nije postojao materijal koji bi omogućavao takav udarac. Kada sam pestajao igrati i postajao trener topspin je postao osnovni napadački udarac u stolnom tenisu. Moja priča o topspinu je priča svjedoka prvih faza razvoja tog udarca koji je danas nezaobilazni dio tehnike stolnog tenisa.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća dešavale su se velike promjene - iz "ping-ponga" stolni tenis se pretvorio u natjecateljski sport u kojem su se pojavili profesionalni igrači i treneri, razvoj materijala za igru radikalno je mijenjao način i tehniku igre. Početkom pedesetih igralo se isključivo reketima s nazupčanom gumom da bi se zatim pojavila spužva kao obloga reketa. Sa spužvom je Japanac Satoh 1952 kao potpuni autsajder na prepad osvojio svjetsko pojedinačno prvenstvo. U godinama koje su slijedile sve veći broj igrača igrao je spužvastim oblogama, među njima i naš velikan Dr. Žarko Dolinar koji je s takvim reketom postao svjetski prvak u igri parova i doprvak u pojedinačnoj konkurenciji. Sa spužvom se igrao "bezglasan" stolni tenis, uglavnom se sve svodilo na jedan snažan udarac što je počelo štetiti razvoju stolnog tenisa. Krajem pedesetih spužva je zbog toga kao obloga reketa zabranjena, napravljen je kompromis te je dozvoljeno da se spužva koristi kao podloga gume sa zupcima. Pojavile su se takozvane "sandwich" obloge, kombinacija gume sa zupcima i spužvastom oblogom. Uskoro se došlo na ideju da se zupci gume okrenu prema unutra tako da se počelo igrati "stražnjom" to jest glatkom stranom gume sa zupcima. Već ti prvi "beksajd" reketi omogućavali su davanje za ono vrijeme velikih rotacija loptici. Mađar Bubonyi počeo je igrati obranu beksajdom umjesto rezanom loptom nabacivanjem visokih lopti u visokom luku s jakom rotacijom prema naprijed. Slijedili su igrači kao Mađari Fahazi i Rozsas koji su takav udarac s rotacijom naprijed igrali više kao ofenzivni udarac s poludistance. Zaista ne znam da li su u to doba takvi pokušaji postojali i drugdje, ali sam na vlastitoj koži osjetio kakve probleme nam je tada takav način igre protivnika predstavljao. To još nije bio pravi topspin ali je svakako bio korak u tom pravcu.
I tada je došlo novo desetljeće - 1960 se u Zagrebu igralo Europsko prvenstvo na kojem je još bilo igrača, među njima i ja, koji su igrali s gumom sa zupcima, većina je već igrala s raznim "sandwich" reketima. Apsolutni vladar Europe bio je Mađar Zoltan Berczik, sjajan defanzivac koji je igrao "beksajdom" i branio se rezanim lopticama s vrlo jakom rotacijom. Poslije prvenstva stigao je poziv da reprezentacija Europe u sastavu Zoltan Berczik, Ferenc Sido, Vilim Harangozo i Josip Vogrinc dođe mjesec dana u Japan i tamo odigra niz susreta s njihovim selekcijama. U to vrijeme Japan je još uvijek bio vodeća svjetska sila, Kina se tek najavila kao buduća velesila. U reprezentaciju Europe bili su pozvani sve sjajni obrambeni igrači, jedino se Ferenc Sido-a moglo smatrati allround igračem s kvalitetnim obostranim napadom i obranom. Japanci su imali problema s europskim majstorima defanzive i htjeli su u nizu trening mečeva isprobati nova oružja protiv defanzive.
Dok smo mi preko ljeta trenirali kod kuće reprezentacija Europe krstarila je Japanom. Pratili smo rezultate i bili šokirani visokim porazima koje je selekcija Europe doživljavala u susretima sa studentskim selekcijama Japana. Joža Vogrinc bio je Zagrepčan i jedva smo dočekali njegov povratak da nam ispriča kako je bilo u Japanu. Došao je na trening i odmah mi rekao da idemo odigrati nekoliko setova kako bi mi udijelio japansku lekciju i prebio me. Smijao sam se, jer Joža me je uglavnom dobivao ali tu baš nije bilo riječi o prebijanju, niti sam ja mogao probiti njega, niti on mene pa su poeni redovno bile duge izmjene udaraca! No već nakon prvih nekoliko lopti nisam ništa razumio - Joža je odigrao lagani forhend napad, lopta je sporo dolazila, ja sam zarezao a lopta je odletjela prema stropu i tako uvijek iznova! Ispostavilo se da smo ja i odmah zatim Uzorinac bili prve žrtve topspina u Zagrebu. Poslije treninga Vogrinc nam je ispričao priču o stradanju reprezentacije Europe u Japanu. Prema njegovoj priči tamo su postojala dvije konkurentske grupacije u savezu - studentske i radničke stolnoteniske organizacije. Studenti su u potrazi za oružjem kojim bi lakše probili defanzivu Europejaca otkrili forhend topspin udarac kojim su jako otežali život igračima koji su se branili rezanom obranom. Igrači selekcije Europe nisu nikad prije imali prilike igrati protiv topspina i ispadali su smješni poput Uzorinca i mene na prvom treningu protiv Vogrinca. Igrači rivalizirajuće selekcije radničkih klubova još nisu toliko dobro savladali topspin ali su na treningu pokazivali igračima iz Europe kako se topspin izvodi i kako se može igrati protiv topspina. Najjednostavniji način igre protiv topspina bio je u to prvo vrijeme da se protivnika spriječi napasti forhend topspinom – u toj prvoj fazi se još nije igrao bekhend topspin a forhend topspin se igrao samo na rezanu loptu. Europska selekcija se naravno nije uspjela odmah osposobiti za igru protiv topspina, jedini je Sido, koji je mogao igrati obostrani napad tako uspjevao donekle neutralizirati u začetku topspin japanskih studenata. Velike probleme s topspinom imao je dvostruki europski prvak Zoltan Berczik - bio je sjajan defanzivac s jako rezanom obranom, "teškom rukom" i nikako nije uspjevao adaptirati svoju obranu na topspin protivnika. Zbog toga je od defanzivca koji je vrlo rijetko napadao odjednom postao napadač koji uopće više nije niti pokušavao braniti se! S takvom isključivo napadačkom igrom, topspinom koji bi danas vjerojatno krstili "topspinčićem" uspio je na europskom prvenstvu 1964 ponovno doći u finale i tek je tamo izgubio od Šveđana Johanssona.
U prvo vrijeme nakon dolaska topspina u Europu prvi igrači koji su uspjeli savladati tehniku topspina postajali su preko noći zvijezde. Indijski student Karkar, koji je studirao Njemačkoj i bio vrlo prosječan napadač savladao je tehniku topspina i mogao je povući vrlo kvalitetnu loptu na rezanu obranu. Premda nije gotovo ništa drugo znao to je bilo dovoljno da je postao strah i trepet na turnirima u Njemačkoj, bio neko kratko vrijeme nepobjediv. Kod nas se topspin isto brzo počeo širiti, naročito su se mladi okrenuli toj novoj tehnici igre. Uskoro je već dosta mladih igrača sasavim solidno igralo topspin. Najveću korist izvukao je mladi Marijan Bišćan koji je svojim topspin napadom senzacionalno osvojio prvenstvo Jugoslavije 1961 godine. Kako se topspin širio tako su i svi igrači imali sve više prilike igrati i trenirati protiv topspina pa se razvijala i tehnika igre protiv topspina, više nije bilo dovoljno povući jedan spin i time osvojiti poen.
Te 1961 godine sam diplomirao i na godinu dana završio u sivomaslinastoj uniformi, bio bez kontakta sa stolnim tneisom. Kada sam se vratio u mom klubu Poštar upravo je zbog nesporazuma s upravom kluba otišao trener juniorske momčadi Strelec. On je bio student koji je bio honorarni trener, njegova ekipa ga je nadasve cijenila. No život je išao dalje i ja sam preuzeo juniorsku ekipu u sastavu Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina i Ratko Roth. Kasnije je Šurbek postao europski i svjetski prvak, legenda našeg sporta, Čordaš bio Europa top 12 igrač i trener njemačke reprezentacije, Turina prvak Hrvatske i ugledni trener u Njemačkoj. Jedini koji se nije dugo zadržao u stolnom tenisu bio je Ratko Roth, iako je upravo on u dvije godine što sam bio s njima dva puta osvajao pojedinačno juniorsko prvenstvo Jugoslavije! Prihvatio sam se posla i uz tu ekipu proživljavao eksplozivni razvoj topspina. Šurbek je među prvim igračima uopće počeo igrati topspin kao kontra topspin to jest na napad protivnika - do tada se topspin igrao isključivo na rezanu loptu. Trebalo je proći još nekoliko godina da nova generacija topspin specijalista stasa. Već od sredine 60-tih godina zavladali su europski kraljevi topspina, naši Šurbek, Stipančić, Mađari Klampar, Jonyer, Gergely i brojni drugi.

Od prvenstva svijeta u Pekingu 1961 godine Kinezi su zavladali svjetskim arenama. Njihovi penholder napadači sa "sandwich" gumama sa zupcima na van poput Chuang Tse-tunga, Li Fu-junga, Hsu Jin-shenga suvereno su vladali svijetom stolnog tenisa na svjetskim prvenstvima 1963 i 1965 godine. Europski topspin igrači poput vrlo neugodnog Rumunja Dorina Giurgiuce, Nijemca Ericha Arndta i drugih nisu mogli ozbiljno ugroziti svemoćne Kineze. Mao Cetung je 1965 u Kini pokrenuo takozvanu "kulturnu revoluciju" i Kina se sve do 1971 sasvim zatvorila, prestali su bilo kakvi međunarodni sportski kontakti. Upravo u tom periodu u Europi se topspin igra kao odgovor na brzu kinesku napadačku igru bez rotacije rapidno usavršavala. Nijemac Erich Arndt pojavio se na prvenstvu Europe 1962 godine s bekhend topspinom, što je do tada bio nepoznat udarac. Arndt je te godine došao u finale Europskog prvenstva i bio prvi igrač na tom nivou koji je igrao obostrani topspin napad. Treba reći da je dosta vremena bekhend topspin smatran specifičnim udarcem koji mogu i trebaju igrati tek iznimno poneki igrači. Trajalo je dosta godina dok igrači poput Stipančića ili Jonyera nisu postepeno bekhend topspin učinili jednim od danas osnovnih napadačkih udaraca.
Nakon svjetskog prvenstva 1965 u Ljubljani, na kojem su dominirali Kinezi oni se sve do svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji nisu više nigdje pojavljivali. U tom su se periodu za vrh borili opet Japanci i Europejci. Na svjetskom prvenstvu 1967 u čisto japanskom finalu pobjedu je odnio Hasegawa, igrač koji je igrao pomalo neobičnom verzijom klasičnog držanja reketa i bio tipični spiner azijskog načina igranja - za razliku od Europejaca koji su igrali topspin s naglašeno jakom rotacijom Azijati su poput Hasegawe igrali brzi topspin s manje rotacije. Na svjetskom prvenstvu 1969 u Muenchenu igralo se ponovno bez Kineza a u finalu je trijumfirao Japanac Itoh, penholderaš koji je forhendom igrao japanski brzi topspin a bekhend je koristio samo u nuždi i igrao blok.. Pobijedio je Nijemca Schoelera, jednog od najboljih obrambenih igrača svih vremena. Schoeler je u tom finalu vodio 2:0 ali ga je tada Itoh samljeo i pobijedio 3:2 pa je čak po prvi puta u stolnom tenisu u štampi bilo raznih spekulacija o dopingu!
Krajem šestdesetih godina pojavile su se gume nove generacije s performansama koje su daleko nadmašivale sve do tada viđeno. Dragutin Šurbek je još 1968 u Lyonu osvojio pojedinačno prvenstvo Europe igrajući s Butterfly D 13 gumama - karakteristike tih guma danas bi jedva zadovoljavale napredne početnike, tek iza toga pojavila se Sriver guma kao prva guma sasvim nove generacije koja je omogućila daleko bržu igru s mnogo više rotacije. Uskoro se zahvaljujući Mađaru Tiboru Klamparu i našem Šurbeku počelo širiti i takozvano "preplijepljavanje guma" koje je od reketa načinilo prave rakete! Klampar je često mijenjao gume na reketu i primjetio je da neposredno nakon što gumu zalijepi na reket guma postaje brža, u igri se može postići veća rotacija. Uskoro je počeo namjerno lijepiti gume na reket prije meča i tako postizao kasnije opće poznati efekt prelijepljivanja. Nekako u isto vrijeme taj efekt je primijetio i Dragutin Šurbek i počeo ga koristiti za svoju igru. Klamparovi suigrači primijetili su da njegov reket zvuči sasvim drugačije, glasnije od njihovih reketa i primijetili su da Klampar prije meča uvijek odlazi negdje u osamu. Na kraju su potajno promatrali što to Klampar radi i vidjeli da skida gumu s reketa te je nanovo lijepi na reket. To je barem priča o tome kako je nastala tehnika prelijepljivanja i kako su to i ostali igrači otkrili!
U Europi je topspin napad postajao osnovni način igranja, svi ostali sistemi su pomalo izumirali - defanzivna igra, penholder, gume sa zupcima na van danas su u Europi gotovo izumrli iako se u najjačim azijskim zemljama, ne samo u Kini, podjednako njeguju klasično držanje i penholder a ima i defanzivaca te igrača sa svim mogućim vrstama guma.
U sedamdesetim godinama topspin igra se brzo razvijala. Novi materijali i počeci tehnike prelijepljavanja uz razvoj tehnike, taktike te promjene rotacije i tempa mijenjali su iz temelja stolnoteniski sport. Jedna od novosti iz tog doba bio je i paralelni topspin - do tog vremena uglavnom se igrao dijagonalni spin, Dragutin Šurbek bio je među prvima koji je počeo igrati ubitačnu paralelu.
Po završetku "kulturne revolucije" u Kini na prvenstvu svijeta u Nagoji 1971 nakon 6 godina potpune apstinencije ponovno su se na sceni pojavili kineski velemajstori predvođeni Chuan Tse-tungom, Li Fu-jungom i ostalim zvijezdama. Kinezi su u tih 6 godina sasvim prespavali eksplozivni razvoj topspin igre, nisu imali nikakvog iskustva s igrom koja se u 6 godina njihovog izostanka iz međunarodnih natjecanja sasvim promijenila. U Nagoji su Kinezi igrali onako kako se u Europi igralo nakon prve pojave topspina - nastojalo se svim taktičkim sredstvima izbjeći da protivnik stigne povući topspin. Čim je netko uspio povući dobar topspin u penholder bekhend Kineza to je bio direktni poen, oni jednostavno nisu imali protuoružja! Zahvaljujući svojoj velikoj klasi Kinezi su donekle uspjevali parirati topspin igračima spriječavajući ih da uopće dođu do topspina, ali bilo je jasno da će hitno morati naučiti kvalitetno igrati protiv topspina. Uzgred rečeno u Nagoji su Kinezi pored problema s topspinom imali ogromnih problema i u igri protiv antispina koji je zapravo bio razvijen kao protuoružje topspinu. Antispin je u svijetu već bio dobro poznata guma ali za Kineze je i to bila potpuna nepoznanica pa je jedan prosječni lovac kao Francuz Weber skinuo nekoliko kineskih skalpova zahvaljujući efektima antispina koji su Kinezima bili nepoznati.
Nakon Nagoje 1971 Kinezi su poslali u mirovinu cijelu svoju sjajnu generaciju velikih šampiona na čelu s Chuan Tse-tungom i Li Fu-jungom.
Odmah poslije svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji Kinezi su nakon radikalnog podmlađivanja reprezentacije krenuli tražiti protuotrov za topspin. Prvo su iz političkih razloga odmah nakon Nagoje u posjet pozvali slabašnu reprezentaciju SAD-a - bila je to akcija za otvaranje političkog dijaloga svjetskih velesila Kine i SAD-a, danas poznata kao legendarna "ping-pong diplomacija". Neposredno nakon te političke akcije slijedila je i sportska akcija - u goste je na trening i prijateljske utakmice pozvana muška i ženska reprezentacija Jugoslavije. Bila je očita namjera da se s tada prijateljskom zemljom dovedu na trening majstori topspin igre kao što su bili Šurbek i Stipančić. Mušku ekipu vodio je Dušan Osmanagić a žensku ja te sam tako imao prilike vidjeti prve korake Kineza u svladavanju topspin igre. Kinezi su iz svih kuteva prilikom topspina snimali naše velemajstore, njihovi velemajstori gurali su se na treningu tko će prije, tko će više trenirati sa Šurbekom i Stipančićem, penholderaš Karakašević i defanzivac Mesaroš nisu ih baš zanimali. Kineski su treneri tražili razgovore s Osmanagićem i sa mnom, uglavnom su se sva njihova pitanja vrtila oko tehnike topspina, treninga topspina i igre protiv topspina! Vrlo brzo nakon tih prvih koraka kod Kineza su se već vidjele velike promjene. Odjednom su se pojavili igrači koji su igrali klasičnim načinom držanja reketa i igrali topspin - u prvoj fazi to su zapravo bili samo sparing partneri njihovoj prvoj garnituri, koja je tako imala prilike usavršavati protuigru na topspin. Već na idućem svjetskom prvenstvu u Sarajevu njihov penholderaš Hsi En-ting postao je svjetski prvak ispred europske elite Johanssona, Šurbeka i Stipančića - Kinezi su pronašli odgovore na topspin europskih igrača. Hsi En-ting je bio velemajstor taktike, s bekhend štopom je znao sasvim umrtviti loptu, s forhendom je igrao topspin koji nije bio preslika europskog topspina - bio je to topspin kod kojeg je bila više naglašena brzina uz rotaciju nego rotacija uz snagu kao kod igrača iz Europe. Sjajnim plasiranjem i promjenom tempa uspio je prikriti slabosti penholdera.
U godinama koje su slijedile Azija i posebno Kina krenuli su dalje odvojenim putevima od Europe. U Europi su relativno brzo izumirali svi ostali sistemi igre, sve se vrtilo isključivo oko topspina. Penholder igrači poput Karakaševića, Kalinića, Judite Magos, Zoje Rudnove ili defanzivci poput Syeda, Mesaroša, Martina, Chetinina i drugih danas su u Europi gotovo bez iznimke samo iz "uvoza" gotovih igrača iz Kine!! Europa je ostala vjerna topspinu s mnogo rotacije i snage, forhend topspinu se pridružio bekhend topspin tako da europski napadači zapravo igraju samo 2/3 stola forhendom. U Kini su se nasuprot tom europskom trendu zadržali svi postojeći sistemi igre - ima sjajnih penholder igrača s beksajdom i softom, ima defanzivnih igrača sa svim mogućim materijalima, ima spinera i obostranih i onih koji ganjaju gotovo isključivo forhend. Kineski i azijski spin i dalje ima naglasak na brzini, to nije tako "težak" spin kao europski, ali je brži. Azijski igrači poput olimpijskog prvaka 2008 Kineza Ma Lina, ili olimpijskog prvaka iz 2004 Korejca Ryu Seung Mina dijelom su penholderaši koji sjajnim radom nogu pokrivaju forhend spin napadom cijeli stol, samo u krajnjoj nuždi igraju bekhend - takav je i višestruki svjetski prvak Wang Li-chin koji igra klasičnim držanjem reketa. Igrača poput nekada Šurbeka koji je bio orijentiran isključivo na forhend Europa u svom vrhu više nema među zadnjima su bili J.M.Save i Legout.
Već početkom devedesetih godina u kineskom se stolnoteniskom časopisu moglo pročitati da njihovi treneri traže rješenje za svoje penholderaše koji s bekhenda ne mogu igrati topspin, pa ne mogu sigurno spinom krenuti u napad na rezanu loptu osim riskantnim iskakanjem forhendom. Pojavili su se prijedlozi da se bekhend penholderaša pokuša igrati drugom stranom reketa, kao što to igraju igrači koji reket drže klasičnim načinom. Kinezi nisu ostali samo na teoretskim raspravama o tom problemu, mnogi mladi penholderaši počeli su igrati bekhend topspin s drugom stranom reketa. Kada se 2002 u Kairu na Pro-touru pojavio 18-godišnji Wang Hao i skinuo skalpove Saiva i Samsonova igrajući kao penholderaš vrlo siguran i neugodan bekhend topspin s drugom stranom reketa većina je bila spremna vjerovati da se radi o iznimci, pojedinačnoj pojavi. Pokazalo se da je rezultat bio isti kao i početkom šestdesetih godina kada je Nijemac Arndt prvi počeo igrati bekhend topspin i svi su vjerovali da je to iznimka. Kao što su Arndta uskoro mnogi kopirali tako je i Wang Hao postao predvodnik cijele vojske penholderaša koja igra bekhend topspin drugom stranom reketa! Kinezi su na taj način kod svojih penholderaša riješili najdelikatniji problem - kako bekhendom krenuti u sigurni napad na rezanu loptu, kako igrati bekhend kada se igrač silom prilika nađe na poludistanci - klasičnim penholder bekhendom to nije moguće kvalitetno igrati, novom tehnikom bekhend topspina to i penholderaši mogu.
Topspin se kao osnovni napadački udarac neprekidno dalje razvijao. Vrhunski igrači usavršili su plasiranje udaraca, promjenu rotacije i tempa, uveli u igru sidespin, kontra spin, spin sa stola, flip sa spinom. Ubojitosti spin napada pridonosio je i brzi razvoj novih tipova guma a naročito tehnika prelijepljivanja guma. Kada je prelijepljivanje zabranjeno počelo se tuniranjem guma ali i to je na kraju zabranjeno. Zbog zabrane prelijepljivanja i tuniranja te djelomično i veće loptice od 40 mm koja je uvedena 2001 igrači danas moraju atletski biti daleko spremniji kako bi mogli kod ofenzivnih spin udaraca nadoknaditi gubitak efekta prelijepljivanja i efekat veće loptice.
Od vremena kada se 1960 pojavio topspin prošlo je više od pola stoljeća. Taj je udarac sasvim izmijenio stolni tenis. Koliko? Pogledajte na videu, CD-u ili internetu snimke igre velikana iz doba prije drugog svjetskog rata Barne, Ehrlicha, Szabadosa ili Perry-ja pa ćete vidjeti da su samo stol i loptica ostali isti, tek toliko da posvjedoče da je to nominalno još uvijek isti sport. Stolni tenis se neprekidno razvijao, neprekidno mijenjao i siguran sam da će se nastaviti mijenjati i dalje razvijati.

Priča o topspinu

Kada sam počeo igrati stolni tenis topspin kao napadački udarac nije postojao, nije niti mogao jer nije postojao materijal koji bi omogućavao takav udarac. Kada sam pestajao igrati i postajao trener topspin je postao osnovni napadački udarac u stolnom tenisu. Moja priča o topspinu je priča svjedoka prvih faza razvoja tog udarca koji je danas nezaobilazni dio tehnike stolnog tenisa.

U pedesetim godinama prošlog stoljeća dešavale su se velike promjene - iz "ping-ponga" stolni tenis se pretvorio u natjecateljski sport u kojem su se pojavili profesionalni igrači i treneri, razvoj materijala za igru radikalno je mijenjao način i tehniku igre. Početkom pedesetih igralo se isključivo reketima s nazupčanom gumom da bi se zatim pojavila spužva kao obloga reketa. Sa spužvom je Japanac Satoh 1952 kao potpuni autsajder na prepad osvojio svjetsko pojedinačno prvenstvo. U godinama koje su slijedile sve veći broj igrača igrao je spužvastim oblogama, među njima i naš velikan Dr. Žarko Dolinar koji je s takvim reketom postao svjetski prvak u igri parova i doprvak u pojedinačnoj konkurenciji. Sa spužvom se igrao "bezglasan" stolni tenis, uglavnom se sve svodilo na jedan snažan udarac što je počelo štetiti razvoju stolnog tenisa. Krajem pedesetih spužva je zbog toga kao obloga reketa zabranjena, napravljen je kompromis te je dozvoljeno da se spužva koristi kao podloga gume sa zupcima. Pojavile su se takozvane "sandwich" obloge, kombinacija gume sa zupcima i spužvastom oblogom. Uskoro se došlo na ideju da se zupci gume okrenu prema unutra tako da se počelo igrati "stražnjom" to jest glatkom stranom gume sa zupcima. Već ti prvi "beksajd" reketi omogućavali su davanje za ono vrijeme velikih rotacija loptici. Mađar Bubonyi počeo je igrati obranu beksajdom umjesto rezanom loptom nabacivanjem visokih lopti u visokom luku s jakom rotacijom prema naprijed. Slijedili su igrači kao Mađari Fahazi i Rozsas koji su takav udarac s rotacijom naprijed igrali više kao ofenzivni udarac s poludistance. Zaista ne znam da li su u to doba takvi pokušaji postojali i drugdje, ali sam na vlastitoj koži osjetio kakve probleme nam je tada takav način igre protivnika predstavljao. To još nije bio pravi topspin ali je svakako bio korak u tom pravcu.
I tada je došlo novo desetljeće - 1960 se u Zagrebu igralo Europsko prvenstvo na kojem je još bilo igrača, među njima i ja, koji su igrali s gumom sa zupcima, većina je već igrala s raznim "sandwich" reketima. Apsolutni vladar Europe bio je Mađar Zoltan Berczik, sjajan defanzivac koji je igrao "beksajdom" i branio se rezanim lopticama s vrlo jakom rotacijom. Poslije prvenstva stigao je poziv da reprezentacija Europe u sastavu Zoltan Berczik, Ferenc Sido, Vilim Harangozo i Josip Vogrinc dođe mjesec dana u Japan i tamo odigra niz susreta s njihovim selekcijama. U to vrijeme Japan je još uvijek bio vodeća svjetska sila, Kina se tek najavila kao buduća velesila. U reprezentaciju Europe bili su pozvani sve sjajni obrambeni igrači, jedino se Ferenc Sido-a moglo smatrati allround igračem s kvalitetnim obostranim napadom i obranom. Japanci su imali problema s europskim majstorima defanzive i htjeli su u nizu trening mečeva isprobati nova oružja protiv defanzive.
Dok smo mi preko ljeta trenirali kod kuće reprezentacija Europe krstarila je Japanom. Pratili smo rezultate i bili šokirani visokim porazima koje je selekcija Europe doživljavala u susretima sa studentskim selekcijama Japana. Joža Vogrinc bio je Zagrepčan i jedva smo dočekali njegov povratak da nam ispriča kako je bilo u Japanu. Došao je na trening i odmah mi rekao da idemo odigrati nekoliko setova kako bi mi udijelio japansku lekciju i prebio me. Smijao sam se, jer Joža me je uglavnom dobivao ali tu baš nije bilo riječi o prebijanju, niti sam ja mogao probiti njega, niti on mene pa su poeni redovno bile duge izmjene udaraca! No već nakon prvih nekoliko lopti nisam ništa razumio - Joža je odigrao lagani forhend napad, lopta je sporo dolazila, ja sam zarezao a lopta je odletjela prema stropu i tako uvijek iznova! Ispostavilo se da smo ja i odmah zatim Uzorinac bili prve žrtve topspina u Zagrebu. Poslije treninga Vogrinc nam je ispričao priču o stradanju reprezentacije Europe u Japanu. Prema njegovoj priči tamo su postojala dvije konkurentske grupacije u savezu - studentske i radničke stolnoteniske organizacije. Studenti su u potrazi za oružjem kojim bi lakše probili defanzivu Europejaca otkrili forhend topspin udarac kojim su jako otežali život igračima koji su se branili rezanom obranom. Igrači selekcije Europe nisu nikad prije imali prilike igrati protiv topspina i ispadali su smješni poput Uzorinca i mene na prvom treningu protiv Vogrinca. Igrači rivalizirajuće selekcije radničkih klubova još nisu toliko dobro savladali topspin ali su na treningu pokazivali igračima iz Europe kako se topspin izvodi i kako se može igrati protiv topspina. Najjednostavniji način igre protiv topspina bio je u to prvo vrijeme da se protivnika spriječi napasti forhend topspinom – u toj prvoj fazi se još nije igrao bekhend topspin a forhend topspin se igrao samo na rezanu loptu. Europska selekcija se naravno nije uspjela odmah osposobiti za igru protiv topspina, jedini je Sido, koji je mogao igrati obostrani napad tako uspjevao donekle neutralizirati u začetku topspin japanskih studenata. Velike probleme s topspinom imao je dvostruki europski prvak Zoltan Berczik - bio je sjajan defanzivac s jako rezanom obranom, "teškom rukom" i nikako nije uspjevao adaptirati svoju obranu na topspin protivnika. Zbog toga je od defanzivca koji je vrlo rijetko napadao odjednom postao napadač koji uopće više nije niti pokušavao braniti se! S takvom isključivo napadačkom igrom, topspinom koji bi danas vjerojatno krstili "topspinčićem" uspio je na europskom prvenstvu 1964 ponovno doći u finale i tek je tamo izgubio od Šveđana Johanssona.
U prvo vrijeme nakon dolaska topspina u Europu prvi igrači koji su uspjeli savladati tehniku topspina postajali su preko noći zvijezde. Indijski student Karkar, koji je studirao Njemačkoj i bio vrlo prosječan napadač savladao je tehniku topspina i mogao je povući vrlo kvalitetnu loptu na rezanu obranu. Premda nije gotovo ništa drugo znao to je bilo dovoljno da je postao strah i trepet na turnirima u Njemačkoj, bio neko kratko vrijeme nepobjediv. Kod nas se topspin isto brzo počeo širiti, naročito su se mladi okrenuli toj novoj tehnici igre. Uskoro je već dosta mladih igrača sasavim solidno igralo topspin. Najveću korist izvukao je mladi Marijan Bišćan koji je svojim topspin napadom senzacionalno osvojio prvenstvo Jugoslavije 1961 godine. Kako se topspin širio tako su i svi igrači imali sve više prilike igrati i trenirati protiv topspina pa se razvijala i tehnika igre protiv topspina, više nije bilo dovoljno povući jedan spin i time osvojiti poen.
Te 1961 godine sam diplomirao i na godinu dana završio u sivomaslinastoj uniformi, bio bez kontakta sa stolnim tneisom. Kada sam se vratio u mom klubu Poštar upravo je zbog nesporazuma s upravom kluba otišao trener juniorske momčadi Strelec. On je bio student koji je bio honorarni trener, njegova ekipa ga je nadasve cijenila. No život je išao dalje i ja sam preuzeo juniorsku ekipu u sastavu Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina i Ratko Roth. Kasnije je Šurbek postao europski i svjetski prvak, legenda našeg sporta, Čordaš bio Europa top 12 igrač i trener njemačke reprezentacije, Turina prvak Hrvatske i ugledni trener u Njemačkoj. Jedini koji se nije dugo zadržao u stolnom tenisu bio je Ratko Roth, iako je upravo on u dvije godine što sam bio s njima dva puta osvajao pojedinačno juniorsko prvenstvo Jugoslavije! Prihvatio sam se posla i uz tu ekipu proživljavao eksplozivni razvoj topspina. Šurbek je među prvim igračima uopće počeo igrati topspin kao kontra topspin to jest na napad protivnika - do tada se topspin igrao isključivo na rezanu loptu. Trebalo je proći još nekoliko godina da nova generacija topspin specijalista stasa. Već od sredine 60-tih godina zavladali su europski kraljevi topspina, naši Šurbek, Stipančić, Mađari Klampar, Jonyer, Gergely i brojni drugi.

Od prvenstva svijeta u Pekingu 1961 godine Kinezi su zavladali svjetskim arenama. Njihovi penholder napadači sa "sandwich" gumama sa zupcima na van poput Chuang Tse-tunga, Li Fu-junga, Hsu Jin-shenga suvereno su vladali svijetom stolnog tenisa na svjetskim prvenstvima 1963 i 1965 godine. Europski topspin igrači poput vrlo neugodnog Rumunja Dorina Giurgiuce, Nijemca Ericha Arndta i drugih nisu mogli ozbiljno ugroziti svemoćne Kineze. Mao Cetung je 1965 u Kini pokrenuo takozvanu "kulturnu revoluciju" i Kina se sve do 1971 sasvim zatvorila, prestali su bilo kakvi međunarodni sportski kontakti. Upravo u tom periodu u Europi se topspin igra kao odgovor na brzu kinesku napadačku igru bez rotacije rapidno usavršavala. Nijemac Erich Arndt pojavio se na prvenstvu Europe 1962 godine s bekhend topspinom, što je do tada bio nepoznat udarac. Arndt je te godine došao u finale Europskog prvenstva i bio prvi igrač na tom nivou koji je igrao obostrani topspin napad. Treba reći da je dosta vremena bekhend topspin smatran specifičnim udarcem koji mogu i trebaju igrati tek iznimno poneki igrači. Trajalo je dosta godina dok igrači poput Stipančića ili Jonyera nisu postepeno bekhend topspin učinili jednim od danas osnovnih napadačkih udaraca.
Nakon svjetskog prvenstva 1965 u Ljubljani, na kojem su dominirali Kinezi oni se sve do svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji nisu više nigdje pojavljivali. U tom su se periodu za vrh borili opet Japanci i Europejci. Na svjetskom prvenstvu 1967 u čisto japanskom finalu pobjedu je odnio Hasegawa, igrač koji je igrao pomalo neobičnom verzijom klasičnog držanja reketa i bio tipični spiner azijskog načina igranja - za razliku od Europejaca koji su igrali topspin s naglašeno jakom rotacijom Azijati su poput Hasegawe igrali brzi topspin s manje rotacije. Na svjetskom prvenstvu 1969 u Muenchenu igralo se ponovno bez Kineza a u finalu je trijumfirao Japanac Itoh, penholderaš koji je forhendom igrao japanski brzi topspin a bekhend je koristio samo u nuždi i igrao blok.. Pobijedio je Nijemca Schoelera, jednog od najboljih obrambenih igrača svih vremena. Schoeler je u tom finalu vodio 2:0 ali ga je tada Itoh samljeo i pobijedio 3:2 pa je čak po prvi puta u stolnom tenisu u štampi bilo raznih spekulacija o dopingu!
Krajem šestdesetih godina pojavile su se gume nove generacije s performansama koje su daleko nadmašivale sve do tada viđeno. Dragutin Šurbek je još 1968 u Lyonu osvojio pojedinačno prvenstvo Europe igrajući s Butterfly D 13 gumama - karakteristike tih guma danas bi jedva zadovoljavale napredne početnike, tek iza toga pojavila se Sriver guma kao prva guma sasvim nove generacije koja je omogućila daleko bržu igru s mnogo više rotacije. Uskoro se zahvaljujući Mađaru Tiboru Klamparu i našem Šurbeku počelo širiti i takozvano "preplijepljavanje guma" koje je od reketa načinilo prave rakete! Klampar je često mijenjao gume na reketu i primjetio je da neposredno nakon što gumu zalijepi na reket guma postaje brža, u igri se može postići veća rotacija. Uskoro je počeo namjerno lijepiti gume na reket prije meča i tako postizao kasnije opće poznati efekt prelijepljivanja. Nekako u isto vrijeme taj efekt je primijetio i Dragutin Šurbek i počeo ga koristiti za svoju igru. Klamparovi suigrači primijetili su da njegov reket zvuči sasvim drugačije, glasnije od njihovih reketa i primijetili su da Klampar prije meča uvijek odlazi negdje u osamu. Na kraju su potajno promatrali što to Klampar radi i vidjeli da skida gumu s reketa te je nanovo lijepi na reket. To je barem priča o tome kako je nastala tehnika prelijepljivanja i kako su to i ostali igrači otkrili!
U Europi je topspin napad postajao osnovni način igranja, svi ostali sistemi su pomalo izumirali - defanzivna igra, penholder, gume sa zupcima na van danas su u Europi gotovo izumrli iako se u najjačim azijskim zemljama, ne samo u Kini, podjednako njeguju klasično držanje i penholder a ima i defanzivaca te igrača sa svim mogućim vrstama guma.
U sedamdesetim godinama topspin igra se brzo razvijala. Novi materijali i počeci tehnike prelijepljavanja uz razvoj tehnike, taktike te promjene rotacije i tempa mijenjali su iz temelja stolnoteniski sport. Jedna od novosti iz tog doba bio je i paralelni topspin - do tog vremena uglavnom se igrao dijagonalni spin, Dragutin Šurbek bio je među prvima koji je počeo igrati ubitačnu paralelu.
Po završetku "kulturne revolucije" u Kini na prvenstvu svijeta u Nagoji 1971 nakon 6 godina potpune apstinencije ponovno su se na sceni pojavili kineski velemajstori predvođeni Chuan Tse-tungom, Li Fu-jungom i ostalim zvijezdama. Kinezi su u tih 6 godina sasvim prespavali eksplozivni razvoj topspin igre, nisu imali nikakvog iskustva s igrom koja se u 6 godina njihovog izostanka iz međunarodnih natjecanja sasvim promijenila. U Nagoji su Kinezi igrali onako kako se u Europi igralo nakon prve pojave topspina - nastojalo se svim taktičkim sredstvima izbjeći da protivnik stigne povući topspin. Čim je netko uspio povući dobar topspin u penholder bekhend Kineza to je bio direktni poen, oni jednostavno nisu imali protuoružja! Zahvaljujući svojoj velikoj klasi Kinezi su donekle uspjevali parirati topspin igračima spriječavajući ih da uopće dođu do topspina, ali bilo je jasno da će hitno morati naučiti kvalitetno igrati protiv topspina. Uzgred rečeno u Nagoji su Kinezi pored problema s topspinom imali ogromnih problema i u igri protiv antispina koji je zapravo bio razvijen kao protuoružje topspinu. Antispin je u svijetu već bio dobro poznata guma ali za Kineze je i to bila potpuna nepoznanica pa je jedan prosječni lovac kao Francuz Weber skinuo nekoliko kineskih skalpova zahvaljujući efektima antispina koji su Kinezima bili nepoznati.
Nakon Nagoje 1971 Kinezi su poslali u mirovinu cijelu svoju sjajnu generaciju velikih šampiona na čelu s Chuan Tse-tungom i Li Fu-jungom.
Odmah poslije svjetskog prvenstva 1971 u Nagoji Kinezi su nakon radikalnog podmlađivanja reprezentacije krenuli tražiti protuotrov za topspin. Prvo su iz političkih razloga odmah nakon Nagoje u posjet pozvali slabašnu reprezentaciju SAD-a - bila je to akcija za otvaranje političkog dijaloga svjetskih velesila Kine i SAD-a, danas poznata kao legendarna "ping-pong diplomacija". Neposredno nakon te političke akcije slijedila je i sportska akcija - u goste je na trening i prijateljske utakmice pozvana muška i ženska reprezentacija Jugoslavije. Bila je očita namjera da se s tada prijateljskom zemljom dovedu na trening majstori topspin igre kao što su bili Šurbek i Stipančić. Mušku ekipu vodio je Dušan Osmanagić a žensku ja te sam tako imao prilike vidjeti prve korake Kineza u svladavanju topspin igre. Kinezi su iz svih kuteva prilikom topspina snimali naše velemajstore, njihovi velemajstori gurali su se na treningu tko će prije, tko će više trenirati sa Šurbekom i Stipančićem, penholderaš Karakašević i defanzivac Mesaroš nisu ih baš zanimali. Kineski su treneri tražili razgovore s Osmanagićem i sa mnom, uglavnom su se sva njihova pitanja vrtila oko tehnike topspina, treninga topspina i igre protiv topspina! Vrlo brzo nakon tih prvih koraka kod Kineza su se već vidjele velike promjene. Odjednom su se pojavili igrači koji su igrali klasičnim načinom držanja reketa i igrali topspin - u prvoj fazi to su zapravo bili samo sparing partneri njihovoj prvoj garnituri, koja je tako imala prilike usavršavati protuigru na topspin. Već na idućem svjetskom prvenstvu u Sarajevu njihov penholderaš Hsi En-ting postao je svjetski prvak ispred europske elite Johanssona, Šurbeka i Stipančića - Kinezi su pronašli odgovore na topspin europskih igrača. Hsi En-ting je bio velemajstor taktike, s bekhend štopom je znao sasvim umrtviti loptu, s forhendom je igrao topspin koji nije bio preslika europskog topspina - bio je to topspin kod kojeg je bila više naglašena brzina uz rotaciju nego rotacija uz snagu kao kod igrača iz Europe. Sjajnim plasiranjem i promjenom tempa uspio je prikriti slabosti penholdera.
U godinama koje su slijedile Azija i posebno Kina krenuli su dalje odvojenim putevima od Europe. U Europi su relativno brzo izumirali svi ostali sistemi igre, sve se vrtilo isključivo oko topspina. Penholder igrači poput Karakaševića, Kalinića, Judite Magos, Zoje Rudnove ili defanzivci poput Syeda, Mesaroša, Martina, Chetinina i drugih danas su u Europi gotovo bez iznimke samo iz "uvoza" gotovih igrača iz Kine!! Europa je ostala vjerna topspinu s mnogo rotacije i snage, forhend topspinu se pridružio bekhend topspin tako da europski napadači zapravo igraju samo 2/3 stola forhendom. U Kini su se nasuprot tom europskom trendu zadržali svi postojeći sistemi igre - ima sjajnih penholder igrača s beksajdom i softom, ima defanzivnih igrača sa svim mogućim materijalima, ima spinera i obostranih i onih koji ganjaju gotovo isključivo forhend. Kineski i azijski spin i dalje ima naglasak na brzini, to nije tako "težak" spin kao europski, ali je brži. Azijski igrači poput olimpijskog prvaka 2008 Kineza Ma Lina, ili olimpijskog prvaka iz 2004 Korejca Ryu Seung Mina dijelom su penholderaši koji sjajnim radom nogu pokrivaju forhend spin napadom cijeli stol, samo u krajnjoj nuždi igraju bekhend - takav je i višestruki svjetski prvak Wang Li-chin koji igra klasičnim držanjem reketa. Igrača poput nekada Šurbeka koji je bio orijentiran isključivo na forhend Europa u svom vrhu više nema među zadnjima su bili J.M.Save i Legout.
Već početkom devedesetih godina u kineskom se stolnoteniskom časopisu moglo pročitati da njihovi treneri traže rješenje za svoje penholderaše koji s bekhenda ne mogu igrati topspin, pa ne mogu sigurno spinom krenuti u napad na rezanu loptu osim riskantnim iskakanjem forhendom. Pojavili su se prijedlozi da se bekhend penholderaša pokuša igrati drugom stranom reketa, kao što to igraju igrači koji reket drže klasičnim načinom. Kinezi nisu ostali samo na teoretskim raspravama o tom problemu, mnogi mladi penholderaši počeli su igrati bekhend topspin s drugom stranom reketa. Kada se 2002 u Kairu na Pro-touru pojavio 18-godišnji Wang Hao i skinuo skalpove Saiva i Samsonova igrajući kao penholderaš vrlo siguran i neugodan bekhend topspin s drugom stranom reketa većina je bila spremna vjerovati da se radi o iznimci, pojedinačnoj pojavi. Pokazalo se da je rezultat bio isti kao i početkom šestdesetih godina kada je Nijemac Arndt prvi počeo igrati bekhend topspin i svi su vjerovali da je to iznimka. Kao što su Arndta uskoro mnogi kopirali tako je i Wang Hao postao predvodnik cijele vojske penholderaša koja igra bekhend topspin drugom stranom reketa! Kinezi su na taj način kod svojih penholderaša riješili najdelikatniji problem - kako bekhendom krenuti u sigurni napad na rezanu loptu, kako igrati bekhend kada se igrač silom prilika nađe na poludistanci - klasičnim penholder bekhendom to nije moguće kvalitetno igrati, novom tehnikom bekhend topspina to i penholderaši mogu.
Topspin se kao osnovni napadački udarac neprekidno dalje razvijao. Vrhunski igrači usavršili su plasiranje udaraca, promjenu rotacije i tempa, uveli u igru sidespin, kontra spin, spin sa stola, flip sa spinom. Ubojitosti spin napada pridonosio je i brzi razvoj novih tipova guma a naročito tehnika prelijepljivanja guma. Kada je prelijepljivanje zabranjeno počelo se tuniranjem guma ali i to je na kraju zabranjeno. Zbog zabrane prelijepljivanja i tuniranja te djelomično i veće loptice od 40 mm koja je uvedena 2001 igrači danas moraju atletski biti daleko spremniji kako bi mogli kod ofenzivnih spin udaraca nadoknaditi gubitak efekta prelijepljivanja i efekat veće loptice.
Od vremena kada se 1960 pojavio topspin prošlo je više od pola stoljeća. Taj je udarac sasvim izmijenio stolni tenis. Koliko? Pogledajte na videu, CD-u ili internetu snimke igre velikana iz doba prije drugog svjetskog rata Barne, Ehrlicha, Szabadosa ili Perry-ja pa ćete vidjeti da su samo stol i loptica ostali isti, tek toliko da posvjedoče da je to nominalno još uvijek isti sport. Stolni tenis se neprekidno razvijao, neprekidno mijenjao i siguran sam da će se nastaviti mijenjati i dalje razvijati.

„Put na Mjesec „
Svjetsko prvenstvo Pjongjang 1979
Svjetska stolnoteniska federacija odlučila je da se Svjetsko stolnotenisko prvenstvo 1979 igra u Pjongjangu, glavnom gradu Demokratske Republike Koreje ili kako je obično zovemo Sjeverne Koreje. Kako je Jugoslavija u to vrijeme bila jedna od malobrojnih zemalja koja se je mogla pohvaliti dobrim odnosima s ovom inače gotovo hermetski zatvorenom zemljom na visokom političkom nivou dogovoreno je da će reprezentacija Jugoslavije imati dva tjedna završnih priprema u Pjongjangu. Igračima Sjeverne Koreje nedostajalo je prakse igranja s vrhunskim europskim igračima pa su ženska i muška selekcija Jugoslavije pozvane na zajedničke pripreme. Za nas to i nije bila tako loša varijanta jer smo dobili priliku za punu adaptaciju na sve uvjete igranja koji su nas tamo očekivali. Kao tadašnji šef stručnog štaba reprezentacije bio sam vođa delegacije za vrijeme priprema. Kasnije, početkom Svjetskog prvenstva pridružili su nam se predsjednik i generalni sekretar STSJ pa u očima naših domaćina od tada više nisam bio "veliki vođa" delegacije "velike prijateljske zemlje", kako su me titulirali na TV i u štampi, postao sam obični smrtnik. Prvi dio boravka u Sjevernoj Koreji ostao mi je posebno u sjećanju, činilo mi se kao da sam bio na Mjesecu ili nekom drugom planetu, nikako ne na ovoj našoj zemaljskoj kugli. Evo i zašto!
Prva stanica puta bila je Peking, gdje smo ostali dva dana. U to vrijeme Kina se tek pomalo otvarala, današnja Kina i Kina tog vremena nemaju baš mnogo sličnosti. No Kinu smo već poznavali, bili smo više puta tamo i premda je bilo drugačije od našeg svijeta nije nam to više bilo tako neobično. Kada smo nakon dva dana krenuli na aerodrom da poletimo za Pjongjang očekivali smo da ćemo tamo naići na nešto slično što smo posljednja dva dana imali prilike vidjeti u Kini. Na aerodromu u Pekingu dočekao nas je avion sjevernokorejske državne aviokompanije, mali, prastari ruski propeler dvomotorac s izlizanim sjedalima i potpuno ćelavim gumama koji je triput tjedno letio na liniji Pjongjang - Peking. Let do Pjongjanga prošao je bez problema, bili smo jedini putnici u avionu. Na aerodromu u Pjongjangu bila su dva, tri putnička aviona i cijela vojska ljudi u uniformama. Dočekala nas je delegacija organizatora i ja sam od tog trenutka pa sve do dolaska naših "pravih" rukovodilaca bio promoviran u "velikog vođu" prijateljske delegacije. Tek sam malo po malo dobivao predodžbu o tome što to u Sjevernoj Koreji znači biti "rukovodilac". Igrači i treneri bili su tretirani gotovo kao nužno zlo a ja sam dobio prevodioca, šofera, pratioca koji je valjda bio iz tajne službe i koji se brinuo za moj dnevni program.
Smjestili su nas u hotel, mislim da se zvao "Friendship" ili tako nešto - bio je to ogroman hotel uglavnom za strance, visok dvadesetak katova i gotovo potpuno prazan jer još nisu došle druge reprezentacije. Hotel je bio korektan, hrana također, dvorana odlična i u blizini te su već idućeg dana naše igračice i igrači započeli zajedničkim pripremama sa selekcijom domaćina. Za mene je na moje iznenađenje pripremljen posebni program. Vodili su me u grad, bio sam čak i u robnoj kući, bio na svečanoj večeri u restoranu rezerviranom za strane goste, odveli su me u Muzej revolucije, vozili me na jednu stranu Koreje na obalu Tonkinškog zaljeva gdje sam bio u luci Wonsan, vodili me i na drugu stranu do Korejskog zaljeva gdje sam bio u luci Nampo. Svaki od navedenih doživljaja bilo je neko novo, sasvim neočekivano i neobično iskustvo.
Jedna od prvih stvari koje su nam upale u oči bila je sveprisutnost "velikog vođe" predsjednika Kim Il Sunga - gdje god se čovjek okrene svugdje slike ili biste "velikog vođe". Otvorite li "Pjongjang Times", novine na engleskom jeziku koje su nas svaki dan čekale u hotelskim sobama, nije se moglo desiti da nađete stranicu na kojoj nije bilo fotografije Kim Il Sunga i reportaže o njegovoj posjeti nekoj tvornici, prijemu udarnika ili slično. Na jedinom televizijskom programu gotovo pola vremena bilo je posvećeno "velikom vođi", u hotelu su svugdje ležale razne brošure i knjige koje su veličale "velikog vođu" ili u kojima je "veliki vođa" iznosio svoje misli i savjete svojim podanicima. Do koje je mjere bio razvijen taj gotovo nevjerojatni kult ličnosti imao sam prilike vidjeti iz prve ruke. Odmah na početku poveli su me u Muzej revolucije, koji bi se prije mogao nazvati Muzej Kim Il-sunga i njegovih predaka. Na brežuljku iznad Pjongjanga stajao je ogromni kip "velikog vođe" a pored kipa bio je i Muzej revolucije. Kada su me doveli u Muzej ispostavilo se je da je tamo već čekala ekipa televizije koja je snimala posjet Muzeju "velikog vođe delegacije prijateljske Jugoslavije" - to sam bio ja!! Direktor Muzeja vodio me kroz sve prostorije i objašnjavao - sve je počelo s ocem i djedom Kim Il-sunga koji su se u brdima i gorama borili za slobodu svog naroda. Mladi Kim Il-sung je krenuo u grad gdje je imao težak život običnog radnika te je osnovao Radničku stranku Koreje kojoj je ostao cijelo vrijeme na čelu, oslobodio Sjevernu Koreju te je eto i dalje mudro vodi. Cijeli postav Muzeja Revolucije bio je isključivo prikaz života Kim Il-sunga i nešto malo njegovog oca. Dok mi je direktor Muzeja od prostorije do prostorije objašnjavao "povijest revolucije" primijetio sam da je Kim Il-sung po dolasku sa sela u grad 1928 osnovao Radničku partiju Koreje, koja je i danas na vlasti u Sjevernoj Koreji. Pričinilo mi se da sam ranije vidio da je Kim Il-sung rođen 1914 pa sam zamolio direktora da mi kaže kada je točno rođen "veliki vođa" jer sam ja nažalost očito krivo upamtio godinu 1914. Direktor mi je ponosno rekao da sam točno upamtio godinu rođenja i kada sam ja začuđeno konstatirao da je Kim Il-sung osnovao vladajuću partiju u dobi od 14 godina on je to kao nešto najprirodnije potvrdio!?!
Iduća prilika da se uvjerim u razmjere kulta ličnosti bila je poziv gradonačelnika na večeru u restoranu na obali rijeke koja protječe kroz grad. Restoran u koji smo ušli bio je potpuno prazan ali su svi stolovi bili pripremljeni za doček gostiju, bilo je više konobara nego nas gostiju. Već prilikom ulaska u restoran primijetio sam neobičan stol, potpuno pripremljen za goste ali odvojen od ostalih i okružen onim mesinganim stupićima povezanim crvenom trakom kakve susrećemo u muzejima u kojima se neki eksponat treba odvojiti od kontakta s posjetiocima. Upitao sam domaćina što je s tim stolom a odgovor je bio u smislu - "Veliki Vođa" je tog i tog datuma pred neku godinu bio u ovom restoranu i večerao ovdje za ovim stolom sa svojim gostima!! Nakon dva ili tri dana vodili su me u prekrasan, ogromni gradski zoološki vrt. U jednom trenutku prošli smo pored klupe koja je kao i onaj stol u restoranu bila okružena mesinganim stupićima povezanim crvenom trakom - slutio sam već o čemu se radi a odgovor koji sam dobio to je i potvrdio - "Veliki Vođa" je tad i tad posjetio zoološki vrt i ovdje se tom prilikom odmarao!!
Prošao sam uzduž i poprijeko cijeli grad - naravno niti koraka nisam prošao bez pratnje! Metro u Pjongjangu bio je veličanstveni kič, očito je trebalo impresionirati sve posjetioce veličinom, mramorom, bezbrojnim slikama Kim Il-sunga. Bio sam u robnoj kući u kojoj je jedino bilo dovoljno fotografija Kim Il-sunga na svim zidovima, ali gotovo nije bilo robe za prodaju. Na gradskim ulicama je bilo pješaka, za razliku od Kine malo bicikala i gotovo nikakvog prometa. Prolaznici u gradu bili su na moje čuđenje obučeni u odijela europskog kroja, imali košulje s kravatama, žene su nosile haljine, u Kini su u to vrijeme i muškarci i žene nosili ista radna odijela plave boje, vojska takva odijela samo zelene boje. Na raskršćima je svugdje bilo policajaca koji su regulirali "promet". Moglo se vidjeti poneki kamion ili rasklimani autobus, vojni džip a od osobnih automobila povremeno je projurila neka Volvo limuzina. Te limuzine su me fascinirale - objasnili su mi da visoki rukovodioci imaju na raspolaganju te luksuzne limuzine, vidjelo se da se svi sklanjaju čim se neka od tih limuzina pojavi. Ti auti imali su zatamnjena stražnja stakla tako da se uopće nije moglo vidjeti ima li nekog putnika na stražnjim sjedalima ili ne! No usprkos toga što čak nisu znali ima li putnika u autu ljudi su stali okrenuli se prema autu i pozdravljali?! Vidio sam grupu školske djece u uniformama kako se na komandu svoje učiteljice okreću prema limuzini u prolazu i u zboru izvikuju pozdrav ne znajući ima li koga u autu. Kada sam poslije autom domaćina kružio po Sjevernoj Koreji barem se nisam čudio tome da su prolaznici pozdravljali auto - nisu znali da u autu sjedi privremeni vođa jedne strane sportske delegacije!
U Pjongjangu sam između ostalog posjetio Dom kulture i sporta - tako se nekako zvalo to impozantno zdanje s još impozantnijim sadržajem. Vidio sam tamo razne sekcije - muzičke, plesne, sportske, artističke u kojima sam vidio djecu nevjerojatnih znanja i sposobnosti. Objasnili su mi da je to centar u kojemu se okupljaju najsposobniji, najtalentiraniji, izabrani u područnim centrima. Rekli su mi da roditelji uglavnom imaju malo vremena na raspolaganju za druženje sa svojom djecom - država uzima djecu i odgaja ih umjesto roditelja, roditelji rade ali kada završe redovno radno vrijeme obično moraju nastaviti radom u nekim "dobrovoljnim akcijama".
Jedan dan na programu bio je odlazak na obalu Korejskog zaljeva, posjetili smo luku Nampo u koju dolazi sav teret namijenjen za Pjongjang. Od Nampoa najviše mi je u sjećanju ostao posjet našem brodu iz Rijeke koji je doveo neki teret i bio usidren u luci. Naši pomorci gotovo nisu mogli vjerovati kada su me vidjeli - rekli su mi da su u Sjevernoj Koreji uvijek kao u zatvoru - nema izlaza na obalu, nema zabave, nema ničega, jedva čekaju da se ponovno otisnu na more.
Nakon posjete Nampou idući je dan na redu bio odlazak na drugu stranu Koreje na obalu Tonkinškog zaljeva. To je bio znatno duži put, trebalo je pravom autocestom prijeći stotinjak kilometara do Vonsana. No ovo "prava autocesta" je zapravo pretjerivanje - cesta je bila dosta grbava i najvećim dijelom sasvim ravna, kao ravnalom povučena - poslije sam čuo objašnjenje da je građena tako da bi u slučaju potrebe mogla poslužiti kao pista za polijetanje i slijetanje vojnih aviona! Na ulazu na autocestu nije bilo naplatnih kućica već postaja vojne policije - za ulazak na autocestu naš je vozač morao pokazati dokumente i putni nalog, bez toga nije bilo prolaza. Na samom autoputu sve do Vonsana gotovo i nismo vidjeli neki drugi auto! Na pola puta moj je vodič rekao da ćemo za čas stići do odmorišta na autoputu gdje ćemo stati da predahnemo (?!), nešto pojedemo i popijemo čaj. Došli smo do tog odmorišta - benzinska stanica, motel, restoran bili su potpuno pusti, osim zaposlenih nigdje nije bilo nikoga. No sve je bilo spremno kao da će za neki tren ovdje biti navala gostiju. Mi smo očito bili unaprijed najavljeni, za tren smo bili posluženi hranom i pićem pa smo zatim nastavili putovanje. U Vonsanu su mi na obali pokazivali odmarališta za radne ljude - obični radnici mogli su tamo samo za nagradu za radne podvige i slično. Vidio sam i razne tvornice i lučka postrojenja a zatim bio odveden u jednu tvorničku kantinu na ručak. Dio kantine koji očito nije bio predviđen za obične smrtnike već za rukovodioce, bio je velik i sasvim prazan. Mene su posjeli za stol koji je bio pripremljen za jednu osobu i svi su krenuli kako bi izašli iz sale - rekao sam pratiocu, koji je govorio engleski neka zaboga on i šofer ostanu sa mnom da zajedno ručamo no odgovoreno mi je da to ne dolazi u obzir jer oni nemaju pravo ručati zajedno s gostima - živjela ravnopravnost radnih ljudi Sjeverne Koreje!
Kao što je Hitler svoju ideologiju objavio u "Mein Kampf", Gadafi svoju u "Zelenoj knjizi", Mao Tse-tung svoju u crvenoj knjižici tako je i Kim Il-sung objavio "Juche" - prema tom političkom programu Sjeverna Koreja provodi politiku samodostatnosti, to jest namjera je da se sve potrebno za život države i naroda proizvodi u Sjevernoj Koreji. Kada se vidi nedostatak osnovnih životnih namirnica, nedostatak robe široke potrošnje, očito je da u praksi taj program nije donio rezultate.
Nakon desetak dana pojavili su se i naši "pravi" rukovodioci pa sam postao "obični smrtnik", nisam više imao pratioca, auto i šofera. Cijelu delegaciju je u goste u ambasadu pozvao naš ambasador. Kada smo tamo bili odmah nas je upozorio da ne govorimo ništa što bi moglo biti uvredljivo za domaćine jer svi zidovi ambasade imaju "uši"!! Dobro se sjećam i domara ambasade koji nam je pričao kako odlazi na godišnji odmor i kako se vraća. On naravno nije imao bogzna kakvu plaću pa je kako bi uštedio velike novce za avion išao kući vlakom!! Rekao nam je da jednom tjedno ima direktni vagon Pjongjang - Sofija (!!!) te on tim vagonom putuje 9 dana do Sofije pa onda dalje do svog Skoplja a tako se onda i vraća!! Kada sam nakon nekoliko mjeseci bio na nekom turniru u Sofiji otišao sam na kolodvor provjeriti priču domara - zaista, postojao je direktni vagon Sofija - Pjongjang!
Hotel se popunio stolnotenisačima iz cijelog svijeta, svjetsko prvenstvo je počelo, svi smo počeli živjeti ritmom na koji smo bili naviknuti s pređašnjih prvenstava. Stigao je i tadašnji predsjednik svjetske stolnoteniske federacije Roy Evans sa suprugom. Sreo sam ih u hotelu i odmah su mi se požalili da su upravo stigli ali bez prtljage koja se na putu zagubila. Nakon nekoliko dana ponovno sam oboje sreo u hotelu i upitao da li su dobili svoju prtljagu. Kiselih lica su mi ispričali da su doletjeli Aeroflotom iz Moskve za Habarovsk, grad na krajnjem istoku SSSR-a i odatle malim avionom na liniji Habarovsk - Pjongjang. Njihova prtljaga je doduše pronađena u Moskvi, ali avionska linija Moskva-Habarovsk i zatim Pjongjang funkcionira samo jednom tjedno tako da su prisiljeni čekati tjedan dana na svoju prtljagu. Pokušali su u Pjongjangu naći nešto adekvatne odjeće, rublja i obuće ali je to bila "mission impossible". Na kraju su svaku večer predavali svoje rublje, košulje na pranje i peglanje, ujutro to preuzimali i tako čekali tjedan dana na svoju prtljagu!
Jednu večer smo na svom hotelskom katu u hotelu imali veliku strku. Nekoliko soba dalje bili su neki strani novinari. Sobarica je očito zaboravila obnoviti papir u WC-u pa je jedan novinar sa stola uzeo Pjongjang Times i iskoristio papir u nužniku. Kada su napustili sobu sobarica je došla staviti papir i užasnuta vidjela da je Pjongjang Times s bezbroj fotografija "Velikog Vođe" korišten u WC-u i to odmah javila upravi hotela. Po povratku novinare je u sobi dočekala policija i odvela na ispitivanje - bili su pušteni tek nakon raznih intervencija i mnogo uvjeravanja da nije bilo namjerne uvrede!
Konačno je sve bilo spremno za početak prvenstva svijeta. Prije samog početka domaćini su pokazali svoje pravo lice – usprkos obaveze koju preuzimaju svi organizatori svih svjetskih prvenstava da će omogućiti svakoj zemlji koja se prijavi sudjelovanje na svjetskom prvenstvu Sjeverna Koreja nije izdala vize reprezentacijama Izraela i Južne Koreje!! Reprezentacija Južne Koreje čak je u Švicarskoj čekala na vize za dolazak u Pjongjang jer je bilo rečeno da će ih dobiti u Švicarskoj budući da tada kao ni danas nema međusobnih diplomatskih predstavništva. Neposredno pred sam početak natjecanja više reprezentacija zatražilo je da se bojkotira prvenstvo i ode kućama ali je na inzistiranje predsjednika ITTF-a Roy Evansa ipak sve pometeno pod tepih i prvenstvo je održano. Mnogo godina kasnije za prvenstvo svijeta Rusija nije htjela izdati vize reprezentaciji Kosova ali je predsjednik ITTF-a Sharara jasno dao do znanja organizatorima da se prvenstvo neće održati pa je Kosovo na kraju ipak dobilo vize!
U ekipnom dijelu svjetskog prvenstva doživjeli smo šok kada smo igrali protiv naših domaćina, s kojima smo prije toga trenirali dva tjedna i uspostavili korektne sportske odnose. Korejski igrač je u odlučnom trenutku meča uz pomoć domaćeg suca jednostavno prevario Stipančića za jedan poen i tako dobio meč - to je bilo tim ružnije jer je stolni tenis poznat kao gentlemenski sport u kojem igrači po potrebi u korist protivnika čak ispravljaju sudačke pogreške, što je u drugim sportovima nezamislivo. Isto to se desilo u meču Kineza Huang Lianga i sjeverno-korejskog igrača Choa. Kinezi su glasno protestirali, pokazivali video snimku na kojoj se jasno vidjelo da loptica upućena od Choa nije dotakla stol, no domaći sudac i igrač nisu popuštali. Kinezi su se na kraju pomirili sa sudbinom, Cho je dobio poen ali na kraju izgubio meč! Komentar nekih trenera bio je da nakon ovog incidenta Sjeverna Koreja sigurno neće više zbog (navodne) kineske "friendship" politike puštanja partija osvojiti niti jednu zlatnu medalju na račun Kine! I zaista, dok je Pak Jung Sun na svjetskim prvenstvima 1975 i 1977 prilično iznenađujuće u finalu oba puta pobijedila Kineskinju Chang Li, u Pyongyangu ona se spotakla već na prvoj kineskoj prepreci Tong Ling a njena suigračica iz reprezentacije Li Song Suk uspjela se probiti do finala ali tamo je Kineskinja Ge Xinai dominirala.
Naši stolnoteniski velikani Šurbek i Stipančić imali su u to vrijeme nekih razmirica i gotovo nisu međusobno razgovarali. Pored toga Tova Stipančić je nabacio nekoliko suvišnih kilograma a "Šurba" cijelu sezonu baš nije briljirao. No to ih nije omelo u osvajanju naslova svjetskih prvaka u igri muških parova - glatka pobjeda u finalu protiv sjajnih Mađara bila je kruna njihovog podviga i povod za njih da zakopaju ratne sjekire. I naš ženski par Palatinuš-Perkučin osvojio je medalju i to brončanu. U četvrtfinalnom meču koji je pobjednicama osiguravao medalju sa svjetskog prvenstva naše i inače poprilično ćudljive igračice djelovale su sasvim bezvoljno i nisu marile za savjete trenera Janškovca. Negdje u pola meča trener se digao s klupe, rekao svojim igračicama da im za takvu igru ne treba trener, da to mogu i same izgubiti te demonstrativno napustio dvoranu. To je nekako probudilo "dišpet" igračica, odjednom su se rastrčale, borile za svaki poen, međusobno se bodrile, na kraju izvukle meč i došle do brončanog odličja. Mirko Janškovec je kasnije rekao da je već bio očajan i jedinu šansu vidio još u tome da napravi ispad, probudi njihov inat i tako možda ipak spasi meč! Uspjeh mu je dao za pravo!
Prvenstvo je prošlo u znaku velike Mađarske trojke Klampar, Jonyer, Gergely koji su u ekipnom dijelu pomeli Kinu i ostatak svijeta. Briljirao je ćudljivi velemajstor Klampar koji je već 1971 bio svjetski prvak u parovima s Jonyerom. Zbog svojih nepodopština je 1975 istjeran je iz reprezentacije zaradivši "doživotnu" kaznu. To "doživotno" Mađarski je savez na kraju ipak preinačio te je Klampar vraćen u ekipu. Kinezi su u finalu iznenadili - u ekipi se nije pojavio lovac Huang Liang, koji je ranije bio sa svojom "travom" (guma s dugim zupcima) strah i trepet za europske igrače. Mađarski trener Berczik, nekoć i sam sjajni defanzivac, nabavio je tu "čarobnu" kinesku gumu, dao je svom defanzivcu Kreiszu tako da su na kraju Mađari i "zavezanih očiju" mogli igrati na obranu s "travom". Kinezi su ispravno prosudili da Huang nema šanse, ali na njihovu žalost šanse nisu imali niti drugi njihovi igrači!
Ekipni finale započeo je po običaju ženskim ekipnim finalom u kojem su igrale ekipe domaćina Sjeverne Koreje i Kine. Pred oko 15.000 domaćih gledalaca pobijedila je Kina. Na naše zaprepaštenje velika većina gledalaca napustila je dvoranu prije početka finalnog meča muških ekipa, finala u kojem nije bilo ekipe domaćina??!!
U pojedinačnom dijelu sasvim neočekivani pobjednik bio je Japanac Ono koji je imao dovoljno čvrstine i dosta sreće da pobijedi objektivno bolje protivnike i uđe u finale. Protivnik u finalu bio mu je u tom trenutku najbolji svjetski igrač Kinez Guo Yue-hua koji je kotirao kao veliki favorit. Ono-a je i dalje služila sreća, Guo se u tijeku meča povrijedio i na kraju morao predati meč.
Nakon što je prošlo više od 30 godina od svjetskog prvenstva u Pjongjangu čitao sam nedavno reportažu predstavnika taekwondo saveza koji je bio na natjecanju u Pjongjangu. Nema više Kim Il-sunga, koji je umro 1994 ali ostao službeno i danas "vječni" predsjednik Demokratske Narodne Republike Koreje?! Umjesto "Velikog Vođe" vođenje države preuzeo je njegov sin "Dragi Vođa" Kim Sun-il a poslije njegove smrti 2011 naslijedio ga je njegov 28-godišnji sin Kim Sun-un, koji je isto tako odmah proglašen genijalnim vođom („mladi vođa“). Osim što pored Kim Il-sunga narod Sjeverne Koreje sada štuje i njegovog pokojnog sina i novog vladara njegovog unuka, prema reportaži koju sam pročitao, u proteklih tridesetak godina u Pjongjangu se nije gotovo ništa promijenilo. Tehnološki napredak zaobišao je građane Sjeverne Koreje, postoji samo državna štampa, televizijski i radio program, nema pristupa internetu osim jednoj domaćoj mreži, za dobivanje telefona moraju se pisati molbe i davati objašnjenja razloga zbog čega nekomu treba telefon. Trgovine su i dalje prazne, restorana za građane nema, hrana se dijeli na bonove, privatni automobili ne postoje, promet je zanemariv, vrijeme je očito stalo!
Stolnoteniska selekcija Sjeverne Koreje redovno dolazi na svjetska i azijska prvenstva, nekoć su bili u svjetskom vrhu, danas su još uvijek vrlo solidni. Čovjek se zapita kako to da ovi i drugi vrhunski sportaši kada jednom vide kako se živi u drugim dijelovima svijeta jednostavno ne pobjegnu, kao što su to nekoć činili sportaši DDR-a. Navodno je osnovni razlog tome da se za bijeg kažnjavaju obitelji bjegunaca i to u tri naraštaja ?! Kada jednom doživite Sjevernu Koreju možete povjerovati u tako drakonske kazne.

Prof. Radivoj Hudetz

Tibor Harangozo - /1922 - !978/, stolnotenisač, trener, autor, osnivač stolnoteniske firme TIB(or)HAR(angozo)

Krajem 40-tih godina dvadesetog stoljeća trener u stolnom tenisu bio je nepoznat pojam! Nije bilo sistematskog treninga, nitko nije mladim igračima pokazivao kako bi neki udarac trebalo igrati, kako i što trenirati. Jedini način da se nešto nauči bilo je gledanje dobrih igrača - gledajući stolnoteniske majstore nastojalo se kopirati udarce majstora, njihov način igre.
Počeo sam igrati na stolu u dvorištu a 1948 sam došao u klub Mladost Zagreb. Prvi puta sam sistematski trening doživio 1949 na ljetnom trening kampu zagrebačke juniorske selekcije. U desetak dana na treningu koji je vodio Tibor Harangozo prvi puta sam doživio da je netko pokazivao kako se tehnički ispravno izvodi pojedini udarac, ispravljao igračima tehničke greške, zadavao i kontrolirao vježbe koje treba raditi. Nažalost rad s Tiborom trajao je vrlo kratko, uskoro nakon tog kampa otišao je na dvije godine kao trener u Čile. Bio je to tek početak suradnje koja se je nakon njegovog povratka iz Čilea nastavila sve do njegove prerane smrti.

Tibora Harangoza sam već i prije trening kampa u Studentskom gradu vidio igrati za reprezentaciju u paru s njegovim bratom Vilimom. Priča o njegovoj igračkoj karijeri je nevjerojatan dokaz bezgranične upornosti. Na vrhuncu svoje karijere Tibor je bio izvanredni obrambeni igrač s niskom, rezanom obranom. Kao član ekipe Jugoslavije osvojio je 1939 zajedno s Dolinarom na prvenstvu svijeta u Kairu srebrnu medalju. Za vrijeme drugog svjetskog rata bio je student i najuspješniji igrač cijele okupirane Europe u kojoj se održavalo dosta natjecanja uz sudjelovanje najboljih igrača Mađarske, Austrije, Njemačke, bivše Jugoslavije i drugih zemalja pod okupacijom. Odmah poslije rata kada se očekivalo da svoj status jednog od najboljih potvrdi u oslobođenoj Europi zadesila ga je nevolja s desnom, igračkom rukom - zbog grčenja ruke više nije mogao normalno držati reket, reket je bio tako iskrenut da je mogao igrati isključivo forhend napad! Tibor se nije predavao intenzivno je počeo trenirati forhend napad i rad nogu tako da je od nenadmašnog, upornog defanzivca postao napadač koji je cijeli stol pokrivao samo forhendom, bekhend kao i rezanu obranu uopće nije mogao igrati! Usprkos ogromnog hendikepa Tibor se upornošću vratio u reprezentaciju, čak se uspio na prvenstvu svijeta 1949 u Stockholmu s takvom igrom probiti u četvrtfinale svjetskog prvenstva u konkurenciji pojedinaca i parova, što je bio pravi podvig. Uskoro nakon toga stanje se pogoršalo i svojom desnom rukom uopće više nije mogao držati reket. Tipično za Tibora on se opet nije predavao, počeo je trenirati lijevom rukom! Uspio je igrajući lijevom rukom na saveznom turniru na kojem su igrali svi najbolji jugoslavenski igrači ući među najboljih osam, bio je na putu povratka u reprezentaciju!! Uskoro se Tiboru počela grčiti i lijeva ruka te je ipak morao napustiti aktivno igranje i prebacio se u trenere. Kao trener bio je daleko ispred svog vremena - studiozno je radio na usavršavanju tehnike igrača, uvodio sistematske vježbe, prvi je mnogo prije svih već sredinom pedesetih godina počeo treningom s ubacivanjem mnogo loptica - tzv. "many balls trening" bez kojeg je danas nezamisliv suvremeni trening! Kinezi su sasvim sigurno do savršenstva doveli "many balls training" ali kod Tibora Harangoze smo na treningu već 1954 s njim radili po tom sistemu! U njegovoj režiji započelo se i sa stolnoteniskim intervalnim treningom, učenici njegove trenerske škole pod njegovim vodstvom prvi su uveli u stolnoteniski trening brojne specifične vježbe i sistematizirali ih prema namjeni.

Prvi Tiborov veliki trenerski uspjeh bila je Austrijanka Linda Wertl koju je od sasvim nepoznate igračice u kratkom vremenu doveo do finala svjetskog pojedinačnog prvenstva. Tibor je već nakon kratkog rada postigao odlične rezultate u Zagrebu, Subotici, Čileu, Austriji, Bavarskoj ali se stjecajem okolnosti nigdje nije dulje zadržao. Skrasio se 1956 u Saarbrueckenu, gdje je do kraja svoje trenerske karijere vrlo uspješno vodio reprezentaciju Saara, ali to su sve bili tek regionalni uspjesi. U povijesti stolnog tenisa je usprkos toga ostao upamćen kao jedan od trenerskih velikana zbog niza novosti koje je uveo u stolnoteniski trening i školovanje, posebno i zbog svoje knjige "Stolni tenis" (Zagreb 1954) koja je bila pravi uvod u suvremenu teoriju i praksu stolnog tenisa. Pored svega njegovi učenici bili su mnogi treneri koji su kasnije stekli svjetski ugled.

Kao trener Tibor je bio vrlo zahtjevan - tražio je stopostotnu koncentraciju na treningu, brusio do iznemoglosti detalje tehnike, uporno inzistirao na sigurnosti izvođenja svih udaraca. Njegova se koncepcija igre zasnivala prvo na obrani a tek zatim na napadu koji je bio nadogradnja na obranu. U rezanoj obrani inzistirao je da igrači u obrani nauče mijenjati rezano i ne rezano kako bi napadaču otežali život, tražio je da se usavrši snažni, iznenadni udarac iz pimpla, inzistirao da se napad izvodi forhendom a nikada bekhendom, zbog čega je tražio savršenstvo kretanja u forhend napadu. To je u vrijeme reketa bez spužve bila logična i vrlo uspješna koncepcija. Kako se Tibor tijekom godina sve više pretvarao u stolnoteniskog biznismena a sve manje pratio razvoj stolnog tenisa tako je pomalo gubio kontakt sa suvremenim stolnim tenisom. Grupa trenera koja je radila u njegovoj "Tibor Harangozo Internationale Tischtennis Schule" i koji smo svi bili njegovi učenici imali smo na kraju problema kako mu objasniti da su s novim materijalima i topspinom nastala sasvim nova vremena, tehnika i koncepcija igre su se radikalno mijenjali. On je to uvidio i na kraju je nama prepustio vođenje škole a sam se okrenuo razvitku novih materijala za igru gdje je također uveo mnoge novosti. Mislim da primjer trenerskog velikana, kakav je Tibor sigurno bio, pokazuje da i najveći kada izgube kontakt s praksom izgube razumijevanje novonastale stvarnosti. Žao mi je da današnje generacije znaju Tibora samo po svjetski poznatoj firmi koju je osnovao - "TIBHAR - Tibor Harangozo GmbH". Bio je veliki igrač s najvećim uspjesima u krivo vrijeme (II. svjetski rat), kao trener osim Wertlove nije imao najvećih svjetskih uspjeha jer je radio u sredinama u kojima to nije bilo moguće postići. Usprkos tome dao je ogroman doprinos razvoju tehnike i sistematskog stolnoteniskog treninga, iz njegove škole izrasla je plejada vrhunskih trenera.

Tibor je krajem pedesetih godina u sportskoj školi u Saarbrueckenu započeo organizacijom otvorenih stolnoteniskih kampova. Bio je to za to vrijeme revolucionarni program - okupio je oko sebe nekolicinu mladih trenera i počeo organizirati stolnoteniske kampove na koje se mogao svatko prijaviti, bez obzira na svoje stolnotenisko znanje. Bili su to prvi kampovi s individualnim programom za svakog igrača. U ono vrijeme nije bilo trening kampova niti za vrhunske igrače a kamoli za druge pa su Tiborovi kampovi uskoro postali vrlo popularni. Mnogi reprezentativci i reprezentativke Njemačke, Luksemburga, Nizozemske, Belgije, Francuske, Španjolske, Jugoslavije plaćali su da bi mogli sudjelovati na tim kampovima. Naravno bilo je i djece koja su došla naučiti osnove stolnog tenisa ili hobby igrača koji su došli unaprijediti svoju igru. Za sve njih postojali su posebni programi rada. Uskoro je na tim osnovama nastala čuvena "TIBOR HARANGOZO Internationale Tischtennis Schule" koja je organizirala trening kampove u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Jugoslaviji. Škola djeluje i danas. Kao treneri u školi u tijeku su godina radili mnogi poznati svjetski treneri kao Charles Roesch, Mario Amizic, Eva Jeler, Branka Batinić, Tomy Tereczik, Boris Turina, Karlheinz Schreiner, Erwin Berg, autor ovog napisa i mnogi drugi.

Na kampove je dolazilo mnogo igrača i funkcionara te je bilo i mnogo razgovora o stolnoteniskoj opremi. Tibor je shvatio da je igračima potrebno ponuditi nove, individualne mogućnosti u izboru opreme. Prvo je počeo razvijati razne tipove guma za različite načine igre. Uskoro je osnovao kompaniju "TIBHAR" - ime je skraćenica njegovog imena i prezimena TIBor HARangozo. Prema njegovim idejama, testovima i uputama počelo se proizvoditi različite TIBHAR Individual gume, zatim je postepeno slijedila sva ostala stolnoteniska oprema. Kada je Tibor Harangozo iznenada u svojoj 57 godini preminuo kompanija je bila zdrava, mala regionalna kompanija koja je imala svoju prepoznatljivu filozofiju. Njegov učenik i suradnik Erwin Berg preuzeo je kompaniju i kompaniju na temeljima Tiborove stolnoteniske filozofije razvio u jednu od vodećih svjetskih proizvođača stolnoteniske opreme. Danas je vrlo uspješni glavni menedžer kompanije Roland Berg, sin Erwina Berga.

Kao igrač Tibor je u svoje vrijeme bio u svjetskom vrhu, kao trener krčio je nove staze, kao stolnoteniski biznismen otvarao nove putove u proizvodnji stolnoteniskih rekvizita. Bio je stolnoteniski vizionar.

Prof. Radivoj Hudetz

Oznake: stolni tenis

Stolni tenis


Prof. Radivoj Hudetz

O reketima - jeste li znali?!

Priče o povijesti stolnog tenisa su ujedno i priče o povijesti reketa za stolni tenis. U stolnoteniskom muzeju ITTF-a mogu se razgledati muzejski primjerci reketa svakojakih oblika i materijala od kojih su izrađeni. Posjetioci muzeja mogu razgledati primjerke starije od sto godina, no o njima ništa ne znam osim onog što piše u tekstu uz izloženi primjerak. No kako sam počeo igrati pred više od 70 godina prisjećam se priča o stolnoteniskim reketima koje su dijelom već zacijelo pale u potpuni zaborav.
Kada sam 1946 počeo igrati stolni tenis u ono poslijeratno vrijeme bio je veliki problem nabaviti kako reket za igru tako i loptice. Prvi reket s kojim sam igrao i svoje prve turnire bio je reket koji je s jedne strane imao gumu sa zupcima a s druge strane oblogu od pluta. To su bili uobičajeni reketi, s gumom sa zupcima igrao se forhend! Kako sam počeo ozbiljnije trenirati i igrati turnire uspio sam nakon velikih muka nabaviti "Richard Bergman" reket - bio je neobičnog kruškolikog oblika, imao je s obje strane gumu sa zupcima a bio je napravljen od slojeva zapadnoafričkog okume drva - o reketima napravljenim od takvog furnira u to smo vrijeme svi maštali! S tim reketom sam godinama igrao dok mi ga na jednom turniru nisu ukrali. Mislio sam da mi se svijet srušio, pokušavao sam s nekoliko drugih reketa i nakon kraćeg lutanja nastavio s reketom "Alex Ehrlich" - to više nije bio "okume" , bilo je "brže" drvo, neobičnog oblika drške - drška je bila odrezana u koso. S tim sam reketom počeo igrati negdje 1955 i kada danas koji puta zaigram stolni tenis još uvijek igram s tim reketom!! Na tom se reketu promijenilo bezbroj guma - aktivnu karijeru završio sam s klasičnom gumom sa zupcima, u kasnijim povremenim nastupima bilo je na forhendu beksajda a na bekhendu i antispina i gume s dugim zupcima ("trave") i gume s kratkim zupcima i spužvom ("soft" ili "sandwich"). Moje preko šezdeset godina staro drvo očito budi interes ponekih veterana, te sam za prodaju tog drva dobivao u više navrata neobično lukrativne ponude!
U pedesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo dućana u koji biste ušli i izabrali odgovarajuće drvo i gumu, platili i imali reket kakav ste poželjeli! Kao prvo uopće nije bilo trgovina u kojima bi se moglo odvojeno kupiti gume i drva za rekete - ako, onda se moglo kupiti samo gotove rekete. Daleko najpopularniji reket bio je čuveni smeđi "Viktor Barna" reket kojeg je proizvodila tvornica Dunlop. Taj reket je još desetljećima nakon što su gume sa zupcima u vrhunskom stolnom tenisu otišle u penziju bio i ostao pojam "klasičnog reketa", popularan u krugovima veterana, rekreativaca! Taj reket se zajedno sa svojim imenodavcem zadnji puta pojavio u finalu svjetskog prvenstva 1954, kada je Barna nastupio u finalu igre muških parova. Pored "Barne" tu su bili reketi "Johnny Leach", "Richard Bergman", "Alex Ehrlich", "Guy Amouretti", "Cor du Buy" i razni drugi. Uz reket "Alex Ehrlich" proveo sam najveći dio svoje igračke karijere pa su me naravno golicale i pričice vezane uz igrača Alexa Ehrlicha, po kojem je taj reket dobio ime. Imao sam prilike upoznati ga pod njegove "stare" dane, kada je živio u Parizu. Bio je sasvim neobičan čovjek, nije ga se moglo uklopiti u nikakve kalupe. Kao Židov iz Poljske prošao je strahote logora nacističke Njemačke, obitelj mu je stradala u holokaustu no on ipak nije postao ogorčeni čovjek. Vodio je boemski život, radio kao trener, bio neprestano na putu u svom starom Mercedesu. Kada se u Danskoj pojavila pornografija shvatio je mogućnost dobre zarade i iz Danske na crno dovozio pun automobil pornografskih časopisa koje je prodavao uz dobru zaradu. Jednom sam prisustvovao otvorenju jednog njegovog privatnog trening kampa i gotovo nisam mogao vjerovati svojim očima - Alex je poredao sve učesnike, održao im govor o važnosti predstojećeg trening kampa i zatim idući od jednog do drugog davao im u ruke "Alex Ehrlich" reket rekavši da na njegovom kampu svi moraju igrati s najboljim reketima. Nakon tog uvoda slijedila je demonstracija tehnike - Ehrlich je bio igrač svjetske klase ali je imao sasvim specifičan bekhend udarac, nisam nikada vidio da je neki igrač uspješno izvodio taj udarac tehnikom kojom je to uspijevalo Ehrlichu! No demonstracija te tehnike je bila prva, osnovna lekcija u njegovom kampu?!
U pedesetim godinama prošlog stoljeća s reketima su se dešavale velike promjene. Bio sam svjedok raznih za stolni tenis "povijesnih" promjena ali i svakakvih lokalnih zgoda i zgodica s reketima. Već 1951 se na svjetskom prvenstvu u Beču pojavio Austrijanac Fritz s crnom spužvom na reketu i s tim reketom napravio pravi rusvaj u turniru. Nisam bio tamo, samo sam po povratku naših igrača čuo te priče. Nakon što su Japanci na svjetskom prvenstvu 1952 na prepad reketima sa spužvastom oblogom osvojili ekipno prvenstvo svijeta to je prestao biti pojedinačni fenomen i reketi sa spužvom su se proširili svijetom stolnog tenisa kao stepski požar. Moj prvi susret s takvim reketom bio je kada se ujesen 1952 na klupskom treningu pojavio naš reprezentativac Dr. Žarko Dolinar i počeo isprobavati novi reket sa spužvom kao oblogom. Igrati protiv protivnika s takvim reketom bilo je neobično iskustvo - udarac loptice u debelu spužvu (1 cm pa i više!) na reketu protivnika nije se uopće čuo a loptice su dolazile daleko brže nego što je to bio slučaj nakon udarca izvedenog reketom s klasičnom gumom. Žarko je već nakon mjesec dana igranja s tim reketom to dobro naplatio, osvojivši na opće iznenađenje vrlo jako Međunarodno prvenstvo Austrije, izluđujući protivnike svojim novim reketom. Dolinar je već i prije nego je stavio spužvu na reket imao reket sasvim neobičnog oblika - bilo je to veliko četverouglasto drvo, i on sam ga je zvao "lopata". Reket je držao na sasvim osebujan način, slično penholderu ali to je bilo sličnije današnjem držanju reketa igrača koji igraju klasičnim držanjem reketa pa za forhend servis ispuste reket iz ruke. Svojedobno je bilo više igrača u Jugoslaviji koji su tako držali reket pa se taj način držanja reketa čak nazivao "Yugoslav stop grip", koji je kasnije u potpunosti nestao. Žarkov reket je bio poseban i po tome što je s druge strane s kojom nije igrao imao nacrtanu mrtvačku lubanju s dvije poprečne kosti! Mladi Opatijac Jurica Barlović također je uskoro nakon Dolinara stavio na forhend spužvu, pa su svi izbjegavajući spužvu nastojali igrati na njegov bekhend, gdje je još uvijek bila klasična guma. No zahvaljujući dobrim dijelom i tom novom oružju Jurica je otišao na svjetsko prvenstvo u Londonu 1954. Tamo su se u finalu sastali Japanac Ogimura i Šveđanin Fliesberg, obojica su igrali sa spužvom. Bio je to finale gotovo bez igre, igralo se uglavnom na jedan udarac, publika je prisustvovala "bezglasnom" stolnom tenisu. Takav finale se ponovio i 1955, kada su u finalu dva igrača sa spužvastim reketima Japanac Tanaka i naš Dolinar odigrali najkraći finale u povijesti stolnog tenisa - nakon svega 13 minuta rezultat je bio 3:0 za Tanaku! Sličan finale vidio sam i na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1954, kada je Dolinar pobijedio Mađara Szepesija - bio je to stolni tenis u kojem se udarac loptice u reket uopće nije čuo a poeni su trajali dva, maksimalno tri udarca. Krajem pedesetih svijet je shvatio da je čista spužva propast za sport pa je takva vrsta obloga zabranjena, ali je dozvolom da se spužva koristi kao podloga ispod klasične gume otvoren prostor za nove revolucije u stolnom tenisu.
U vrijeme dok je spužva ulazila u svijet stolnog tenisa još uvijek je paralelno egzistirala i klasična guma. U ono vrijeme igralo se s gumom sve dok u sredini gume zupci zbog istrošenosti nisu počeli otpadati, guma je u sredini "oćelavila". Moj dobar drug Marko Tarle, kasnije ugledni znanstvenik, s kojim sam igrao u ekipi na sasvim je neobičan način rješavao problem "ćelave gume" - djelić gume koji je izgubio zupce nadomještao je s rubom neke druge, u sredini već potrošene gume. Na taj način je njegov reket uskoro ličio na mozaik složen od djelića guma raznih boja! U ono vrijeme to nije bilo zabranjeno pravilima i njegov je reket na svakom turniru bio prava senzacija! Na drugoj strani bio je svima dragi volonter Veljko Gospodnetić, organizator tradicionalnih otvorenih turnira u Zagrebu. Pored svog volonterskog rada u organiziranju stolnog tenisa bio je dodatno svima poznat po svom reketu i po običaju da na kraju turnira na oproštajnom domjenku zapjeva iz sveg glasa - imao je vrlo snažan glas ali nije baš uvijek pogađao melodiju! Njegov reket bila je velika drvena "lopata", reket znatno veće površine za igranje nego što je to uobičajeno. No nije samo oblik reketa bio jedinstven, jedinstvena je bila i činjenica da je to bio drveni reket bez ikakve obloge, bez gume! Kada je on igrao zvuk njegovog drvenog reketa odzvanjao je u svim kutovima dvorane. S tim je reketom igrao sve do duboko u starost - u rekreativnoj ligi u kojoj je igrao više od pola stoljeća posebnim su mu pravilom dozvolili da i dalje igra svojim drvenim reketom, iako je to u međuvremenu stolnoteniskim pravilima bilo zabranjeno!!
Sredinom pedesetih godina još su uvijek rašireno bili u upotrebi reketi s klasičnom gumom bez spužve, paralelno s reketima sa spužvastom oblogom, koji su međutim postajali sve popularniji i sve više štetili razvoju stolnog tenisa. Ja sam uporno nastavljao igrati reketom s klasičnom gumom ali jedan moj partner u ekipi Ivan Stojić, kasnije ugledni advokat, nije bio zadovoljan niti s klasičnom gumom niti sa spužvom pa je došao na ideju da to dvoje kombinira - na tanku spužvu je u domaćoj radinosti nalijepio klasičnu gumu i počeo igrati s takvom "kombiniranom" gumom. Bila je to prava revolucija, protivnici su imali ogromnih problema s tim novim reketom - spužva je davala reketu brzinu a klasična guma je omogućavala bolju kontrolu i davanje rotacija. No moj prijatelj nije pobrao slavu (i novac) izumitelja "sandwich" reketa - siguran sam da kada je on napravio svoj reket još nigdje nisam niti vidio niti čuo za takvu gumu, tek se nešto kasnije na tržištu u inozemstvu pojavila "sandwich" guma, što međutim nije imalo nikakve veze s njim! U to vrijeme vrlo su popularni bili gotovi reketi s takvim gumama koji su dolazili iz Japana - tada je još Japan bio bez konkurencije i mogao je proizvoditi i rekete srednje klase kao na primjer tada popularne St. Brite rekete ali nije dugo trajalo da ih Kina sasvim istisne iz tržišta reketa srednje i niže klase!. Nakon pojave gume sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutima na van pojavila se i guma sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutim na unutra. S glatkom površinom gume okrenute na van odjednom je bilo moguće lopti davati vrlo jake rotacije, pojavio se novi udarac koji je od početka šezdesetih postao dominirajući udarac u stolnom tenisu - pojavio se topspin. Nakon zabrane reketa sa spužvom i dozvole da se spužva koristi kao podloga pod klasičnom gumom sa zupcima dolazi u šezdesetim godinama do naglog razvoja različitih guma sa zupcima na van i na unutra. Dok su prve generacije sjajnih Kineza (Chuan Tsetung, Li Fujung, Hsu Yin Sheng i drugi) koristili gume sa zupcima na van Europljani su već koristili gume sa zupcima na unutra (beksajd) i počeli igrati topspin. Topspin doduše nije bio europski izum, došao je po prvi puta 1960 iz Japana gdje su taj udarac razvili kao razorni udarac koji će uništiti europsku rezanu obranu! Europa je međutim svesrdno prihvatila taj udarac, bilo ga je lakše i efikasnije izvoditi klasičnim načinom držanja reketa negoli japanskim penholderom. Kinezi su zbog svoje "kulturne revolucije" bili prisiljeni na 6 godina prekinuti sve međunarodne sportske kontakte pa kad su se nakon te apstinencije vratili na međunarodnu scenu našli su se u nebranom grožđu - nisu znali što i kako igrati protiv novo razvijenog topspina, nisu znali što početi s antispin gumom koja se u međuvremenu pojavila kao odgovor igrača s rezanom obranom na topspin. Šezdesete godine bila su za razvoj reketa a samim time i za razvoj stolnog tenisa vrlo burna vremena. Sve kvalitetnije gume sa zupcima na unutra (beksajd) omogućavale su sve jače rotacije. Potkraj šezdesetih se pojavila sasvim nova generacija guma predvođena Sriver gumom - u to sam vrijeme bio već samo trener i kada sam prvi puta za probu dobio u ruke reket s takvom gumom nisam mogao vjerovati kakvu sam rotaciju i brzinu udarca s tom gumom mogao dati loptici. Bio je to jednaki skok naprijed kao i petnaestak godina kasnije kada se u stolnom tenisu proširilo prelijepljavanje guma. Dragutin Šurbek je kao jedan od predvodnika novog vala takozvanih "spinera", igrača koji su napadali topspin udarcima osvojio 1968 pojedinačno prvenstvo Europe igrajući još s beksajd gumom stare generacije, gumom koja je u usporedbi s gumama Sriver generacije bila kao zaprežna kola u usporedbi s modernim autom. Šurbek je u tom finalu igrao protiv Mađara Borszey-a, defanzivnog igrača koji je koristio novootkrivenu antispin gumu, koja je obrambenom igraču olakšavala vraćanje topspina.
Nekoliko godina kasnije, 1971 kada su se nakon višegodišnje izolacije na scenu vratili Kinezi, s takvom je antispin gumom solidan francuski defanzivac Weber načinio pravi pokolj među Kinezima koji u tom trenutku nisu imali pojma kako igrati protiv takve gume! Antispin guma je relativno brzo nestala iz vrhunskog stolnog tenisa jer su njene mogućnosti za aktivniju igru bile gotovo nikakve. Vratila se na scenu tek u jednom kraćem intermecu kada je u kombinaciji s istobojnom beksajd gumom postala opasno oružje – obje gume bile su iste boje, igrač je okretao reket i protivnik je vrlo teško mogao na vrijeme otkriti s kojom je stranom reketa igrač kod servisa ili u igri udario loptu - zbog vrlo različitih karakteristika beksajda i antispina ako se na vrijeme nije vidjelo s kojom je gumom lopta udarena to je imalo za posljedicu mnogo direktnih grešaka u vraćanju. Najpoznatiji igrač s takvom kombinacijom guma bio je Kinez Cai Zhenhua, dvostruki svjetski viceprvak - imao je na reketu dvije crne gume, jednu beksajd i drugu antispin. Naročito neugodan bio je servis jer je on kod servisa istovremeno jako udarao nogom u pod tako da protivnik nije mogao niti po zvuku ustanoviti da li je Cai udario lopticu beksajdom ili antispinom. To je bila nova opasnost koja se nadvila nad stolnim tenisom - takav stolni tenis nije usrećivao niti igrače, posebno ne one koji su morali igrati protiv takvih protivnika a za gledaoce je to bila katastrofa. Zbog toga je početkom osamdesetih na kongresu ITTF-a (1983) usvojeno pravilo da reket mora biti dvobojan - s jedne strane crvena, s druge strane crna guma. To je eliminiralo velike prednosti igre s kombinacijom antispin - beksdajd kod servisa jer se više nije moglo "varati" protivnika okretanjem reketa - odmah se vidjelo s kojom gumom je loptica udarena pa je izostao efekt iznenađenja, glavni na koji se s takvom kombinacijom guma računalo. Na kongresu ITTF 1983 na kojem je zbog antispina usvojeno pravilo o dvobojnim reketima došlo je i do pomalo smiješne situacije - u želji da se smanji efekt servisa s kombinacijom antipsin - beksajd predloženo je da se zabrani glasno udaranje nogom o pod - na taj je način prikrivano da li je s jednobojnim reketom loptica udarena antispinom ili beksajdom. Kako je uvođenjem dvobojnog reketa takva prednost anulirana kongresu je promaklo da je u paketu prijedloga prihvaćen i prijedlog da se zabrani udaranje nogom o pod. Tek nakon usvajanja "probudili " su se nizozemski delegati i uzbuđeno zatražili ponovno glasanje i brisanje tog prijedloga uz obrazloženje da će njihova najbolja igračica, tadašnja prvakinja Europe Vriesekop biti onemogućena u svojoj igri jer forhend napad igra tako da pri tom udara nogom glasno u pod. Tek u tom trenutku svim je delegatima postalo jasno da su usvojili nemogući prijedlog promjene pravila pri čemu bi suci mogli kazniti svaki glasniji doskok igrača u igri te je ponovnim glasanjem zapravo već izglasani prijedlog skinut s dnevnog reda!

Jedna od priča u to vrijeme bila je i priča o reketu Sarkisa Sarkhojana, ruskog stolnoteniskog virtuoza, kasnije uglednog trenera. Sarkis je imao odličan forhend topspin i sjajan bekhend udarac, koji je međutim bio još znatno neugodniji zbog činjenice da je on na bekhendu godinama imao staru gumu koju nije mijenjao. Njegova stara guma na bekhendu praktički je poprimila karakteristike antispina i dok je uvijek nova guma na forhendu davala lopti jaku rotaciju i veliku brzinu, lopte su s bekhend strane dolazile znatno sporije i s mnogo manje rotacije što je za protivnike bio priličan problem.

Na svjetskom prvenstvu u Calcutti 1985 Europljani su se prvi puta sreli s gumom s dugim zupcima, ili kako smo je popularno nazvali s "travom", zbog toga što su ti dugi zupci u kontaktu s loptom lelujali poput trave na vjetru. Bio sam trener ženske reprezentacije Jugoslavije, u našoj ekipi je bila super talentirana Eržebet Palatinuš koja je bila u sjajnoj formi i probila se u četvrtfinale pojedinačnog natjecanja. Tamo je naišla na nepoznatu kinesku penholderašicu Ke Hsin Ai. Vjerovali smo da Eržebet ima šansu protiv nje ali meč je bio gotov za tren oka - bilo je glatkih 3:0 za Kineskinju, Eržebet gotovo nije uspjela vratiti loptu na stol. Tek smo tada shvatili da je riječ o sasvim novoj gumi protiv koje u tom trenutku nismo uopće znali kako igrati! Slično smo već vidjeli u ekipnom dijelu natjecanja u kojem je u kineskoj ekipi nastupio nepoznati defanzivac Lu Yun Sheng kojeg smo zbog sitnog rasta i skakutanja oko stola nazvali "Skakavac". On je uz pomoć "trave" pobijedio velikog Dragutina Šurbeka, specijalistu za igru protiv defanzive i u izjednačenom meču izgubio od drugog velikana za igru protiv obrane Antuna Stipančića. U tom trenutku zaista nitko u Europi nije znao kako treba igrati protiv "trave", taj je materijal bio potpuna nepoznanica. Šurbek je gledao meč Palatinuš - Ke Hsin Ai i čudio se na naizgled obične greške koje je Palatinuš serijski radila. Na njegovu nesreću poslije je igrao u mješovitim parovima protiv Ke Hsin Ai te je bio jednako nemoćan protiv te tada nepoznate gume kao i njegova partnerica! U sezoni nakon Calcutte Kinezi su u Europu poslali novog defanzivca (Wang H.) koji je na prvim europskim nastupima glatko porazio cijelu europsku elitu. Kako su europske perjanice gubile gotovo sve setove ispod 10 poena, tako smo za svakog novog igrača koji je pao kao takva žrtva kineskog majstora govorili da je postao član kluba "šnajdera" (kada je netko osvojio u setu manje od deset poena govorili smo da je "šnajder" – tada su se setovi igrali do 21 poen!). Dugi zupci ostali su i dalje prisutni u stolnom tenisu, ali danas već u osnovno školovanje igrača spada i školovanje igre protiv gume s dugim zupcima, to više nije nikakav nepoznati bauk.

Drva za rekete bila su i ostala posebna priča i zbog raznih oblika i zbog raznih sastava furnira vrhunskih drva. Pred više od pola stoljeća mega popularno je bilo južnoameričko okume drvo, sporo drvo s odličnom kontrolom. Zatim su postepeno dolazila sve brža drva koja su kulminirala jednoslojnim japanskim hinoki drvom - to je jednoslojno drvo od srca hinokija, drvo lagano ali teško za kontrolu i super brzo. Sjećam se da je i naš šampion Zoran Primorac, a prije toga neko vrijeme i Dragutin Šurbek, igrao s tim hinokijem. Kako je to bilo vrlo lomljivo drvo bilo je svaki čas problema pa su za popravak tih i sličnih drva u Zagrebu i Beogradu postojala dva majstora, fanatika stolnog tenisa, koji su igračima "krpali" sva oštećena drva.

Sjećam se da je Primorčev hinoki reket bio bezbroj puta "krpan" a kada je konačno "ispustio dušu" Primorac je od mene zatražio novi jednoslojni hinoki. Ustanovilo se da njegov mnogo godina stari, odležani hinoki ima dosta drugačije karakteristike od "friškog" hinokija i da mu to više ne odgovara, naučio se na drugačije karakteristike odležanog drva! Taj slučaj je potaknuo firmu TIBHAR da napravi jubilarnu seriju drva za rekete koja je zatim nekoliko godina odležala u skladištu da bi prilikom jednog jubileja bila puštena u prodaju – nešto kao fino, staro, odležano vino!!

Neko vrijeme su mnogi europski igrači bili opsjednuti teškim kineskim drvima. Kineski penholderaši, koji su tada samo na jednoj strani imali gumu, imali su relativno teška drva, znatno teža od europskih ili od laganog hinokija. Mnogi Europljani kupovali su u Kini njihove gotove rekete, skidali s njih gume i lijepili svoje - kada su takva drva imala gumu s obje strane tada je reket postajao zaista vrlo težak pa se ta moda među vrhunskim igračima nije dugo zadržala.

Danas proizvođači drva kombiniraju furnire različitih drva s različitim karakteristikama pa o tim "koktelima" furnira čitamo u reklamama detaljno o njihovim nenadmašnim svojstvima. Pored raznih furnira bilo je naravno eksperimenata i sa svakakvim oblicima reketa, mnogobrojni patenti skupljaju prašinu u patentnim uredima! Pokušavalo se s raznim asimetričnim formama ploče reketa, pokušavalo se s raznim "anatomskim" drškama, pokušavalo se s drškama koje nisu bile produžetak lista reketa već su bile postavljene poprijeko lista reketa što je trebalo omogućiti maksimalnu okretnost zgloba šake.

Najozbiljniji pokušaj temeljen na znanstvenim istraživanja bio je pokušaj njemačkog znanstvenog radnika i hobi trenera Dr. Joachima Kuhna. On je rekao da je malo vjerojatno da je od prvog dana pronađen idealan oblik stolnoteniskog reketa i svakako mora postojati prostor za napredak. Uz pomoć studenata na svom fakultetu proveo je razna istraživanja i na kraju nedvojbeno utvrdio da je idealan oblik za stolnoteniski reket oblik koji je ličio na violinu. Utvrđene su točne proporcije po kojima je trebalo izrađivati drva i pokazalo se da je drvo u tom obliku imalo bolju kontrolu i veću brzinu od istog drva u klasičnom obliku reketa. Poznati francuski šampion Eloi, kanadski prvak Pradebaan, neki jugoslavenski reprezentativci igrali su dulje vremena s takvim drvima ali je tradicija na kraju prevladala, taj "čudni" oblik reketa nije opstao. Jedan od razloga bio je i to što su se igrači žalili da je na takvom obliku drva teško mijenjati gume?!

Eksperimenti s raznim oblicima drva za rekete i danas se nastavljaju. Usprkos svim reklamama i uvjeravanjima klasični oblik reketa i dalje je apsolutno dominantan, kod penholdera dominira kineski penholder, japanski je rjeđi.

Kada danas govorimo o stolnom tenisu onda smo svjesni činjenice da je takozvano "prelijepljavanje" guma odnosno "speed gluing" bila samo jedna epizoda u razvoju stolnog tenisa, epizoda koja je zabranom tog načina "dopinga" reketa završila. "Speed gluing" otkrio je sasvim slučajno stolnoteniski as Mađar Tibor Klampar pa je to vrlo brzo postala raširena praksa u cijelom stolnoteniskom svijetu. Vrhunski igrači razvijali su svaki svoj posebni ritual lijepljenja guma, postizali tako u igri veće rotacije i veće brzine udarca, ali danas je svako "tuniranje" reketa striktno zabranjeno. Danas na tržištu postoji bezbroj vrsta kvalitetnih guma i drva pa svatko može naći varijantu koja mu najbolje odgovara.

Već u pedesetim godinama prošlog stoljeća vrlo popularni bili su show nastupi svjetskog prvaka Bergmana u varijeteima, cirkusima, nastupao je i sa svojom osmeročlanom trupom na mnogim pozornicama u svijetu. Kasnije je nadasve popularan bio show Francuza Secretina i Purkharta, zatim Čeha Orlowskog i Panskog, Kineza Xinhua i Guoa i drugih. Svi su oni pored svojih reketa za šou koristili i sasvim male ili ogromne rekete, rekete raznih oblika. Danas se pored toga igraju „hard bat“ turniri s reketima s klasičnom gumom bez spužve, igraju se i svjetska prvenstva u „pingpongu“ s reketima koji obavezno imaju oblogu od brusnog papira!

Radivoj Hudetz

Pingić nekoć

Stolni tenis danas i pred pedesetak, šezdesetak godina dva su podosta različita sporta - stolovi i loptice su ostali slični - danas su stolovi uglavnom plavi, tada su bili isključivo zeleni. Celuloidne loptice su danas promjera 40 mm, tada su bile 38 mm, bile su bijele a sada mogu biti i narančaste, od 2014 su od plastike. Reketi su se sasvim promijenili i ujedno su sasvim promijenili samu igru. Sve ostalo oko stolnog tenisa doživjelo je ogromne promjene - stolni tenis je postao olimpijski sport, igrača i trenera profesionalaca ima bezbroj kao i međunarodnih turnira svih kategorija. Nekoć se samo nekoliko igrača profesionalno bavilo stolnim tenisom nastupajući na raznim manje-više cirkuskim natjecanjima. Svjetski prvak Bergman nije mogao braniti svoj naslov 1951 godine jer je bio optužen za neki nedozvoljeni nastup za novce, svjetski prvak iz 1952 Japanac Satoh bio je diskvalificiran od svog saveza pod optužbom za profesionalizam! Prvi profesionalni trener u Njemačkoj bio je Vilim Harangozo koji je 1965 postao njemački savezni trener! Stolni tenis je tek od 1988 olimpijski sport. Mladi danas nemaju pojma kako je stolni tenis živio nekad. Evo nekoliko "priča iz davnine"!

"Dvorane" za stolni tenis
Član stolnoteniskog kluba Mladost iz Zagreba postao sam 1949 godine. Već sam ranije igrao stolni tenis - počeo sam kod kuće na stolu u dnevnoj sobi, uskoro smo u dvorištu zgrade u kojoj smo stanovali postavili rashodovani stol koji je otprilike odgovarao dimenzijama stolnoteniskog stola i na kojem su klinci iz cijelog susjedstva igrali "ping-pong". Kako sam pomalo naučio igrati nastupao sam za svoju školu na školskim natjecanjima. S prijateljima sam se prijavio u kajakaški klub Vihor gdje smo ljeti trenirali veslanje u kajaku na mirnim vodama a zimi smo dolazili tri puta tjedno u klub na Savi na "suhi trening". Poslije "suhog treninga" ostajali smo u klubu i igrali stolni tenis - u klubu je za divno čudo postojao pravi stolnoteniski stol. Igrali smo i doma kod školskog druga s kojim sam sjedio u klupi - kod njega je u vrtu bio stol za stolni tenis i znali smo provesti sate nabijajući lopticu. Preko puta naše škole bila je uz kancelarije Sportskog Društva Mladost i "dvorana" Stolnoteniskog kluba Mladost. Bile su to zapravo dvije sobe jednog stana između kojih je srušen zid i tako je dobivena "dvorana" u kojoj je bio smješten jedan stol za stolni tenis! Želio sam igrati stolni tenis i kada nisam išao na "suhi trening" upisao sam se u klub preko puta škole i poslije škole počeo tamo redovno odlaziti. Nije bilo nekog organiziranog treninga, ali kako sam već donekle znao igrati odmah sam uključen u prvu juniorsku ekipu kluba i poslan na ljetni trening kamp na tadašnjem "Pionirskom gradu" u Dubravi. Trening je vodio poznati stručnjak i reprezentativac Tibor Harangozo. Bilo je to prvi puta da sam došao u ruke nekog trenera - naučio me je osnovama tehnike igre, pokazao kako i što trenirati. Taj kratki rad s trenerom mi je mnogo pomogao i već za godinu dana sam postao juniorski reprezentativac Jugoslavije - danas je takav uzlet potpuno nezamisliv, mladi igrači već od prvih dana rade s trenerima, imaju organizirani trening, put do nacionalne selekcije je dug i težak.
Činjenica da sam postao juniorski reprezentativac ništa nije promijenila na uvjetima treninga - trenera nismo imali, uskoro je klub ostao i bez one "dvorane" preko puta škole. Snalazili smo se kako smo znali - igrali u prostorijama milicije, u raznim sindikalnim dvoranama a na kraju je alfa i omega kluba legendarni Lovro Ratković pronašao sasvim zapušteni podrumski prostor u centru grada, bez ikakvih higijenskih uvjeta, ali se u tom prostoru mogao postaviti jedan stol i to je postao novi "centar" stolnoteniskog kluba Mladost. Taj podrumski prostor u strogom centru u ulici kojom je prolazio tramvaj bio je za današnje pojmove nešto strašno. Pored ulaza u podrum bila su dva prozora u visini nogostupa ulice. U "dvorani" nije bilo niti vode, niti bilo kakve svlačionice, niti grijanja, svjetlo je bilo tek nešto jače od svjetla svijeće! Usprkos svega nas nekolicina juniora tamo smo provodili mnogo vremena, za nas je i takva "dvorana" bila dar s neba. Iz tog se vremena sjećam i kako sam zaradio ukor u školi - juniorska ekipa je trebala već u petak krenuti na jedan turnir, ja sam htio zatražiti dozvolu u školi da u petak izostanem s nastave ali me moj razredni drug s kojim sam igrao u juniorskoj ekipi zamolio da ne tražim ispričnicu već da se napravim bolestan - on nije mogao dobiti dozvolu za izostanak jer je već imao neopravdanih sati, kada bi ja zatražio dozvolu da idem na turnir a on također izostao iz škole bilo bi jasno da nije bio bolestan već da je i on otišao na turnir. Naravno da sam pristao i rekao da ću u ponedjeljak opravdati nedolazak u školu bolešću. Kako nam je vlak kretao tek kasnije dopodne to smo nas dvojica prije kolodvora otišli da još sat, dva prije puta malo treniramo u "dvorani". Kada je došlo vrijeme otišli smo na kolodvor, otputovali na turnir, vratili se u nedjelju kasno navečer. U ponedjeljak sam otišao razrednici da zbog bolesti ispričam svoj nedolazak u školu u petak. Razrednica mi je istog časa udijelila prodiku i ukor - ona je tramvajem prolazila pored naše "dvorane" i vidjela nas upravo kada smo u trenirkama izlazili iz dvorane i kretali na kolodvor!
Niti ta "dvorana" nije bila dugog vijeka, Lovro je našao gimnastičku dvoranu u centru grada gdje smo kratko vrijeme bili podstanari a zatim je opet u centru pronašao stari stan s dnevnom sobom dovoljno velikom da se može postaviti stol za stolni tenis.
Nekako u to vrijeme napustio sam klub i prešao u drugi zagrebački prvoligaški klub STK Slobodu. Taj klub je blizu centra grada u jednom dvorištu bio korisnik kućerka u kojem je bila veća prostorija u koju su stala dva stola, druga mala prostorija služila je kao svlačionica. To je za ono vrijeme bio veliki komfor, imati dva stola za trening na raspolaganju 24 sata na dan. Klub je nakon 2 godine rasformiran pa je cijela ekipa prešla u STK Industrogradnju - to građevno poduzeće bilo je zahvaljujući generalnom direktoru, ljubitelju stolnog tenisa, novi sponzor i za trening smo na zemljištu firme na raspolaganje dobili baraku u kojoj je bio postavljen jedan stol - u baraci nije bilo niti grijanja niti vode pa smo se po zimi dobro smrzavali na treningu. Generalni direktor Industrogradnje je nažalost otišao te je uskoro zatim prestalo sponzorstvo, klub je rasformiran, svi smo prešli u prvoligaški STK Poštar. Klub je u centru grada imao dvoranu sa 4 stola, dvorana je imala svlačionicu i tuš, to je za sve nas bio pravi luksuz. Uskoro je u toj dvorani Tibor Harangozo kao trener zagrebačkog saveza okupio grupu mladih i započeo s nama redovno raditi dva puta na dan - svi smo išli u školu ili na fakultet, svi smo poslije završili škole i fakultete a ipak smo stigli i bez novčanih naknada dva puta dnevno trenirati, završiti školovanje i steći diplome. Kada sam već završio fakultet, vratio se iz vojske neko sam vrijeme vodio trening juniorske ekipe Poštara u kojoj su između ostalih bili Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina, Ratko Roth tadašnji dvostruki juniorski prvak države! Dvorana je bila 24 sata na raspolaganju stolnotenisačima a Šurbek i njegova klapa su tu činjenicu gotovo doslovno koristili - dešavalo se da igraju do kasno u noć, prespavaju u dvorani i ujutro nastave!
U međuvremenu je Lovro Ratković uspio pokrenuti na Savi izgradnju stolnoteniskog doma. Dvorana je bila planirana samo za stolni tenis ali stari lisac Lovro je znao da će čim dvorana bude gotova morati voditi rat s odbojkašima i drugim nekim sportovima koji će također htjeti koristiti tu dvoranu. Da bi spriječio loptačke sportove da uđu u dvoranu smislio je kao rješenje most na pola dvorane!! Most je bio postavljen tako da se ispod njega jedva moglo proći i na taj način je dvorana zapravo bila podijeljena u dvije male dvorane. Lovro je svoj plan dobro tajio i kada su drugi otkrili što je Lovro uradio bilo je već kasno - Lovro je svima objasnio da je most potreban zbog toga da bi s njega roditelji mogli promatrati svoju djecu za vrijeme treninga i pri tome ne smetati trenažnom procesu! Naum da se tako spriječi loptačkim sportovima ulaz u dvoranu je uspio, ali drugi dio tako podijeljene dvorane uskoro zatim su zauzeli džudaši, tako da je za stolni tenis ostala samo polovina prvobitne velike stolnoteniske dvorane! Za vrijeme Univerzijade na dvoranu je nadograđen kat koji je cijeli iskorišten za smještaj stolnoteniske dvorane, u prizemlju su u cijelom prostoru ostali džudaši. To je dugo vrijeme bila jedina "prava" stolnoteniska dvorana u Zagrebu - u dvorani Doma Sportova se jedna dvorana djelomično koristila za stolni tenis, na Vrbiku se za stolni tenis koristila dvorana oko čijeg se vlasništva i korištenja vode beskonačni sporovi te već godinama nije u funkciji. Tek nedavno savez grada Zagreba je dobio na raspolaganje dvoranu s 4 stola i STK Zagreb je također dobio svoju dvoranu sa 6 stolova, Sva obećanja da će stolni tenis kao jedan od najtrofejnijih sportova dobiti svoj stolnoteniski dom ostala su prazna obećanja.

Loptice i reketi za stolni tenis
Danas nije nikakav problem nabaviti loptice i rekete ukoliko poželite igrati stolni tenis. U vrijeme kada sam počinjao igrati stolni tenis krajem 40-tih godina pa sve do duboko u 50-te godine prošlog stoljeća loptice i reketi bili su teško dostupni rekviziti. Nova kvalitetna loptica bila je u to vrijeme prava dragocjenost. Snalazili smo se kako smo najbolje znali i umjeli. U klubu smo skupljali puknute loptice krpali ih i s njima nastavljali igrati. Krpali smo ih pomoću acetona sa svilom od koje su bili napravljeni padobrani ili smo uzimali dijelove polomljenih loptica i uz pomoć acetona radili zakrpe na lopticama. Jasno je da takve loptice nisu ravnomjerno odskakivale, no i to je bilo bolje nego ništa! S vremenom se je moglo nabaviti loptice, uglavnom je to bilo na crnom tržištu, klubovi su po "planu" dobivali poneku lopticu, što je bilo dostatno uglavnom samo za turnire. Za nas je nakon perioda krpanja loptica došlo vrijeme za nove loptice, ali bile su to loptice kvalitete koja bi danas jedva zadovoljila hobi igrače za "ping-pong" u vikendici. Najbolja ilustracija tadašnjeg stanja je nagrada koju sam dobio nakon što sam 1952 postao juniorski prvak Jugoslavije u igri parova i osvojio drugo mjesto u pojedinačnoj konkurenciji. Dan nakon turnira u svoj ured me pozvao legendarni Lovro Ratković, nekadašnji reprezentativac i nacionalni trener, alfa i omega stolnoteniskog kluba Mladost iz Zagreba u kojem sam počeo igrati stolni tenis. Čestitao mi je na uspjehu i za nagradu poklonio kutiju s tri sasvim nove Barna loptice s tri zvjezdice! Vjerovali ili ne ali ja se te nagrade i danas sjećam - ne da bi joj se smijao već zbog toga što me je ta nagrada tada silno razveselila! Bila su to ipak neka druga vremena - i tada, kada nije bilo obilja moglo se iskreno veseliti i uživati, sport je bio nepresušni izvor zadovoljstva. S vremenom se stanje poboljšavalo i već smo sredinom pedesetih godina kod mog prvog i zapravo jedinog trenera Tibora Harangoze na treninzima zagrebačke seniorske selekcije počeli na treningu igrati s mnogo loptica, jednu varijantu današnjeg neizbježnog "multi-ball" treninga. Za taj trening danas se koristi i do 100 loptica, tada smo koristili 10-15 loptica, ali bio je to ogroman napredak u odnosu na ranije! Danas nabava loptica - od loptica za hobi igrače pa sve do super selektiranih loptica za profesionalne turnire na svu sreću nije nikakav problem u stolnom tenisu, čak i za trening naprednih početnika koriste se razne varijante treninga s mnogo loptica.
Kao početnik dugo vremena sam igrao s reketom koji je s jedne strane imao pluto a s druge gumu. Uz mnogo muke i podosta novca mojih roditelja uspio sam nabaviti novi Bergman reket s kojim sam igrao nekoliko idućih godina, dok mi ga nisu ukrali. Svi su se snalazili kako su znali i mogli, nije bilo lako, mnogi su igrali sa zakrpanim gumama - gume sa zupcima s kojima se je u to vrijeme isključivo igralo u sredini bi se potrošile, zupci otpali - taj dio gume bi se izrezao i u sredinu nalijepila nepotrošena guma s ruba reketa! Nakon što se 1951 prvi puta na svjetskom prvenstvu pojavila spužvasta guma (Fritz, Austrija) i nakon što je 1952 Japanac Satoh s takvom gumom senzacionalno osvojio pojedinačno prvenstvo svijeta Žarko Dolinar je prvi kod nas počeo koristiti reket sa spužvastom gumom i odmah ostvario sjajne svjetske domete, 1954 postao svjetski prvak u igri parova i 1955 vice-prvak u pojedinačnoj konkurenciji. Reketi sa spužvastom gumom dominirali su u drugoj polovini 5O-tih godina, no kod nas baš nisu bili tako rašireni. Moj kolega iz klupske momčadi Ivan Stojić, vrlo dobar prvoligaški igrač, prvi se kod nas dosjetio da na spužvu nalijepi gumu sa zupcima i tako u "domaćoj produkciji" napravio prvi reket sa "sendvič gumom" . Svojim je izumom pravio mnoge probleme svojim protivnicima, potpuno nenaviknutim na efekte takve vrste gume. Nakon zabrane spužvaste gume 1959 godine došlo je vrijeme za "beksajd" i "soft" gume te nakon 1960 i vrijeme za topspin igru. Što se mene tiče ja sam do kraja svojeg ozbiljnog treniranja stolnog tenisa 1960 igrao s "običnom" to jest klasičnom gumom sa zupcima, nakon ukradenog Bergman reketa nabavio sam "Alex Ehrlich" reket s kojim i danas nakon 5o godina povremeno zaigram! U međuvremenu problem više nije kako nabaviti reket s kojim ćete igrati već je problem izabrati reket s kojim ćete igrati - postoji bezbroj vrsta kvalitetnih guma vrlo različitih svojstava i isto tako bezbroj različitih drva. Danas se za ozbiljan natjecateljski stolni tenis više uopće ne kupuju gotovi reketi - na bekhend se obično stavlja jedna vrsta gume, na forhend druga i uz to se bira drvo i eto bezbroj mogućih varijanti od kojih treba izabrati individualno najbolju. Nekoć je bilo teško nabaviti a danas izabrati reket!

Igra i gledaoci
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća još nije bilo niti reketa sa spužvom kao oblogom a pogotovo ne takozvanih „sandwich“ reketa, to jest obloga s gumom i spužvastom podlogom. Gume sa zupcima s kojima se tada igralo dozvoljavale su samo igru koja je u odnosu na današnju igru izgledala kao usporeni film. Pored toga i rotacije koje su se mogle davati loptici s klasičnim gumama sa zupcima bile su daleko manje nego rotacije koje su moguće s današnjim „beksajd“ gumama, tako da u to vrijeme nije bilo moguće izvesti danas osnovni napadački udarac topspin (napadački udarac s mnogo rotacije) a kontra-udarci i blok-udarci bili su također gotovo nepoznati. U to vrijeme postojalo je drugačije takozvano „pravilo vremena“ – vrijeme igre za jedan set bilo je ograničeno na 20 minuta, nakon isteka vremena set je dobio igrač koji je u tom trenutku vodio ili se igrao pobjednički poen. Igre „na vrijeme“ i nisu bile tako rijetke kada bi se susrela dva vrsna defanzivca. Takvi mečevi djelovali su na gledaoce kao sredstvo za uspavljivanje. Ja nisam bio klasični defanzivac, težio sam napadu, ali sam ipak odigrao više mečeva na vrijeme, kada nisam mogao probiti defanzivca. Takav način igre sigurno nije bio zanimljiv za gledaoce a za igrače je to bilo manje zahtjevno fizički, više zahtjevno za koncentraciju.
Što se gledaoca i praćenja sporta tiče tada su posebno mladi daleko više pratili sport. Mnogo više vremena se provodilo vani, ganjale se razne lopte, trčalo, skakalo, nije bilo kompjutera niti mobitela, vrlo malo televizije. Sportske novine i časopisi, sportske rubrike u dnevnim listovima pisale su daleko više o svim sportovima za razliku od danas kada je to svedeno na manju mjeru, uglavnom na nogomet te još nekoliko „važnih sportova“. Možete li zamisliti da je 1955 stolnotenisač Dr. Žarko Dolinar u tadašnjoj državi Jugoslaviji proglašen za sportaša desetljeća, a stolni tenis tada nije bio niti olimpijski sport? Naširoko se pisalo o stolnoteniskim mečevima i događajima, danas je osvajanje europskog stolnoteniskog prvenstva u igri muških parova dobilo dva, tri retka u dnevnoj štampi a europskog prvaka u parovima Gaćinu gotovo nitko ne zna.
Gledalaca je na sportskim priredbama bilo daleko više nego danas, ne samo u nogometu već i u svim ostalim sportovima. Naravno da je tome doprinosila činjenica da u pedesetim godinama praktički nije postojala televizija s prijenosima sportskih događaja a ponuda ostalih vidova zabave bila je znatno manja.

Kako se putovalo
Od kada sam počeo igrati pa sve do kraja pedesetih godina na natjecanja se uz rijetke iznimke putovalo vlakom. Nemojte misliti da je putovanje vlakom u ono vrijeme i danas usporedivo. Na domaćim relacijama putovali smo stisnuti u gužvama, često po nas desetak u kupeima predviđenim za osmero. Rezervacija za sjedišta ili nije bilo ili ih nitko nije poštivao pa se trebalo na vrijeme izboriti za mjesta - kada je turnir kasno završio i nismo stigli dovoljno rano na vlak znali smo odstajati u hodniku vagona putovanje od Beograda do Zagreba ili na nekoj drugoj relaciji. Kad god smo uspjeli pronaći neko mjesto, vrijeme smo tratili preferansom ili ako je bilo prilike spavanjem.
Na tim putovanjima bilo je svakakvih doživljaja. Nekoliko njih bilo je vezano uz putovanja na Ohrid. U ono vrijeme svake je godine bilo ili turnira ili priprema na Ohridskom jezeru a put od Zagreba do Ohrida bio je sve samo ne komforan - no bili smo mladi i sve se nekako lakše podnosilo, nismo znali za bolje pa nam je i ono bilo dobro! Do Ohrida smo putovali u raznim varijantama - najčešće vlakom od Zagreba do Skopja pa onda autobusom do Ohrida, jednom smo išli i uskotračnom željeznicom od Skopja do Ohrida. Vlakom od Zagreba do Skoplja bilo je beskonačno dugo drmusanje u "Orient expressu" koji je bio sve samo ne "express", bez iznimke uvijek pretrpan. Razdaljina od Skopja do Ohrida je nekih 180 kilometara ali putovalo se gotovo kao u doba kočija, po 7-8 i više sati! Autobus je "jurio" prašnjavim makadamskim cestama, djelovao je kao usisavač prašine s ceste, stajao gotovo kod svake seoske kuće na putu. Jednom smo grdno pogriješili i krenuli iz Skopja za Ohrid uskotračnom željeznicom, koja je tamo postojala još iz nekih davnih vremena. Vlak je vozio beskrajno sporo - u sjećanju mi je ostala slika kada se vlak počeo serpentinama polako penjati na jedno brdo - na naše čuđenje dobar dio domaćih putnika je izašao iz vlaka i prečicom krenuo pješke uzbrdo. Nakon nekog vremena vlak je dogmizao do vrha brda gdje nas je dočekala grupa putnika koja se je prečicom popela na vrh i tamo se u krčmi krijepila raznim pićima!! Jednom smo nakon nekih priprema na Ohridu odlučili krenuti autobusom preko Kosova i Crne Gore na Jadran. Putovali smo dva dana, mijenjali autobuse, vozili se cestama koje tek najveći optimisti mogu proglasiti cestama, prolazili kroz mjesta u kojima je nekih 100 godina ranije stalo vrijeme. S vremenom uvedena je i avionska linija iz Zagreba za Skopje pa dalje za Ohrid! Stolni tenis niti onda kao niti danas nije bio sport s mnogo novaca pa smo tako koliko se sjećam svega jednom letjeli avionom za Skopje i dalje za Ohrid - na moje iznenađenje pista na aerodromu u Ohridu bila je travnata, ali JAT je tada letio dvomotornim propeler avionima Douglas DC 3 koji su za razliku od današnjih mlažnjaka mogli slijetati i na takvim pistama. U sjećanje mi se urezalo putovanje s priprema juniorske reprezentacije Jugoslavije koje sam vodio na Ohridu u ljeto 1963 godine. Krenuo sam s Ohrida popodne 25.7. preko Skoplja za Saarbruecken, gdje su me čekali u sportskom centru kao trenera u Međunarodnoj stolnoteniskoj školi TIBHAR. Do Saarbrueckena sam putovao preko 30 sati, domaćini su se jako zabrinuli zbog mene - nakon što sam krenuo vlakom iz Skopja razoran potres je srušio tri četvrtine Skopja, bilo je preko tisuću mrtvih i mnogo ranjenih. O potresu nisam imao pojma jer sam cijelo vrijeme bio u vlaku a moji domaćini nisu znali da li sam uspio krenuti prije potresa ili sam zapeo u Skopju, možda čak zatrpan pod ruševinama - mobitela i sličnih čuda moderne tehnike nije bilo, sa mnom nisu mogli uspostaviti kontakt, laknulo im je tek kada sam se pojavio u Saarbrückenu!
U sedamdesetim godinama sam dva puta išao svojim autom za Ohrid - od Zagreba do Ohrida je preko 1.000 km a u ono vrijeme je postojala samo "Autocesta Bratstva i jedinstva" od Zagreba do Beograda i dalje do Niša - to nije bila prava autocesta s 4 trake već samo cesta s 2 trake na kojoj su razni kamikaze bezobzirno pretjecali kamione i autobuse - bila je to prometnica s bezbroj crnih točaka na kojima su se dešavale teške prometne nesreće. Nije bilo lako od Zagreb do Ohrida a isto i obrnuto stići za jedan dan, ali nekako sam uspijevao to izdržati - dva puta sam vozio od Zagreba za Ohrid, dva puta natrag ali sam drugi puta iz sasvim bizarnog razloga skoro ostao bez glave! Bilo je vruće ljeto, vraćao sam se s Ohrida. U to vrijeme u automobilima kod nas nisu postojale klime pa sam imao otvoren prozor, vozio u majci i kratkim hlačama. Negdje kod Niša u auto je uletjela pčela koja se je izbezumila, uletjela meni u kratke hlače i kroz gaće me ubola u testis. Naravno da sam se u tom trenutku i ja izbezumio i gotovo sam udario u kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera. Na svu sreću nekako sam u posljednji čas ipak izbjegnuo sudar, zaustavio se kod benzinske pumpe do koje sam upravo došao i na zaprepaštenje svih počeo sa sebe bjesomučno skidati hlače i gaće!
Tibor Harangozo koji je od sredine pedesetih godina bio na radu u Njemačkoj organizirao je za naš klub (prvo Industrogradnju a zatim Poštar) nekoliko godina zaredom turneje od po nekih dvadesetak dana. Na tim turnejama igrali smo najvećim dijelom u Njemačkoj ali i Luksemburgu, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj. Nastupalo se uglavnom svaki dan u nekom drugom mjestu, putovalo se isključivo vlakom. Igrali smo s raznim klubovima, gradskim i pokrajinskim selekcijama pa čak i s nacionalnim reprezentacijama. Te turneje su u to vrijeme za nas bile super zanimljivi ujedno i vrlo korisni doživljaji. Kao prvo u ono vrijeme se vrlo teško moglo doći do pasoša, naših izlaznih i stranih ulaznih viza, uopće doći u priliku putovati svijetom i uz to zaraditi neke novce - Tibor je naime za svaki naš nastup ugovarao određeni iznos novca koje je organizator morao platiti našem vođi puta - od tog novca svoju je proviziju dobio Tibor, nešto je ostalo klubu a nešto smo i mi igrači mogli podijeliti između sebe. Nakon dvadesetak dana svakome je ostalo nešto novaca od kojih smo mogli ponešto kupiti - tako sam nakon jedne turneje kupio u Muenchenu rabljeni motorkotač DKW 250 koji sam poslije za vrijeme cijelog studija u Zagrebu vozio. Na tim turnejama smo najčešće igrali u manjim mjestima u kojima su lokalne dvorane uvijek bile prepune gledalaca. Lokalni sponzori redovno su preuzimali na sebe troškove našeg smještaja pa smo znali biti raspoređeni u dva, tri razna prenoćišta ili biti gosti u privatnim kućama. Nakon mečeva smo završavali u nekoj mjesnoj gostionici s domaćinima na večeri i veselici - za nas je to bilo vrlo naporno jer smo igrali gotovo svaki dan, svaki dan putovali u drugo mjesto, svaki dan su ljubazni domaćini željeli s nama dočekati jutro! Pilo se uglavnom pivo na koje mi baš i nismo bili naviknuti. Tome smo uskoro doskočili tako da smo sa sobom nosili šljivovicu, tada u Njemačkoj relativno rijetko piće. Nudili smo domaćinima šljivovicu, nastojali ih nagovoriti da prema njihovom običaju - pili su uz pivo i njihov "korn" ( vrstu rakije) - umjesto korna piju šljivovicu. Iz iskustva smo znali da je pivo sa šljivovicom ubitačna kombinacija pa smo uglavnom nakon nekoliko rundi koje su ispijali domaćini ali ne i mi mogli krenuti svojim "robovlasnicima". Kako smo redovno imali nekoliko domaćina to smo naše domaćine jednostavno nazivali "robovlasnicima" i ujutro se međusobno raspitivali kako smo se proveli kod svog domaćina "robovlasnika"!

Bilo je na tim turnejama svakakvih doživljaja. Jednom je kao vođa puta s nama krenuo predstavnik kluba koji osim hrvatskog nije znao niti jedan jezik. Bio je veseo čovjek, "zafrkant". Svaku večer trebalo je pred susret nakon što nas je pozdravio domaćin odgovoriti pa je naš vođa na hrvatskom zahvaljivao domaćinu a ja sam morao prevoditi njegov govor. Nakon nekoliko večeri vođi je to dojadilo pa je započeo govor govoreći meni neka ovim ljudima kažem štogod hoću, njemu se ne drži govor pa je umjesto govora nama govorio o sutrašnjem programu i na kraju meni rekao - a sada izrecitiraj domaćinima neki od mojih prijašnjih pozdravnih govora!


Pripreme
Danas se u stolnom tenisu posebne pripreme organiziraju za klubove i razne selekcije od gradskih, pokrajinskih, nacionalnih pa sve do kontinentalnih. Vrlo su popularni i otvoreni trening kampovi na koje se može svatko prijaviti, bilo kao pojedinac ili u nekoj grupi, bez obzira na uzrast i kvalitetu, treba samo uplatiti određeni iznos.
U pedesetim godinama prošlog stoljeća pripreme stolnotenisača bile su rijetka pojava. Imao sam sreću da sam dva puta išao ljeti u Istru na organizirane trening kampove republičke selekcije, kampova državne selekcije nije niti bilo Tamo smo u kampu jednom bili s boksačkom selekcijom Jugoslavije a drugi puta s nogometašima Partizana, što su bili posebni doživljaji - iskreno smo bili zadivljeni njihovim sportskim umijećem ali razočarani sirovošću boksača i bahatošću nogometaša. Trener zagrebačkih selekcija postao je u to vrijeme naš međunarodno visoko cijenjeni trener Tibor Harangozo. On je kao savjetnik pomagao u radu ambicioznom Stolnoteniskom klubu Opatija u kojem su stasali tadašnji mladi reprezentativci Saša Hamerlic, Jurica Barlović i Dušan Osmanagić, kasnije i sam svjetski poznati trener. Kako je većina tadašnjih igrača provodila ljeto uglavnom bez stolnog tenisa Tibor je nas nekoliko Zagrepčana povezao sa STK Opatijom i dogovorili smo da ćemo provesti dobar dio ljeta u Opatiji i svaki dan trenirati. Klub je pored dvorane u centru Opatije imao i veliku sobu koju smo koristili kao spavaonicu. Na taj način smo mi studenti iz Zagreba, u kroničnoj besparici, dobili priliku za male novce gotovo cijelo ljeto trenirati i provesti u Opatiji. Za boravak nismo trebali ništa platiti a za hranu smo se snalazili najjeftinije kako smo znali. Sjećam se da smo jedno ljeto nas nekolicina koji smo dijelili sobu svi bili gotovo bez novca pa smo dogovorili da će svako jutro jedan od nas ići na tržnicu te za novac iz zajedničke kase koji smo planirali potrošiti taj dan nabaviti hranu za cijeli dan za sve nas. Bila je prava umjetnost s iznosom predviđenim za taj dan nabaviti dovoljno hrane za sve nas, trebalo je dobro birati i još bolje se cjenjkati. Dani su prolazili uvijek isto - ujutro trening, zatim kupanje, pod večer opet trening i zatim izlazak na terasu s muzikom i plesom. Bili smo se sprijateljili s konobarima pa smo od njih na stol dobivali boce vina ili soka, ali boce su bile napunjene vodom - novac za platiti piće navečer nismo imali a stol nije smio stajati prazan! Iz tog vremena sjećam se i zgode kada sam na kupanju upoznao zgodnu Talijanku i lakomisleno je pozvao na večer na ples. Bilo je jasno da taj izlazak ne može proći na taj način da konobar servira vodu umjesto soka ili vina pa je na sastanku cijele grupe solidarno odlučeno da ja trebam piti vodu koju će mi servirati naš konobar a djevojka će dobiti pravi sok ili neko drugo piće. Novac za taj izlazak će biti namiren od sutrašnjeg iznosa za prehranu a ja sam dobio ozbiljno upozorenje "pred isključenje" zbog neodgovornog ponašanja! Isto tako se iz tog vremena sjećam da smo jednog ljeta u sobi u klubu na pripremama bili samo moj klupski kolega s kojim sam kasnije postao prvak Jugoslavije u parovima i ja. Soba je bila neposredno uz hotel u kojem je bio i bar. Svake noći točno u ponoć u baru bi zasvirali trič-trač polku, što je bio znak da nastup počinje striptiz plesačica. Ako smo već bili u sobi požurili bi preko puta u bar da vidimo ples - u ono vrijeme striptiz bio je prava rijetkost i senzacija. Poslije smo bili nekoliko puta i na pripremama u Sloveniji, u Ravne na Koroškem, što nam je svima ostalo u lijepom sjećanju.

Posebna priča u mom životu bili su trening kampovi Međunarodne stolnoteniske škole Tibor Harangozo. Od kraja pedesetih, cijele šestdesete, sedamdesete do duboko u osamdesete bio sam redovno angažiran prvo kao sparing partner-trener, zatim kao trener i poslije kao šef-trener u "Međunarodnoj stolnoteniskoj školi Tibor Harangozo". Bila je to sjajna ideja Tibora Harangoze koji se prvi dosjetio osnovati takvu školu - okupio je dobre sparing partnere i kasnije vrhunske trenere te u sportskom centru u Saarbrückenu ponudio organizirane trening kampove za sve koji su željeli kvalitetno trenirati, to naravno i platiti. Bila je to i prva škola u kojoj se sistematski radilo na usvajanju tehnika igre, radilo vježbe s jednom varijantom "many balls" treninga, za to vrijeme revolucionarnim načinom rada. Sve do kraja šestdesetih na takve su kampove dolazili i reprezentativci brojnih zemalja, bilo je to vrijeme kada njihovi savezi još nisu nudili pripreme za svoje vrhunske igrače. S vremenom se to mijenjalo, sve je više bilo igrača srednje kategorije pa čak i početnika koji su željeli nešto naučiti a sve manje vrhunskih igrača koji su već dobivali adekvatne pripreme od svojih saveza i klubova. Godine takve prakse pomogle su mi shvatiti da je osnovni zadatak trenera pomoći igraču ostvariti maksimum u okviru individualnih mogućnosti i - ako se ne radi o početniku - u okviru već stečenih tehničkih znanja. Kruto preslikavanje "idealnih" tehnika, taktika, načina treninga na svoje učenike, bez uzimanja u obzir njihovih individualnih karakteristika u velikoj većini slučajeva je sasvim kontraproduktivno. S vremenom je Tibharova Međunarodna stolnoteniska škola okupila veliki broj vrhunskih trenera poput Charlesa Roescha, Tomija Terečika, Maria Amižića, Eve Jeler i mnogih drugih, raširila se po cijeloj Europi. Danas postoji veliki broj organizatora takvih kampova koji zapravo kopiraju i dalje razvijaju ideju vrlo uspješne škole Tibora Harangoze s kraja pedesetih godina dvadesetog stoljeća. U tri desetljeća koliko sam kao sparing partner, trener i šef trener proveo u školi bilo je mnogo raznoraznih događaja koji su mi ostali u sjećanju. Prvih godina škola je radila isključivo u sportskom centru u Saarbrückenu. Radio sam zajedno s dva svoja bliska prijatelja Bergom i Schreinerom koji su mnogo kasnije izgradili svjetski poznate stolnoteniske firme. U sportskoj školi vladao je vrlo strogi režim, kućni red se morao bespogovorno poštivati a to je značilo da svi moraju u 22 sata biti u sobama i gasiti svjetla. Bili smo još mladi i nakon cjelodnevnog rada željeli smo malo opuštanja. Problem smo rješavali tako da smo se nakon što su se svjetla pogasila šuljali iz svojih soba i kroz ogradu bježali van "u život". Prava strka je nastala kada su neki učesnici u kampu otkrili našu taktiku i poveli se za našim primjerom. Došlo je do skandala kada je jedan klupski funkcionar koji je na trening doveo članove svog kluba, među njima i svoju 16-godišnju kćerku, otkrio da je ona zajedno s nekim momcima poslije gašenja svjetla "krenula u život". Tako smo i mi bili otkriveni pa smo morali prekinuti s našom praksom. Na svu sreću TIBHAR škola je napustila sportski centar, kampovi su se počeli održavati u raznim zemljama, raznim mjestima, stanovalo se najčešće u hotelima i ovakve stege više uglavnom nije bilo. Sve do danas profil igrača koji dolaze na TIBHAR kampove je vrlo šarolik. Od seniorskih, juniorskih, kadetskih reprezentativaca svojih zemalja, preko mladih početnika, veterana koji se žele bolje pripremiti kako bi ujesen pobijedili svoje ljute protivnike i ostalih, svi dolaze sa željom da u kampu igrački napreduju. Kako se učešće u kampu plaća svi očekuju da će im se pojedinačno pružiti maksimalna pažnja, da će im kamp biti lično od koristi, u protivnom više neće imati interesa dolaziti na kamp i to sigurno neće biti pozitivna propaganda za školu. Prošao sam u školi sito i rešeto, naučio razmišljati u kategoriji - kako pomoći igraču da postane bolji i to mu bez velike filozofije razumljivo objasniti. U tom radu imao sam naravno i uspjeha i neuspjeha no kako je škola uz mene tri desetljeća uspijevala dobro funkcionirati, čak i onda kada sam bio šef-trener, za pretpostaviti je da je bilo više uspjeha nego neuspjeha. Od svih raznolikih učesnika tih kampova u sjećanju mi je između mnogih posebno ostala u sjećanju epizoda s jednog kampa na jezeru Chiemsee u Bavarskoj. Prvi dan su se po ustaljenom sistemu okupljali polaznici kampa, prijavljivali i navečer je bio uvodni trening, zapravo upoznavanje s učesnicima i njihovo raspoređivanje u trening grupe prema njihovoj jakosti. Kod mene se prijavila jedna starija gospođa (kasnije sam ustanovio da je imala 82 godine!) koja je došla s djevojkom od kakvih 16-17 godina. Kako su bile zajedno prijavljene za dvokrevetnu sobu pretpostavio sam da je to baka došla s unukom da je zaštiti od iskušenja kojima bi unuka mogla van stolnoteniskog treninga biti izložena! Zamolio sam zbog toga djevojku da dođe navečer na uvodni trening a "baki" rekao da slobodno dođe pogledati trening ili može ići prošetati. "Baka" je uvrijeđeno rekla da su njih dvije igračice iz istog kluba i da je ona došla naučiti forhend topspin jer tog udarca nije bilo dok je ona bila mlada a sada joj to nedostaje na veteranskim turnirima! Idućih desetak dana "baka" je uporno savladavala tehniku forhend topspina, neprekidno je od mene tražila dodatna objašnjenja, individualni rad s njom, dodatne treninge! Bio sam se uplašio da "baka" to fizički neće izdržati, zabrinuo se čak da joj se nešto zbog prevelikih napora ne desi, ali usprkos svih upozorenja bila je nepokolebljiva u svojoj ambiciji. Nakon dvotjednog treninga ona je zaista uz silnu volju nešto i naučila a ja sam se s njom namučio više nego s nekim reprezentativcem. Nakon pola godine na jednom kampu sam među prijavama opet ugledao njeno ime i s užasom pomislio na sve muke koje me čekaju. Gospođa se na kraju nije pojavila a igrači iz njenog kluba su mi rekli da ju je dva dana prije kampa pregazio auto. Bilo mi je iskreno žao zbog nje ali ne i zbog njenog forhend topspina.

Kad već nisam kao igrač imao prilike biti na većem broju raznih priprema, jer toga tada gotovo nije bilo, onda sam to kao trener to nadoknadio. U šezdesetim godinama vodio sam pripreme bavarskih selekcija, vodio pripreme juniorske reprezentacije Njemačke i pomagao Vilimu Harangozi u vođenju priprema Njemačke seniorske selekcije. Pripreme selekcija Bavarske održavale su se isključivo u Bavarskom sportskom centru u Grünwaldu pored Münchena. To je za ono vrijeme bio vrlo moderan i odlično opremljen sportski centar u kojem su se pripremali sportaši iz mnogo sportova. Svakako najzanimljiviji su bili redovni dolasci nogometaša FC Bayerna koji su tamo obavezno dolazili u karantenu pred domaće utakmice te na poneke pripreme. Moj drug iz djetinjstva koji je već kao mladić otišao u Njemačku prijateljevao je s nogometašima FC Bayerna a posebno s trenerom Zlatkom Čajkovskim, kasnije i s njegovim nasljednikom Brankom Zebecom. Tako sam i ja imao prilike povremeno se družiti s tom super popularnom družinom, promatrati njihove treninge. "Čik" Zlatko Čajkovski je među navijačima imao status božanstva ali ja baš nisam bio posebno oduševljen njegovim treninzima koji mi zapravo nisu izgledali kao trening ozbiljnih profesionalaca. No "Čik" je očito imao sjajan nos za otkrivanje talenata i sjajan osjećaj za komponiranje ekipe - sjećam se njegovih riječi kada je govorio da on nije ovdje da igrače uči igrati već da ih ukomponira u igru ekipe. Iako je dugo živio u Njemačkoj nikada nije naučio dobro govoriti taj jezik, vremena i padeži ostali su za njega strani pojam. Prilikom jednog televizijskog intervjua u kojem je natucao tim svojim "njemačkim" jezikom novinar koji je vodio intervju ga je na kraju upitao kako to da nakon tolikih godina u Njemačkoj nije bolje savladao jezik. Čik je kao iz topa odgovorio na "njemačkom" nešto što bi na hrvatskom bilo otprilike "ja ovdje ne došla učiti vas jezik, ja došla učiti vas nogomet!" Nakon Čika na kormilo FC Bayerna došao je Branko Zebec. U odnosu na ranije treninzi su se sasvim promijenili, bio je to pravi profesionalni pogon uz strogog šefa za razliku od ranijeg "prijatelja" Čika. Zamjerka velikom Zebecu je svakako to da je navečer poslije treninga znao sasvim dobro zabrazditi s čašicom u ruci. Zadnji puta sam ga slučajno vidio nakon mnogo godina na šanku hotela u Muenchenu u takvom stanju da su ga na kraju doslovce odnijeli u njegovu sobu.

Kao Bavarski trener postao sam i pomoćnik prvog njemačkog profesionalnog nacionalnog trenera Vilima Harangoze. Zajedno s njim vodio sam pripreme njemačkih selekcija u sportskom centru u Frankfurtu. Za mene to nisu bile nimalo laki dani - u ono vrijeme treneri nisu imali pojedinačne sobe, spavalo se dvokrevetnim sobama. Vilim je bio prava noćna ptica, prije jedan ili dva u noći nije ga se moglo natjerati u krevet a onda se naravno nije mogao rano ustati. Kako je u 7 ujutro na programu bio jutarnji futing koji je trebalo obaviti prije doručka onda je Vilim mene kao mlađeg jednostavno zadužio time da ga ja vodim, on je ostajao u krevetu. Pored toga veliki problem za mene je bila Vilimova zimogroznost - stalno mu je bilo hladno pa je uvijek do maksimuma otvorio ventile grijanja i zatvorio prozore. Znao sam se noću probuditi u znoju lica svoga pa otvoriti prozor da dođe malo svježeg zraka. Vilim je to nepogrešivo brzo osjetio i uskoro bi prozor bio opet zatvoren! Ako Vilim nije u sportskom centru našao žrtvu s kojom bi sjedio i pričao do 1 ili 2 u noći onda bi došao u našu sobu, sjeo na moj krevet i pričao sa mnom. Jednostavno mi nije dao zaspati, bili su to mali noćni razgovori nakon kojih sam ujutro izgledao kao da su me propustili kroz kakav žrvanj. Vilim je mjesečno jednom ili dva puta dolazio u Muenchen da bi jednu ili dvije večeri proveo u stolnoteniskoj dvorani u kojoj su se na kontrolni trening okupljali kandidati za reprezentaciju iz Bavarske. Vilim bi se najavio kod mene, zamolio da mu rezerviram hotel i došao na večernji trening. U ono vrijeme treniralo se samo navečer - svi su ili radili ili studirali, od stolnog tenisa se nije moglo živjeti. Vilim bi zajedno sa mnom odradio trening a zatim se oko njega okupljala klapa naših "gastarbajtera" koji bi jedva dočekali priliku da se s njim provesele i probdiju noć. Vilim bi se, kako su mi govorili u hotelu, obično vraćao u hotel pred jutro i zatim spavao bez doručka i ručka sve do vremena kada bi ja dolazio po njega u hotel. Nakon što je bio u Njemačkoj već godinu dana išao je kući na dopust. Zamolio me da od jednog mog znanca koji je imao auto servis i prodavaonicu rabljenih vozila za njega kupim što veći i reprezentativniji auto s kojim će krenuti kući na dopust. Za Vilima smo izabrali vrlo povoljni Opel Kapiten, veliki auto koji je bio pravljen po uzoru na američke cestovne krstarice. Dočekao sam Vilima na kolodvoru, odveo ga u servis, svi papiri su već bili pripremljeni i Vilim je nakon kraćeg zadržavanja mogao krenuti kući. Ispratio sam ga i sam krenuo u svoj stan u Muenchenu. Nakon nekog vremena zazvonio je telefon i vrlo ljuti Vilim mi je rekao da stoji na odmorištu dvadesetak kilometara od Münchena i ne može pokrenuti auto, neka smjesta dođem sa svojim znancem, mehaničarom koji mu je prodao auto. Kada sam nazvao mehaničara odmah je pitao da li je Vilim natočio benzin kada je krenuo?! Ispalo je da nije pa je nakon nadolijevanja benzina Vilim konačno krenuo kući i uživao u zadivljenim pogledima svojih sugrađana.

Stolnoteniske nagrade
Stolni tenis nikada nije bio sport koji bi prednjačio u dijeljenju novaca i nagrada. Danas vodeći stolnotenisači zarađuju ozbiljne novce, premda to i dalje u usporedbi s nogometom ili tenisom izgleda kao kikiriki. Nije tome davno kada je stolni tenis uz sasvim rijetke iznimke bio zaista amaterski sport. Moglo se kao vrhunski igrač u Jugoslaviji dobiti od centralnog sportskog tijela čak i stipendiju za studij ali je tu stipendiju trebalo opravdavati dokazom o položenim ispitima (ne mislim da je to bio loš propis, čak naprotiv!). U svijetu su u pedesetim godinama prošlog stoljeća neki vrhunski igrači poput svjetskog prvaka Bergmana već zarađivali kao profesionalci, ali nisu zarađivali na službenim ITTF turnirima već su nastupali igrajući ekshibicije po varijeteima, cirkusima i sl. Treba zabilježiti da je tada još mladi Milan Štencl, kasnije poznati svjetski trener a u to vrijeme jedan od najboljih hrvatskih igrača, nastupao u osmeročlanoj profesionalnoj trupi igrajući ekshibicije diljem Europe.

U vrijeme kada sam počeo igrati na turnirima je bio običaj da prvoplasirani dobiju pokale, medalje ili priznanja tako da sam s vremenom sakupio solidnu kolekciju pokala i medalja. Prva "materijalna" nagrada bila je kutija Barna loptica koju sam 1952 dobio od klupskog šefa Ratkovića kao nagradu za osvojeno prvenstvo Jugoslavije u kategoriji juniori parovi i drugo mjesto u kategoriji juniori pojedinačno. Iduća nagrada koja mi se također duboko urezala u sjećanje bila je nagrada za prvo mjesto na saveznom turniru u Kranju. U klubu nije bilo novaca, alfa i omega kluba Ratković jedva je nekako namaknuo novce za vlak i rekao nam da od kuće trebamo ponijeti hrane za tri dana jer nema novaca nego za vlak i spavanje u jednom školskom internatu. Na kraju smo bili daleko najuspješniji klub a ja sam osvojio prvo mjesto u pojedinačnom dijelu seniorskog turnira. Po završetku turnira imali smo još dosta vremena do odlaska vlaka za Zagreb a bili smo ozbiljno gladni. Naš vođa Ratković bio je vrlo zadovoljan s ishodom turnira i pozvao nas je za nagradu u neku gostionicu proslaviti uspjehe. Sjeli smo za stol i Ratković je za sve nas naručio krumpir juhe koje smo u slast pojeli i čekali na nastavak. Lovro Ratković je zaista naručio iduću rundu, ali bila je to ponovno krumpir juha - za više nije bilo novaca, ali je u tom trenutku bilo vrednije od bilo kakvog pokala!
Kao veliku nagradu doživljavali smo u pedesetim godinama putovanja na turnire i mečeve - bilo je divno upoznati razne krajeve zemlje a još uzbudljivije putovati u inozemstvo u vrijeme kada je to bio privilegij rijetkih. Kakvi su običaji vladali još i potkraj šestdesetih godina neka posluži i primjer mog igranja u Njemačkoj u Bundesligi. Danas su igrači u stolnoteniskoj Bundesligi sve od reda profesionalci koji ovisno o svojoj kvaliteti zarađuju ozbiljne novce. Krajem šestdesetih već sam odavna prestao aktivno igrati i trenirati, bio sam trener. Na molbu kluba firme u kojoj sam radio odigrao sam jednu sezonu i pomogao ekipi da se kvalificira u Bundesligu a zatim sam na nagovor počeo igrati Bundesligu. Upravo u to vrijeme odlučio sam vratiti se iz Njemačke kući, nakon nekoliko kola oprostio se između ostalog i u klubu - tada se u Bundesligi igralo bez ikakvih ugovora, nije bilo nikakvih plaćanja igračima! Kada sam se vratio kući u Zagreb nakon desetak dana dobio sam pismo od svog tada već bivšeg kluba - zahvalili su mi na igranju za klub i zamolili me da vratim tri klupska dresa koja na odlasku nisam vratio klupskom ekonomu!! Takva je tada bila Bundesliga!

Niti našim velikanima Šurbeku i Stipančiću u to vrijeme nije bilo bolje. Sjećam se da mi je Dragutin Šurbek rekao da je negdje polovinom šezdesetih kao nagradu za osvojeno pojedinačno prvenstvo Jugoslavije dobio dva hvata drva za ogrjev! Iako su već onda Šurbek i Stipančić bili "manekeni" svjetski poznate stolnoteniske firme u ono vrijeme nije bilo riječi o plaćanju igrača. Često sam čuo Šurbeka kako od svog sponzora traži gume i ostale rekvizite, novaca po ugovoru tada nije bilo. Neki su "Drageca" čak i zadirkivali nazivajući ga "gospodin haben sie.." jer je on svoja traženja guma, papuča i ostalog uvijek započinjao s "imate li… t.j. na njemačkom haben sie???) Danas vrhunski igrači zarađuju po ugovorima od te iste stolnoteniske firme koja ih oprema ozbiljne novce a niti im ne pada na pamet da bi tražili neku opremu jer toga uzmu kolikogod požele. Tako su se vremena i u stolnom tenisu promijenila.

Oznake: stolni tenis