Tibor Harangozo - /1922 - !978/, stolnotenisač, trener, autor, osnivač stolnoteniske firme TIB(or)HAR(angozo)

Krajem 40-tih godina dvadesetog stoljeća trener u stolnom tenisu bio je nepoznat pojam! Nije bilo sistematskog treninga, nitko nije mladim igračima pokazivao kako bi neki udarac trebalo igrati, kako i što trenirati. Jedini način da se nešto nauči bilo je gledanje dobrih igrača - gledajući stolnoteniske majstore nastojalo se kopirati udarce majstora, njihov način igre.
Počeo sam igrati na stolu u dvorištu a 1948 sam došao u klub Mladost Zagreb. Prvi puta sam sistematski trening doživio 1949 na ljetnom trening kampu zagrebačke juniorske selekcije. U desetak dana na treningu koji je vodio Tibor Harangozo prvi puta sam doživio da je netko pokazivao kako se tehnički ispravno izvodi pojedini udarac, ispravljao igračima tehničke greške, zadavao i kontrolirao vježbe koje treba raditi. Nažalost rad s Tiborom trajao je vrlo kratko, uskoro nakon tog kampa otišao je na dvije godine kao trener u Čile. Bio je to tek početak suradnje koja se je nakon njegovog povratka iz Čilea nastavila sve do njegove prerane smrti.

Tibora Harangoza sam već i prije trening kampa u Studentskom gradu vidio igrati za reprezentaciju u paru s njegovim bratom Vilimom. Priča o njegovoj igračkoj karijeri je nevjerojatan dokaz bezgranične upornosti. Na vrhuncu svoje karijere Tibor je bio izvanredni obrambeni igrač s niskom, rezanom obranom. Kao član ekipe Jugoslavije osvojio je 1939 zajedno s Dolinarom na prvenstvu svijeta u Kairu srebrnu medalju. Za vrijeme drugog svjetskog rata bio je student i najuspješniji igrač cijele okupirane Europe u kojoj se održavalo dosta natjecanja uz sudjelovanje najboljih igrača Mađarske, Austrije, Njemačke, bivše Jugoslavije i drugih zemalja pod okupacijom. Odmah poslije rata kada se očekivalo da svoj status jednog od najboljih potvrdi u oslobođenoj Europi zadesila ga je nevolja s desnom, igračkom rukom - zbog grčenja ruke više nije mogao normalno držati reket, reket je bio tako iskrenut da je mogao igrati isključivo forhend napad! Tibor se nije predavao intenzivno je počeo trenirati forhend napad i rad nogu tako da je od nenadmašnog, upornog defanzivca postao napadač koji je cijeli stol pokrivao samo forhendom, bekhend kao i rezanu obranu uopće nije mogao igrati! Usprkos ogromnog hendikepa Tibor se upornošću vratio u reprezentaciju, čak se uspio na prvenstvu svijeta 1949 u Stockholmu s takvom igrom probiti u četvrtfinale svjetskog prvenstva u konkurenciji pojedinaca i parova, što je bio pravi podvig. Uskoro nakon toga stanje se pogoršalo i svojom desnom rukom uopće više nije mogao držati reket. Tipično za Tibora on se opet nije predavao, počeo je trenirati lijevom rukom! Uspio je igrajući lijevom rukom na saveznom turniru na kojem su igrali svi najbolji jugoslavenski igrači ući među najboljih osam, bio je na putu povratka u reprezentaciju!! Uskoro se Tiboru počela grčiti i lijeva ruka te je ipak morao napustiti aktivno igranje i prebacio se u trenere. Kao trener bio je daleko ispred svog vremena - studiozno je radio na usavršavanju tehnike igrača, uvodio sistematske vježbe, prvi je mnogo prije svih već sredinom pedesetih godina počeo treningom s ubacivanjem mnogo loptica - tzv. "many balls trening" bez kojeg je danas nezamisliv suvremeni trening! Kinezi su sasvim sigurno do savršenstva doveli "many balls training" ali kod Tibora Harangoze smo na treningu već 1954 s njim radili po tom sistemu! U njegovoj režiji započelo se i sa stolnoteniskim intervalnim treningom, učenici njegove trenerske škole pod njegovim vodstvom prvi su uveli u stolnoteniski trening brojne specifične vježbe i sistematizirali ih prema namjeni.

Prvi Tiborov veliki trenerski uspjeh bila je Austrijanka Linda Wertl koju je od sasvim nepoznate igračice u kratkom vremenu doveo do finala svjetskog pojedinačnog prvenstva. Tibor je već nakon kratkog rada postigao odlične rezultate u Zagrebu, Subotici, Čileu, Austriji, Bavarskoj ali se stjecajem okolnosti nigdje nije dulje zadržao. Skrasio se 1956 u Saarbrueckenu, gdje je do kraja svoje trenerske karijere vrlo uspješno vodio reprezentaciju Saara, ali to su sve bili tek regionalni uspjesi. U povijesti stolnog tenisa je usprkos toga ostao upamćen kao jedan od trenerskih velikana zbog niza novosti koje je uveo u stolnoteniski trening i školovanje, posebno i zbog svoje knjige "Stolni tenis" (Zagreb 1954) koja je bila pravi uvod u suvremenu teoriju i praksu stolnog tenisa. Pored svega njegovi učenici bili su mnogi treneri koji su kasnije stekli svjetski ugled.

Kao trener Tibor je bio vrlo zahtjevan - tražio je stopostotnu koncentraciju na treningu, brusio do iznemoglosti detalje tehnike, uporno inzistirao na sigurnosti izvođenja svih udaraca. Njegova se koncepcija igre zasnivala prvo na obrani a tek zatim na napadu koji je bio nadogradnja na obranu. U rezanoj obrani inzistirao je da igrači u obrani nauče mijenjati rezano i ne rezano kako bi napadaču otežali život, tražio je da se usavrši snažni, iznenadni udarac iz pimpla, inzistirao da se napad izvodi forhendom a nikada bekhendom, zbog čega je tražio savršenstvo kretanja u forhend napadu. To je u vrijeme reketa bez spužve bila logična i vrlo uspješna koncepcija. Kako se Tibor tijekom godina sve više pretvarao u stolnoteniskog biznismena a sve manje pratio razvoj stolnog tenisa tako je pomalo gubio kontakt sa suvremenim stolnim tenisom. Grupa trenera koja je radila u njegovoj "Tibor Harangozo Internationale Tischtennis Schule" i koji smo svi bili njegovi učenici imali smo na kraju problema kako mu objasniti da su s novim materijalima i topspinom nastala sasvim nova vremena, tehnika i koncepcija igre su se radikalno mijenjali. On je to uvidio i na kraju je nama prepustio vođenje škole a sam se okrenuo razvitku novih materijala za igru gdje je također uveo mnoge novosti. Mislim da primjer trenerskog velikana, kakav je Tibor sigurno bio, pokazuje da i najveći kada izgube kontakt s praksom izgube razumijevanje novonastale stvarnosti. Žao mi je da današnje generacije znaju Tibora samo po svjetski poznatoj firmi koju je osnovao - "TIBHAR - Tibor Harangozo GmbH". Bio je veliki igrač s najvećim uspjesima u krivo vrijeme (II. svjetski rat), kao trener osim Wertlove nije imao najvećih svjetskih uspjeha jer je radio u sredinama u kojima to nije bilo moguće postići. Usprkos tome dao je ogroman doprinos razvoju tehnike i sistematskog stolnoteniskog treninga, iz njegove škole izrasla je plejada vrhunskih trenera.

Tibor je krajem pedesetih godina u sportskoj školi u Saarbrueckenu započeo organizacijom otvorenih stolnoteniskih kampova. Bio je to za to vrijeme revolucionarni program - okupio je oko sebe nekolicinu mladih trenera i počeo organizirati stolnoteniske kampove na koje se mogao svatko prijaviti, bez obzira na svoje stolnotenisko znanje. Bili su to prvi kampovi s individualnim programom za svakog igrača. U ono vrijeme nije bilo trening kampova niti za vrhunske igrače a kamoli za druge pa su Tiborovi kampovi uskoro postali vrlo popularni. Mnogi reprezentativci i reprezentativke Njemačke, Luksemburga, Nizozemske, Belgije, Francuske, Španjolske, Jugoslavije plaćali su da bi mogli sudjelovati na tim kampovima. Naravno bilo je i djece koja su došla naučiti osnove stolnog tenisa ili hobby igrača koji su došli unaprijediti svoju igru. Za sve njih postojali su posebni programi rada. Uskoro je na tim osnovama nastala čuvena "TIBOR HARANGOZO Internationale Tischtennis Schule" koja je organizirala trening kampove u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Jugoslaviji. Škola djeluje i danas. Kao treneri u školi u tijeku su godina radili mnogi poznati svjetski treneri kao Charles Roesch, Mario Amizic, Eva Jeler, Branka Batinić, Tomy Tereczik, Boris Turina, Karlheinz Schreiner, Erwin Berg, autor ovog napisa i mnogi drugi.

Na kampove je dolazilo mnogo igrača i funkcionara te je bilo i mnogo razgovora o stolnoteniskoj opremi. Tibor je shvatio da je igračima potrebno ponuditi nove, individualne mogućnosti u izboru opreme. Prvo je počeo razvijati razne tipove guma za različite načine igre. Uskoro je osnovao kompaniju "TIBHAR" - ime je skraćenica njegovog imena i prezimena TIBor HARangozo. Prema njegovim idejama, testovima i uputama počelo se proizvoditi različite TIBHAR Individual gume, zatim je postepeno slijedila sva ostala stolnoteniska oprema. Kada je Tibor Harangozo iznenada u svojoj 57 godini preminuo kompanija je bila zdrava, mala regionalna kompanija koja je imala svoju prepoznatljivu filozofiju. Njegov učenik i suradnik Erwin Berg preuzeo je kompaniju i kompaniju na temeljima Tiborove stolnoteniske filozofije razvio u jednu od vodećih svjetskih proizvođača stolnoteniske opreme. Danas je vrlo uspješni glavni menedžer kompanije Roland Berg, sin Erwina Berga.

Kao igrač Tibor je u svoje vrijeme bio u svjetskom vrhu, kao trener krčio je nove staze, kao stolnoteniski biznismen otvarao nove putove u proizvodnji stolnoteniskih rekvizita. Bio je stolnoteniski vizionar.

Prof. Radivoj Hudetz

Oznake: stolni tenis