|
|
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Život, misli i razmišljanja jednog 25 - godišnjeg gay dečka
CROGAYNET INDEX
MOJ VIDEO BLOG
DOMINIC
PERDIDO
CROATIAN QUEER WORLD
DANIELNi
DOGAĐAJI
GAY ISKRENO
GAY LOUNGE
MOMAKSA
MSO
NEČOVJEK
QUEER AS BOSNIAN
TOMBICA
TONIQUE
GAY THEMED MOVIES
TRI FRAJERA
MARQUISE
GOSSIP BOI
FLARE MUSIC
FLARE MEDIA
LUZEROV BLUES
MINISTRY OF PLEASURE
DEČKO KOJI OBEĆAVA
KLOLAND
OHMYGOOD
COLIN
YOUR PLACE (MY SOCIAL NETWORK SITE)
Online Users
DOWNLOAD:
ALBUMI:
1. Krystal Meyers - Make Some Noise
2. Katy Perry - One Of The Boys
3. Brandy - Right Here (Departed) SINGLE
4. Michelle Williams - Unexpected
Jučer sam legao u krevet i počeo misliti. Što nije uopće bilo pametno s obzirom na situaciju u kakvoj sam se jučer našao. Počeo sam plakati kao nikad do sad u životu. Sjetio sam se svega, svih poruka, svih razgovora na msnu i preko mobitela, i shvatio da mi to neće pomoći. Samo ću patiti. I dok sam plakao sam shvatio da je to razočaranje samo virus kojeg se moram osloboditi. Kojeg moram liječiti. Maknuti iz svog organizma. Ugledao sam mobitel i počeo listati poruke. Bilo mi je još gore. Tren poslije su i one nestale. Tako da me više nikad neće podsjećati na nešto što je bilo lažno. Što nikad nije bilo stvoreno da postoji. I to mi je najveće razočaranje. Primijetiti ćete da su i pjesme sa desne strane izbrisane. Bile su posvećene stanju u kakvom sam se nalazio dok sam bio s njim. Sada je i to nestalo. Skinuo sam i prsten koji mi je dao. Nije dan iz iskrenosti. Toga sam svjestan. I samo bi me još više boljelo da ga nastavim nositi i gledati. spremit ću ga u moju kutijicu uspomena. Dobrih i loših. Tako da se uvijek sjetim da može biti bolje ili gore. Boljemu se nadam. Gore ostaje. Za sad.
ANASTACIA
"PIECES OF A DREAM"
I thought I saw you late last night
But it was just a flash of light
An angel passing
I remember yesterday
Life before you went away
And we were laughing
We had hope and now it's broken
And I could see it clearly once
When you were here with me
And now somehow all that's left are
Pieces of a dream
And now I'm lost in restless nights
Just a whisper of the life
That we created
Shadows falling
I am calling
And I could see it clearly once
When you were here with me
And now somehow all that's left are
Pieces of a ...
The faded photographs
The frames of broken glass
The shattered memories
Time will soon erase
All these souvenirs
Falls from a thousand tears
But when I wake up you are a memory
We had hope and now it's broken
And I could see it clearly once
When you were here with me
And now somehow all that's left are
Pieces of a ...
And I could see it clearly once
When you were here with me
And now somehow all that's left are
Pieces of a dream
Nema slike ovaj put na blogu. Jer ništa vizualno ne može predočiti kako se sada osjećam. Opet sam na podu. I krvarim kao i prije. Ostavljen i zgažen. Kao i prije. Totalno poražen i ismijan. Svojom krivicom ali i tuđom. Ali sve to mislim samo ja. To je u meni. I ostat će u meni. Bio sam sretan. Samo Bog zna koliko. Nitko drugi. I nije potrajalo. A što sam mislio? Da ću napokon biti sretan? Ma kakvi. Opet sam na starom. Opet će ovaj blog dobit svoju funkciju nazad. Opet ću se žalit i žalit i žalit i nikad mojoj tuzi neće biti kraja sve dok na blogu ne ugledate da sam sreo nekog posebnog i da mi se sviđa. A što nije valjalo sada? Eeeee, pa… Očito ja. Očito nisam kakav ja mislim da jesam. Al ja i dalje mislim isto o sebi. To što drugi ljudi subjektivno doživljavaju me iskreno ne interesira. Želim samo biti sretan. Sve moje crne slutnje su se obistinile. Bilo je kako sam i mislio. Ja sam kriv za kraj iako druga polovica misli da je ona kriva. Al opet, stvar je bila očito u meni. I ostat će u meni. Zauvijek. Rezzy je opet nesretan. Opet sam i opet na podu. Rane su se ponovo otvorile. Krv sada teče u potocima a sada su se u taj potok umiješale i suze. Tko zna dokle ću ostati nepresušan izvor boli i razočaranja. Tko to zna. Samo nebo zna. I molim ga za odgovor…
Sa poljupcima i zagrljajima u sjećanju, poletio sam. Ali ne sam. Ja i ti. Osjećaj tako snažan da me podigao do neba i zakrio oblacima. Tamo smo bili samo ti i ja. I ništa nas nije moglo odvojiti. Prekinuti naš zagrljaj. Ono što samo mi imamo i nitko drugi. Nisam slutio da će naići grom iz vedra neba. Nakon bljeska nisam više osjećao da me netko drži čvrsto za ruku. Osjećao sam dodir nečega ali od silne magle nisam vidio što. Osjećao sam malu toplinu ali nedovoljnu da me podsjeti na nešto što je nekad bilo čvrsto i privito uz mene. Uz moje osjećaje, sjećanja na nešto što je nekad bilo kako je bilo. Izgubljen sam počeo rukama prebirati po oblacima razasutim ispred mene. Ugledao sam lik. Nejasan. Izmijenjen. Ozbiljnog lica upitao sam ga: «Kamo ideš? Zašto?». Odgovorio je: «Ne znam. Želiš li poći sa mnom?» Iako je lik bio poznat, bio je nekako drugačiji. No, odvažio sam se i primio njegovu ruku. Osjetio sam onu poznatu toplinu. Vratio mi se osjećaj ljubavi. Opet sam sretan.
Gdje početi? Proveo sam najljepših, ali i najtežih 6 dana u životu. Takav miks do sad nisam nikad doživio. Ali mogu vam reći da se isplatilo. Jebeno se isplatilo. U petak mi je Deep Blue došao u Zagreb što sam već i napisao prije. Bili smo u subotu u Globalu da ga upoznam sa gay svijetom tu kod nas u Zagrebu. Bilo je onako kako smo oboje htjeli. Sjedili smo cijelu noć i ljubili se, mazili i komentirali neke odvratne stvorove što su prolazili pokraj. A svašta se ima vidjeti. Ja vam jednostavno moram reći da se obožavam ljubiti sa njim. Nešto preodlično. Prejebeno! Uglavnom smo vrijeme provodili u stanu od njegove frendice. Većinom je stalno bila doma pa i nismo imali prilike ništa drugo osim ljubiti se kada nije bila blizu. A htjeli smo više ali nismo imali prilike. Nema veze. Ja sam ga samo želio vidjeti, zagrliti i poljubiti. To sam i činio kad god sam mogao. I osjećaj je bio prejeben. A zašto najtežih dana? Pa zato jer je danas otišao nazad doma. Puko sam u dva navrata. Jednom kada sam se vratio doma iz Globala. Legao sam i misli su mi automatski odlutale na srijedu i na trenutak kada ću se morat oprostiti od njega. Drugi put u ponedjeljak na predavanju. Jednostavno sam pukao a frendica me tješila da će sve biti bolje i da će brzo opet doći. Bio sam totalno sjeban ta dva dana od svih tih silnih misli o njegovom odlasku. No skulirao sam se danas iako sam bio na rubu da zaplačem kad je rekao da ide. Otišao je u vrijeme kada sam na faksu imao rupu. Dopratio sam ga do busa. Kada je rekao da mora ići htio sam zaplakati ali jednostavno sam se nekako kontrolirao. Skužio sam da nije vrijedno plakanja jer ćemo kad tad biti zajedno. Na duže vrijeme. I sami. Samo nas dvoje. Ajmeeee, jedva čekam. Ma ja tog dečka jednostavno prevolim i ne mogu zamisliti da volim ikoga drugoga osim njega. Volim ga jednostavno. Idući put će valjda doći u trećem mjesecu na kratko ali me uopće ne zanima. Potrudit ću se, a nadam se i on, da što dulje vremena budemo zajedno. A, da, zaboravio sam reći da mi je nešto dao a i ja sam njemu. Tako da uvijek mogu pogledat na tu prelijepu stvarčicu i znati da netko tamo misli na mene. A sada… Natrag u kolotečinu. Ujutro faks, popodne MSNanje i igranje igrica. Same old, same old. Ali mi se jebeno sviđa.
Da. Moj dečec je dečko koji piše blog imenom Deep Blue. Htio sam pričekati sa objavom sve dok ne dođe u Zagreb i ne budem siguran u sve. I tako, Blue je došao danas rano ujutro u Zagreb. Ja sam imao predavanje od pol 9 do 10 i rekao sam mu da dođe pred moj faks da ga usput upoznam sa svojim frendicama koje su vidjele sliku i željele ga upoznati. Ja sam toliko bio živčan kad je rekao da je u Zagrebu da sam htio izletiti van iz predavaone i vani ga zagrliti i izljubiti, ali nisam. Bio sam toliko nervozan da sam se tresao od uzbuđenja. I tako sam ja prvi izašao van i ogledao se oko sebe i odmah ga ugledao kako sjedi na klupici ispred faksa i smiješi mi se. Došao sam do njega i dali smo si ruku kada nismo mogli ništa drugo. Bilo nam je drago što se napokon vidimo uživo. Upoznao sam ga s frendicama koje su mi kasnije poslale poruku da je toliko zgodan da ga žele samo za sebe. Ajme, ja puko se smijat na to. Stravaa! I tako smo prvo otišli do njegove frendice koja je na stanu u Zagrebu i kod koje će biti. Ona je znala da sam ja gay ali nije znala za njega jer joj još nije rekao. Danas će joj reći prije no što ja opet dođem tako da se navikne na to da smo skupa. Sada idem jest, otuširati se a zatim opet idem u Zagreb na dulje zajedničko druženje sa tom frendicom, mojim dragim i još jednim njihovim frendom. Danas sam toliko sretan da vam to ne mogu opisati. Dopisivali smo se nešto malo prije Božića i sad ga napokon vidim uživo. I blizu mene. Dovoljno blizu da ga zagrlim i poljubim. Ajmeeee, a bit će i toga sutra kad zajedno idemo u Global. Rekao sam mu da ću ga upoznat sa Jedinim i Tombicom ako budu dolje i ako ih vidim. Nadam se da hoće jer Blue ih jako želi upoznati. Eto, društvo to bi bilo sve od mene za danas i nadam se da ste sretni koliko i ja! Očekujte izvještaj u nedjelju!
Joooj, kako sam sretan. Sutra mi micek dolazi u Zagrebi ostaje do srijede. Ajme jedva čekaaaaaam!! Mazit ćemo se i ljubitiiiii punoooo! A reći ću vam samo još jednu stvar prije nego vam sutra kažem tko je on. Naime, on piše blog isto kao i ja. To je sve što ću vam sve reći. A razlog zašto sam tajio to malo dulje vrijeme jest zato jer se mi uživo nismo nikad sreli nego se samo dopisivali preko MSNa. Naravno da znam kako izgleda zahvaljujući čudima moderne tehnologije. I ovaj dečko me toliko fascinirao i poljuljao moj svijet da je to nešto nevjerojatno. I sada sam napokon siguran da za svakog postoji netko tko će ga voljeti. U to sam sad uvjeren. A vi ćete se uvjeriti i sutra kad vam kažem tko je on. Još samo malo. Dosad sam lutao. Bio u mračnom tunelu izgubljen. A sada vidim siluetu nečega prelijepog pred sobom. Pusa svima.
Budim se opet iznova. Isto tijelo, isti znoj, ista izmučena duša koja se oporavlja. Bosim nogama dotičem hladan pod. Hladno je. Ali osjećam nešto toplo u daljini. Hodnik je taman ali jasno razaznajem figuru u daljini koja zrači toplinom. Hodam polako… Potrčao bih ali ne mogu. Znam da si to ti. Koliko god želim doći k tebi morat ću čekati. Polako. Korak po korak. Korak po korak. I dok traje moja šetnja odlutale su misli. Iza mene začuh zvuk. Zvuk prošlosti. Okrećem se. To su one. Iste izdeformirane figure koje su mi zlostavljale um u prošlosti. «Pustite me!!!», vrisnem. One ne nestaju. Približavaju se. Padam na koljena. «Ne odustaj!», začujem glas koji je dolazio iz smjera svjetla iza mene. Figure nestaju. Samo smo ja i tajanstvena figura sami u tamnom tunelu. Polako razaznajem to poznato lice. Nikad viđeno ali opet tako poznato. Osjećam da ću odahnuti. Još samo malo. Korak po korak. Dalje. Ali, nikad više sam.
Zakoračili smo i u novu godinu. U subotu sam odlučio ju dočekati u ugodnom društvu frendova i frendica. Išli smo kod T.- inog bratića slavit novu. Isprva mi se nije dalo jer mi je rekla da će bit još 3 – 4 osobe koje ne znam a zbilja se nemrem opustit pred ljudima koje ne znam. No, na kraju su i ti neki ljudi ispali donekle ok. Jedan je čak bio i zgodan. Sladak, onak malo dulja gayish frizurica i brijem da je gay. No, nema veze, ja sad mislim samo o svom miceku i nije me briga za niš drugo. Gdje sam ono stao? Aha, i tako cugali smo bambuse, votlu, grickali one nezdrave sotonske gickalice (hahahaha) i zajebavali se. Dočekali smo ponoć vani na snijegu uz šampanjac gledajući vatromet. I ovaj trenutak je bio divan iako bi meni bio bolji uz mog miceka koji mi je jako falio u ponoć. Ali, ništa zato, dogovorili smo se prije da me nazove u 3 sata jer i ja i on smo kupili tele2 broj na pretplatu pa smo morali čekat da malo vremena prođe a da nam ne zaračunaju pretplatu. I čim je mobitel zazvonio (btw SAMSUNG SGH-X200) odletio sam van iz kuće gdje smo bili i stajao na snijegu vani u majici 15-ak minuta pričajući sa micekom. Rekao mi je kako moram znat da on mene obožava i da jedva čeka da se vidimo za dva tjedna. Osjetio sam u glasu da misli ozbiljno. Ma osjetio sam ja to i prije samo sad sam bi daleko više uvjeren u to što mi je pričao. I totalno mi se sviđa osjećaj kada mislim na njega i kada pričam s njim. Bilo to virtualno ili ovako mobitelom. Kada sam se vratio unutra, atmosfera je bila zamrla jer nismo mogli mjuzu puštat jer su bratićevi starci spavali. A jebiga, rekosmo, idemo doma. I tako nas 6-oro smo se nagurali u auto i bratić nas je odbacio do doma svakog. Uglavnom, proslava je protekla ugodno i u ne lošem društvu.
I tako, pošto je počela nova godina, a skužio sam da od početka pisanja bloga nisam napisao neke osnovne stvari o sebi, napisat ću ih sada. A čak i prilažem svoju slikicu koja je slikana frendičinim aparatom u wc-u na mom faksu. Hahahahaha!
REZZY
GODINA: 20
VISINA: 185cm
TEŽINA: 73kg
KOSA: crna
OČI: tamno smeđe
DIMENZIJE: zadovoljavajuće
ŽIVIM SA: starcima i ljubimcima sestrom i mačkom
COMING OUT: Da. Starcima, sestri i nekolicini frendova.
REAKCIJA NA COMING OUT: Sve su bile pozitivne
BROJ DOSADAŠNJIH VEZA: 5
BROJ PRAVIH VEZA: 3
MIŠLJENJE O GAY POPULACIJI U HRVATSKOJ:
Hmmm, mislim da se iz mojih postova otprije par tjedana jasno vidi. Ali ponovit ću opet, nije kakva bi trebala biti. Previše kurvi, premalo iskrenosti što i dan danas kada sam navodno pametniji i iskusniji ne razumijem zašto mora biti tako.
NEOSTVAREN SAN: Postati glumac ili pjevač
STATUS: zauzet sretno
BROJ FRENDOVA BLOGERA: Odličan i raste!
OCJENA PROŠLE GODINE: Čista desetka samo zbog zadnjih par tjedna jer je to što mi se desilo nadoknadilo svu patnju u protekloj godini.