Nema slike ovaj put na blogu. Jer ništa vizualno ne može predočiti kako se sada osjećam. Opet sam na podu. I krvarim kao i prije. Ostavljen i zgažen. Kao i prije. Totalno poražen i ismijan. Svojom krivicom ali i tuđom. Ali sve to mislim samo ja. To je u meni. I ostat će u meni. Bio sam sretan. Samo Bog zna koliko. Nitko drugi. I nije potrajalo. A što sam mislio? Da ću napokon biti sretan? Ma kakvi. Opet sam na starom. Opet će ovaj blog dobit svoju funkciju nazad. Opet ću se žalit i žalit i žalit i nikad mojoj tuzi neće biti kraja sve dok na blogu ne ugledate da sam sreo nekog posebnog i da mi se sviđa. A što nije valjalo sada? Eeeee, pa… Očito ja. Očito nisam kakav ja mislim da jesam. Al ja i dalje mislim isto o sebi. To što drugi ljudi subjektivno doživljavaju me iskreno ne interesira. Želim samo biti sretan. Sve moje crne slutnje su se obistinile. Bilo je kako sam i mislio. Ja sam kriv za kraj iako druga polovica misli da je ona kriva. Al opet, stvar je bila očito u meni. I ostat će u meni. Zauvijek. Rezzy je opet nesretan. Opet sam i opet na podu. Rane su se ponovo otvorile. Krv sada teče u potocima a sada su se u taj potok umiješale i suze. Tko zna dokle ću ostati nepresušan izvor boli i razočaranja. Tko to zna. Samo nebo zna. I molim ga za odgovor…
Post je objavljen 29.01.2006. u 18:09 sati.