četvrtak, 27.01.2011.
HOT NEW ALBUM: DUFFY - Endlessly (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
DUFFY - Endlessly (recenzija)
Duffy je prerasla onu prvobitnu kategorizaciju "nove Amy Winehouse", bolje reći to više nije fora spominjati. Odmak od Amy je na "Endlessly" poprilično konkretan iako i dalje Duffy ima nekoliko istinskih "blue eyed soul" pjesama, no to u usporedbi s Amy djeluje više i proračunato, "projektno" makar to ne mora samo po sebi značiti ništa loše da se razumijemo.
"Mercy"
Ipak, čak i kad čujem fenomenalni retro zvuk '60tih u stilu Sama Cooka recimo, kad odslušate cijeli album to jednostavno nije više toliko uvjerljivo. Gledajući s pozicije 2011. ili je sve trebalo biti plus minus retro soul s noir elementima (e to bi bilo to) ili sve skupa malo modernije to jest više popistički, komercijalnije i malo manje bljutavo.
O čemu pričam? Album ima proračunato pola:pola brzih, plesnih uradaka i teških laganica za "rezati žile" kako ja to zovem ali ne onih iskonskih nego onih "over the top" van svake pameti cmizdravih koji te ili bacaju u totalnu depru ili imaš osjećaj totalne ljige (zavisi koju karakternu crtu imate). Brze su vrlo plesne i rekla bih bolji dio albuma, ne zato što više volim plesne brojeve nego, što mi balade na ovako složenom albumu uopće ne sjedaju a da ih ne doživljavam kao pretjerane, jake su ako ih slušate svaku zasebno.
O tekstovima nećemo previše, nije bilo briljanata niti na prvom albumu "Rockferry" ali itekako služe svrsi i miljama su bolji od kojekakvih zbrčki koje danas slušamo.
Na ovom je albumu Duffy surađivala s novom ekipom i to Albertom Hammondom seniorom (ćaća od Hammonda juniora, gitarista The Strokesa) koji je potpisao nekoliko velikih hitova iz '70 primjerice The Holliesa i kasnije je pisao za Whitney Houston (da onu ex-divu koja se navukla na crack i sada baulja po svijetu), a ritam sekciju drže The Rootsi što je dosta čujno iako je tu na albumu malo previše sintesajzera koji se ipak kuže, po meni. Da li je suradnja s 60. godišnjakom Duffy donijela veliki napredak prosudite sami, po meni ne baš - mislim da onaj tko ne zna s kim je Duffy radila na oba albuma ne bi primjetio neku veliku razliku.
"Endlessly"
Iako, uspoređujući ovaj album s "Rockferryem" konzistentniji je u smislu više razine kvalitete svih pjesama (iako je vrlo kratak, cijeli album traje tek nešto više od 30tak minuta), dok je prvijenac imao "Mercy", "Rockferry" i još koju, ostalo je bilo nedostojno ova dva spomenuta blockbuster hita.
"Rockferry"
Ono što najviše iritira na novom izdanju Duffy jest njen često teško podnošljiv "helium" vibrato glas koji je na ovom albumu u cijelosti došao do izražaja. Za mene je to ocjena manje, ali ukusi su različiti. Minus 3.
01 .My Boy
02. Too Hurt To Dance *
03. Keeping My Baby *
04. Well, Well, Well
05 .Don't Forsake Me
06. Endlessly *
07. Breath Away
08. Lovestruck *
09. Girl
10. Hard For The Heart
Legenda: 
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
nedjelja, 23.01.2011.
HOT NEW ALBUM: WHITE LIES - Ritual (recenzija)
recenzija napravljena za www.soundguardian.com
WHITE LIES - Ritual (recenzija)
Hm... novi album White Liesa je vani i sad ga čujemo u cjelini iako je 7/10 bilo moguće čuti na njihovom zagrebačkom koncertu u prosincu, što je bilo daleko previše za bend koji ima još relativno nepromoviran prvi album na ovim prostorima. Daleko previše i zato što su lošiji dijelovi koncerta bili upravo s novim stvarima. Pa ako to nije bio evidentan znak da će s "Ritualom" situacija za White Lies biti malo manje sretna onda ne znam koji bi bio očitiji.
Album prvijenac "To lose my life" je bio izuzetno uspješan i omogućio im je da se popnu na A liste alternativnih rock bendova, nizao je same pohvale. Rijetki su albumu dali manje od najviših ocjena, a veliki broj (uključujući i mene) je taj album smjestio u Top 5 ili 10 za 2009.
Da biste dobili pravi dojam o "Ritualu" bitno je reći još par riječi o "To lose my life". Manje je važno da su njime prenijeli duh rock-pop alternative iz 80-tih, malo nešto Joy Divisiona, malo Depeche Modea, malo Editorsa, pa mrvičak OMDa, New Ordera... mnogo je važnije kako su svoju zaista originalnu, a u biti vrlo jednostavno izgrađenu glazbu (sve nekako po sličnom modelu: lagani mračni početak pa uz često bombastično jak refren, krešendo do kraja pjesme) spojili s Harryevim (McVeigh, pjevač) snažnim, lijepim i upečatljvim baritonom, te tekstovima o smrti i sličnim depra temema s ponekim naizgled banalnim stihom, no to samo ako ih ne sagledate u cjelini koja je totalno "dark i weird" (mračna i opaljena) i u tom kontekstu banalnosti nema. Da su Sheakspeare naravno da nisu...
Lukavo ponavljaući isti recept iz 2009. da s albumom izađu u siječnju kada je totalno mrtvilo i sve što je iole dobro ispliva brže i bolje, tako je i "Ritual" izašao u siječnju, ali ovaj put im niti siječanj neće pomoći. "Ritual" djeluje kao nastavak od 10 pjesama na prvih 10 s prvog albuma, recimo kao da je "To lose my life" bio dupli album. Zvučno-glazbeno gledajući nema ama baš nikakve razlike među njima ako izuzmete činjenicu što niti jedna od novih 10 stvari nema pravi radio hit potencijal kao na prvih 10. Tematski i sadržajno gledajući ima razlike jer su se odmakli od opterećujućih tema smrti i ostalog darka i to je to. Harry je kao nešto napredovao, britanski mediji spominju da sada manje zvuči kao Ian Curtis (Joy Division) a više Julian Coop (The Teardrop Explodes, kao da je Julian i bend mu imalo bitan za išta) što je po meni bezveze jer Harry ne samo da nije bio ničija kopija (a svakom pjevaču na počecima uvijek možeš "iščitati" njegove uzore), nego Harry uopće ništa nije promijenio u interpretaciji ili bolje reći on stalno pjeva na isti način to jest iste harme. Ili ja nemam pojma o glazbi. Pa i meni, njihovom velikom štovatelju, nakon par slušanja Harry postane dosadan.
Da se ne bi shvatilo krivo, da Harry ne valja - mislim da je Harry izvrstan pjevač s predobrim glasom i velikim potencijalom, ali sam milion sam posto uvjerena da su "Ritual" snimili kao instumentalni album da bio bi za dva koplja bolji, odnosno od mene bio dobio 5/5. Toliko je glazba White Liesa dobra. Pokušajte slušajući album zamisliti pjesme bez pjevanja i vokala, kladim se da ćete doći na isti zaključak.
Dear guys, nadam se da za slijedeći album imate asa u rukavu jer će vam on biti prijeko potreban da zadržite postojeće fanove, a da pridobijete i kojeg novog. S ovim niste ništa bitno napravili. I pošaljite mi master snimku bez vokala da si album mogu puštati na "replay".
1. "Is Love"
2. "Strangers"
3. "Bigger Than Us"
4. "Peace & Quiet"
5. "Streetlights"
6. "Holy Ghost" *
7. "Turn the Bells"
8. "The Power & the Glory" *
9. "Bad Love" *
10. "Come Down" *
Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma
