utorak, 27.07.2010.
HOT NOVI ALBUM: Tony Cetinski "Da Capo" (recenzija)
Tony Cetinski "Da Capo" (recenzija)
No konačno smo i mi dobili legitiman album pjevačkog crossovera... uh, kad malo bolje razmislim to uopće nije točno, ovo je hibrid klasike i canzone, ali riječ crossover bi se mogla upotrijebiti ovdje samo kao spojnica između pop pjevača i klasike (i canzone naravno).
U principu, ostala sam malo zatečena kada sam na reklamama za album čula da je Cetinski ispjevao cijeli niz poznatih talijanskih arija i pjesama. Ja sam naime radi nekoga razloga (a samo Bog zna kako sam došla na tu ideju) bila uvjerena da Cetinski radi album nekih novih pjesama i arija. Vjerojatno jer mislim da je posve sazreo za taj korak, u svakom pogledu - i karijere i svog pjevačkog umijeća.
Kao, pa što bi on sad radio prepjeve. Njegov „Caruso“ smo čuli zaista mnogo puta, a sad nam i kojekakve zvijezde i zvijezdice pjevaju „Carusa“ pa je pjesma postala (opet) toliko popularna kao da je Lady Gagina. Ili „ O sole mio“. Ili „Nessun Dorma“ arija iz Puccinijeve „Turandot“. Ne znam tko je više ne pjeva. Nakon Paula Pottsa će je valjda i Jay-Z prepjevati.
Ako sam se čega posebno veselila na ovom albumu to je prefenomenalno napravljena i izvedena „Dalmatino povišću pritrujena“ uz obilnu pomoć sjajnih Vokalista Salone, briljant koji je skladao Gibonnijev „ćaća“, ugledni Ljubo Stipišić-Dalmata. Meni je favorit verzija bez premca bila ona Tedija Spalata, no kada čujete ovu, zaboravit ćete sve druge koje postoje.
No, na kraju kad se sve zbroji na „Da Capu“ od 14 regularnih pjesma ima tu ipak par novotarija, pa mi je duša ipak na mjestu po tom pitanju. Još nepoznata našoj javnosti, jedina na engleskom „Silence of Love“ koju je napisao veliki John Cameron (ne, nije to ONAJ Cameron koji je snimio „Titanica“ i „Avatara“, ono je James), britanski skadatelj, aranžer, dirigent i producent koji ujedno i potpisuje sve spomenute radove na ovom albumu. Ili kako bi se drugačije reklo: Cetinskome se posrećilo. Makar tu sreća nema baš puno veze. Ali ima dobar management i kvalitet koji Cetinski ima, te dobar renome koji mu je priskrbio zajednički znanac Jose Carreras.
„Dolce Suono“ je još jedna novija autorska pjesma, domaćeg skladatelja Bashkima Shehua (koji se inače brine i o Histria Festivalima), a koju je čini mi se prije dvije godine, napisao za Jose Carrerasa i Cetinskog.
I šećer na kraju, Cetinski se primio i sam skladanja pa su tako nastale dvije pjesme: „False Ipocrisie“ i „Noi Re Senza Gloria“, od kojih je prva dramatična, a druga glazbeno i emotivno impresivna.
Sigurno je da će ljudi koji Cetinskog ne vole (al to je njihov problem) reći: „Što se sada ovaj petlja u klasiku“, a profesionalci klasike će zasigurno također imati zamjerke na ovaj album i svima njima će ova moja ocjena albuma biti pretjerana. No budimo iskreni - i profići koji su „s druge strane“ od izvođača ponekad pretjeraju s kritikama. Jednom mi je jedna druga velika domaća zvijezda komentirala upravo te ocjene: „Kako me možeš i po kojem kriteriju ocijeniti? Po radovima ostalih izvođača u državi?? Kako? Eventualno po mojim prošlim radovima pa onda uspoređuješ i tako formiraš ocjene.“ Ovo je kao neka kritika na nas recenzente, pa pod hipotezom da ovaj komentar i stoji – da onda album „Da Capo“ od Cetinskoga ovako opišem:
ako idemo ovaj album upoređivati s sličnim uratcima na našem tržištu, a s kime da ga usporedim? S albumom „Ljubav to si ti?“ Iva Gamulina Giannija? Ne bih rekla. Da ga usporedim s prethodnim radovima Cetinskog? Ne bih rekla. Stoga ovaj album sije sam za sebe. S razlogom. I ne skida se iz playera.
1. Caruso
2. Parla Mi d'Amore Mariu
3. Chitarra Romana
4. Dalmatino povišću pritrujena, feat. Vokalisti Salone
5. Silence of Love
6. Non Ti Scordar Di Me
7. False Ipocrisie
8. Noi Re Senza Gloria
9. O Sole Mio
10. Nessun Dorma
11. Core N'Grato
12. Dolce Suono
13. Torna A Surriento
14. E Lucevan Le Stelle
bonus track
Nessun Dorma, feat. Michael Bolton
Legenda: - mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
subota, 10.07.2010.
HOT NEW ALBUM: Paul Weller "Wake up the nation" (recenzija)
Recenzirano za www.soundguardian.com
Paul Weller "Wake up the nation" (recenzija)
Ovaj sam album preslušavala nebrojeno puta i davno prešla rok za predaju recenzije. S nekim albumima je jednostavno tako: vrtiš ga u playeru i ne „daš ga van“ jer želiš da ostane još malo kod tebe. Posve djetinjasto, no ovo govori o nečem sasvim stvarnome: da je album pred nama fenomenalni uradak genijanog i jedinstvenog kreativca.
Čovjek se navikne da glazbene zvijezde u poznim godinama ili barem nakon više od 30 godina karijere lagano i komotno stvaraju, s manje ili više dojmljivim rezultatima, ali u pravilu nikad sa zadivljujućim rezultatima. Morala bi se baš jako zamisliti i sjetiti tko je tako nešto napravio ikada. Možda Johnny Cash. Možda Bob Dylan. Možda Springsteen. Teško Paul MacCartney ili Mick Jagger.
Ali zasigurno Paul Weller, koji je nakon 30 godina vrlo posebne, hrabre i inventivne karijere, u Jamu, zatim u Style Councilu i na kraju kao solo izvođač, prvo 2008. priredio totalno iznenađenje svima koji nisu takvu kreativnost očekivali u nečijoj, pa niti njegovoj 50. godini s albumom „22 dreams“ koji je promptno proglašen remek-djelom od mnogih. Zatim, taman kada su mnogi već pomišljali da je to moguće bio labuđi pjev jednog od najboljih i najupečatljivih ikona britanskog rock-popa, Paul Weller je odlučio zakucati svoju reputaciju još jednim remek-djelom.
Ali prije priče o novom albumu da se malo vratimo u prošlost i Wellerovu impresivnu karijeru:
The Jam - "Town called Malice"
Style Council - "Shout to the top"
Paul Weller "'You Do Something To Me"
Novi album "Wake up the Nation" stvarno je vrhunski album.
Manje-više većina albuma koji se izdaju sadrži 10 do 12 pjesama i barem u pola slučajeva dođe ti da uzmeš gumicu i pobrišeš barem dvije-tri pjesme. Paul Weller nakrca na album preko 15 pjesama pa još uvijek ti nije dosta. A to je zato što su njegove pjesme glazbeno toliko različiti uratci, ali gotovo svaki itekako dorađen, a oni koji to nisu samo dodaju albumu šarm.
Kad malo bolje razmislite, sve je to logično. Kakve bi drugačije albume radila osoba koja je otvoreno izjavila i to ne jednom, da mrzi Stinga i U2 jer je njihova glazba (kasnija naročito) „rubbish“ (smeće) i da si umišljaju da su veći od života, a u bazi su samo glazbenici. Lako je odfikariti nekoga tko nešto tako izjavljuje, no Weller ima tu respektabilnost radi koje ćeš se barem zamisliti ima li nešto u tim izjavama, sve ako se i ne složiš.
Kakve bi drugačije albume radila hirovita i prgava osoba ali beskompromisna poput Wellera, koji je na snimanje Band Aidovog „Do they know it's Christmas?“ došao pješice za razliku od većine licemjernih zvijezda koje su se na projekt pomoći gladnima u Africi dovezli u glamuroznim i skupim limuzinama.
„Wake up te nation“ miješa stilove, ritmove i tekstove koji bi, da ih piše netko drugi, djelovali poput samoironije (naslovna: „Get your face off the Facebook, and turn off your phone. The death of the post box, no one is home“ – „Makni facu s Facebooka i ugasi svoj telefon. Poštanski sandučić je mrtav, kod kuće nema nikoga.“)...
pa čak i kada su relativno obični glazba ih digne na 500, poput „Moonshine“ koja je čisti psihodelični Jerry Lee Lewis ili baladasta „No tears to cry“ koja je kao da je Weller snimio smash hit iz 60 'tih s potpisom Dusty Springfield.
„Find the Torch, Burn the Plans“ je prepotentno grandiozna stvar koja djeluje tako prirodno da nemaš uopće dvojbe da baš takva mora biti i kao takva je sjajna.
Možda i najbolja stvar na albumu „Trees“ sumira cijeli album u malome, „Trees“ je pravi glazbeni mrak, sastavljen od pet dijelova - počne kao pravo R&B rolanje, pa uspori, zatim eksplodira u „bum-tras-bum“ stilu i završi u zboru maltene gospel glasova.
Predvidljivo na ovom albumu je samo jedno pitanje koje se nameće svim recezentima:
„Whatever Next?“ („što je slijedeće?“)
1. "Moonshine"
2. "Wake Up the Nation"
3. "No Tears to Cry"
4. "Fast Car / Slow Traffic"
5. "Andromeda"
6. "In Amsterdam"
7. "She Speaks"
8. "Find the Torch, Burn the Plans"
9. "Aim High"
10. "Trees"
11. "Grasp and Still Connect"
12. "Whatever Next”
13. "7 & 3 Is the Strikers Name"
14. "Up the Dosage"
15. "Pieces of a Dream"
16. "Two Fat Ladies"
Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma
