
Tony Cetinski "Da Capo" (recenzija)
No konačno smo i mi dobili legitiman album pjevačkog crossovera... uh, kad malo bolje razmislim to uopće nije točno, ovo je hibrid klasike i canzone, ali riječ crossover bi se mogla upotrijebiti ovdje samo kao spojnica između pop pjevača i klasike (i canzone naravno).
U principu, ostala sam malo zatečena kada sam na reklamama za album čula da je Cetinski ispjevao cijeli niz poznatih talijanskih arija i pjesama. Ja sam naime radi nekoga razloga (a samo Bog zna kako sam došla na tu ideju) bila uvjerena da Cetinski radi album nekih novih pjesama i arija. Vjerojatno jer mislim da je posve sazreo za taj korak, u svakom pogledu - i karijere i svog pjevačkog umijeća.

Kao, pa što bi on sad radio prepjeve. Njegov „Caruso“ smo čuli zaista mnogo puta, a sad nam i kojekakve zvijezde i zvijezdice pjevaju „Carusa“ pa je pjesma postala (opet) toliko popularna kao da je Lady Gagina. Ili „ O sole mio“. Ili „Nessun Dorma“ arija iz Puccinijeve „Turandot“. Ne znam tko je više ne pjeva. Nakon Paula Pottsa će je valjda i Jay-Z prepjevati.
Ako sam se čega posebno veselila na ovom albumu to je prefenomenalno napravljena i izvedena „Dalmatino povišću pritrujena“ uz obilnu pomoć sjajnih Vokalista Salone, briljant koji je skladao Gibonnijev „ćaća“, ugledni Ljubo Stipišić-Dalmata. Meni je favorit verzija bez premca bila ona Tedija Spalata, no kada čujete ovu, zaboravit ćete sve druge koje postoje.
No, na kraju kad se sve zbroji na „Da Capu“ od 14 regularnih pjesma ima tu ipak par novotarija, pa mi je duša ipak na mjestu po tom pitanju. Još nepoznata našoj javnosti, jedina na engleskom „Silence of Love“ koju je napisao veliki John Cameron (ne, nije to ONAJ Cameron koji je snimio „Titanica“ i „Avatara“, ono je James), britanski skadatelj, aranžer, dirigent i producent koji ujedno i potpisuje sve spomenute radove na ovom albumu. Ili kako bi se drugačije reklo: Cetinskome se posrećilo. Makar tu sreća nema baš puno veze. Ali ima dobar management i kvalitet koji Cetinski ima, te dobar renome koji mu je priskrbio zajednički znanac Jose Carreras.
„Dolce Suono“ je još jedna novija autorska pjesma, domaćeg skladatelja Bashkima Shehua (koji se inače brine i o Histria Festivalima), a koju je čini mi se prije dvije godine, napisao za Jose Carrerasa i Cetinskog.
I šećer na kraju, Cetinski se primio i sam skladanja pa su tako nastale dvije pjesme: „False Ipocrisie“ i „Noi Re Senza Gloria“, od kojih je prva dramatična, a druga glazbeno i emotivno impresivna.

Sigurno je da će ljudi koji Cetinskog ne vole (al to je njihov problem) reći: „Što se sada ovaj petlja u klasiku“, a profesionalci klasike će zasigurno također imati zamjerke na ovaj album i svima njima će ova moja ocjena albuma biti pretjerana. No budimo iskreni - i profići koji su „s druge strane“ od izvođača ponekad pretjeraju s kritikama. Jednom mi je jedna druga velika domaća zvijezda komentirala upravo te ocjene: „Kako me možeš i po kojem kriteriju ocijeniti? Po radovima ostalih izvođača u državi?? Kako? Eventualno po mojim prošlim radovima pa onda uspoređuješ i tako formiraš ocjene.“ Ovo je kao neka kritika na nas recenzente, pa pod hipotezom da ovaj komentar i stoji – da onda album „Da Capo“ od Cetinskoga ovako opišem:
ako idemo ovaj album upoređivati s sličnim uratcima na našem tržištu, a s kime da ga usporedim? S albumom „Ljubav to si ti?“ Iva Gamulina Giannija? Ne bih rekla. Da ga usporedim s prethodnim radovima Cetinskog? Ne bih rekla. Stoga ovaj album sije sam za sebe. S razlogom. I ne skida se iz playera.

1. Caruso
2. Parla Mi d'Amore Mariu
3. Chitarra Romana
4. Dalmatino povišću pritrujena, feat. Vokalisti Salone
5. Silence of Love
6. Non Ti Scordar Di Me
7. False Ipocrisie
8. Noi Re Senza Gloria
9. O Sole Mio
10. Nessun Dorma
11. Core N'Grato
12. Dolce Suono
13. Torna A Surriento
14. E Lucevan Le Stelle
bonus track
Nessun Dorma, feat. Michael Bolton


Legenda: 

- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 

- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego,
- i pakao je bolji od ovoga albuma
Post je objavljen 27.07.2010. u 01:11 sati.