ponedjeljak, 03.09.2007.
ViP InMusic Festival - part two, day two
28.8.2007. - zagrebačko jezero Jarun
I tako dođosmo do drugog dana i moram priznati da sam uživala ko' prase. To jest, ako ne računam onu jurnjavu s jednoj stejđa na drugi.
Moglo je biti još zabavnije da se sručila kiša i oluja prije nastupa Asian Dub Foundation jer je iznad grada bilo crno nebo kao katran, a sijevalo je kao da su svi vrazi odlučili posjetiti Zagreb.
Ipak, bili smo srećkovići, barem do kraja glavnog programa.
U pauzama sam čak i uspjela u ViPovom šatoru odigrati kviz znanja muzike i ko za vraga! što je red bio kraći i bliže meni to su pitanja bila sve teža (Štuliću, daj nam mira barem u kvizovima!), no de de majstor je majstor i iako sam pofušala nekoliko pitanja, ipak sam osvojila krasnu majicu, koju sam bolje pogledala tek doma i poslije je bio potop iako nije bilo kiše ... kamo je ta cura koja je dijelila majice gledala???
Dala mi je majicu kao za dijete iz vrtića (bolje reći jaslica)... Možda mi je to kompliment??
THE HOLD STEADY
Pomalo pompozno najavljivan kao „najbolji mali rock bend na svijetu“ nije baš svekolikoj hrvatskoj publici opravdao laskav naziv. Bez sumnje je bend osvojio mnoge, ali je isto tako mnoge ostavio posve ravnodušnima, a mene s takvim zijevanjem da sam jedva čekala da krenem jurcati na idući stejđ.
Iako ne znam točno po čemu, The Hold Steady su me vrlo podsjećali na Proclaimerse, možda po brzini i količini (prilično nerazumljivo) izgovoreng teksta u pjesama. Da se razumijemo, Proclaimersi su super.
Očito je ključ za prihvaćanje ovog indie benda bio prvo se upoznati s njihova tri uspješna albuma, što mnogi ipak nisu do koncerta.
Barem ja nisam. A nakon koncerta ni neću.
ASIAN DUB FOUNDATION
Nisam blagog pojma imala što ću čuti na ovom nastupu (što mi ne služi na čast, ali sam barem iskrena). Ovaj je eksperimentalan englesko-indijski bend mislim, generalno bio nepoznat našoj široj publici i većina nije znala što točno očekivati. A kad ono, dobili smo high energy zabavan, anagžiran, odličan nastup s koktelom alternative i elektronike, miješanja breakbeata, duba, dancea i reggea, pa čak i punk-rocka (tako piše u službenom opisu benda).
Bend je nastao kao posljedica dokumentarnog filma „Identical Beat“ čija je svrha bila djeci azijskih emigranata pokazati osnove glazbe i glazbene tehnologijie. Svakako turbo neobičan početak jednog benda, ali benda koji svojom kvalitetom zaslužuje apsolutnu pažnju. I uz koji se možete dobro nahopsati. Ma što pričam? Bili su fenomenalni!
!!! (CHK, CHK, CHK)
Samo me jurnjava radi služebng fotkanja spasila ljenjivosti da ne odem pogledati !!! (misleći da "nisu nešto"). Fala bogu. Propustila bih najluđi nastup ove godine i šire.
!!! je još jedan otkačeni bend još otkačenijeg naziva, također manje poznat našoj široj publici.
Bend koji postoji više od 10 godina (dakle svašta, a ja ne znam za njih? što sam radila tih 10 godina?) sasvim sigurno spada u najuzbudljivije i najluđe live rock bendove.
Muzika koju oni sviraju ne spada u nikakav kalup niti ladicu i nju zaista ne svira ni jedan poznatiji bend na svijetu: zamislite si pop art zvuk post punk bas šablone, spaghetti westerne i afričke poliritmije – kladim se da si ne možete ni u ludilu dočarati što sve ovo znači, a kamoli da si predočite njihovu muziku!
To će reći - !!! slušate i gledate otvorenim očima i ustima: pjevač Nic Offer paradira u nekakvoj noćnoj opravi, majici s boksericama, luduje od početka do kraja, baca se u komade (ženske) u publici, psuje redare koji ne daju curama da se penju na ogradu.....
U bendu je i jedna omanja, ali bogato obdarena crnkinja koja rastura glasom i plesom i vjerojatno je isto luda kao i Nic.
Svakako pogledajte njihov nastup kada opet naiđu ako niste na Jarunu!
IGGY POP & THE STOOGES
Ne znam da li se više i željnije iščekivao Iggy Pop ili bend The Stooges ili pak sve u kompletu, ali svaki Festival ima nekog radi kojeg „svi“ idu na taj Festival, a to je bez sumnje bio Iggy, taj najžilaviji, najutjecajniji i najdinamičniji lik u rock glazbi. Netko ga je jednom nazvao "kumom punka" (jel' punka?) što je meni osobno fuj izjava, taj mu naziv pristaje kao i kravi sedlo, no dobro...
On je prelud i preotkačen da bi netko njega nazivao "kumom" (u bilo kojem smislu).
Iggy je upravo navršio 60 godina, a to možete primjetiti samo ako se baš dobro zagledate u njegovu kožu, ali ne i njegove mišiće - energije ima više nego mnogi mladci zajedno, a više je nego očito da sve što radi radi jednakim žarom i zadovoljstvom kao kada je počinjao.
Iako su dečki prašili žestoko The Stogges stvari (zapravo nisam zamijetila nijednu drugu), i iako su braća Asheton bila statična kao velebitsko kamenje, nitko nije bio razočaran, čak ni oni (ja!) koji su očekivali da će Iggy odsvirati i otpjevati barem jednu ili dvije stvari iz svoje solo karijere.
Malo mi je to ostalo nedorečeno, jer Iggya volim najviše iz razdoblja solo karijere (možda zato jer ne volim baš pretjerano punk-rock).
Možda je to i bio minus kojim bi posljednji headliner dokosurio publiku i doveo ih do usijanja, no zato je basista Mike Watt svirao i skakao kao sumanut, ali ljudi doslovce kao sumanut, stajala sam ispred njega na par metara - a Iggy kao Iggy, morao je izvesti i nešto ekstra.
Pred kraj nastupa je uz „No Fun“ na pozornicu dovukao dvadesetak fanova iz publike, s kojima je plesao i pjevao, a završili su s reprizom “I wanna be your dog“.
Yes Iggy, me too. (let me be your dog, vau vau!)
