Return of ALTEREGO

utorak, 27.12.2005.

Peron 3

© 1987-2005

ponedjeljak, 19.12.2005.

Jarun - jezero svjetla

Ova mi je fotka naročito draga. Zato što je dobro ispala unatoč najezdi komaraca. Još mi i dan-danas nije jasno kako sam uspjela mirno držati fotoaparat dovoljno dugo s otvorenom blendom da slika bude oštra, dok me istovremeno nekoliko komaraca nemilice ždere po prstima.
Slikana je na Jarunu u vrlo kasnu večer u listopadu, mračniju nego se to na slici vidi.
Draga mi je i radi toga jer prikazuje mir i tišinu prirode.
(Tu ne računam zujanje komaraca.)
No, od te večeri na ovakve lokacije uvijek sa sobom obavezno nosim Autan, Pips ili OFF. U svim mogućim krutim i tekućim stanjima. :-)

Ove druge su nastale u daleko boljim uvjetima, a pokazuju fenomenalno svjetlo koje to jezero ponekad ima.

© travanj, 2004

četvrtak, 15.12.2005.

Paranoia

(edited verzija)
Promatram je već duže vremena. Kako piše. Hoda tamo-vamo, iz jedne sobe u drugu. Otvara jedna vrata, pa ih zatvara. Otvara slijedeća, pa ih zatvara. Ponnovo sjeda za pisaći stol. Razmiče papire po stolu, uzima olovku, pa piše. Prvo sporo i promišljeno, zatim sve žešće i brže. Na kraju je grčevito stišće i brlja. Onda uzima gumicu pa briše.

I tada, svaki put, pravilnim redoslijedom točnim kao sat, ljutito se diže, gura papire, gužva ih. Korakom prelazi sobu.
Jedan, dva, tri, četiri... Do drugog pisaćeg stola. S računalom.

I onda sve iznova. Sjeda. Piše. Tipka. Koristi isključivo oba kažiprsta. A oni bjesomučno lete po tipkama. Ona vjerojatno tipka brže s ta dva prsta nego drugi sa svih deset.
Zatim zastaje. I opet se ljuti. Briše backspaceom. I konačno stišće print tipku, iako ja to ne vidim, ali znam.
Baš tako ja stišćem svaku tipku koja mi je važna u životu. Čujem i šuštanje papira koji izlazi iz printera. I škripu valjka. Kao da je preko tog valjka prošlo tone papira.
A vjerojatno nije. Crknu oni nakon izvjesnog vremena.

Prije me nikad, ali stvarno nikad nisu zanimali tuđi prozori.
Ali bogme je teško baš nikad ne pogledati u nijedan tuđi prozor. Pogotovo kada se on sam od sebe nameće. Kada su nečiji prozori stalno otvoreni i nezastrti. Kada ljudi ne koriste nikakve zavjese niti rolete. Kao da žele da im netko uđe u život. Ma sto posto da žele.

Tako sam i ja ušao. Nisam mogao odoljeti.
Prvo sam ušao dalekozorom, i tu i tamo ponekad uhvatio dio ispisanog teksta i tako ga krišom pročitao.
I tada sam znao. Preda mnom je Pisac. Neurotični. Ćudljivi. Vjerojatno genijalni.

Strašno mi je važno znati kakose rađaju veliki pisci. Netko mi je jednom rekao da je dovoljno umjetnika samo dugo promatrati i onda brzo ukopčaš u čemu je štos.
Možda. Samo, tako ne saznaš što pišu. A meni je to važnije od svega. Oduvijek sam sanjao da ću postati veliki pisac. Možda dobiti Nobelovu nagradu.

Malo sam čeprkao i saznao tko mi je susjeda preko puta.
Jebemti, tko bi to rekao! Više se nisam micao ni od dalekozora, a kamoli od prozora.
Dugo sam smišljao što ću. Kako ući kroz te prozore.
Još sam duže smišljao kako da budem u sobi, a da ona to ne zna.
Morao sam je vidjeti kako radi, morao sam vidjeti kako nastaju velika djela.

Da skratim, uspio sam.
Nema šanse da vam kažem kako. Javnost bi saznala, i sve bi propalo.

Ona je već neko vrijeme prilično histeričnog raspoloženja. Stalno zaključava sobu u kojoj piše i prokleto pazi da u nju nitko ne zaviruje. A i kako bi.
Nisam ustanovio tko su ljudi koji joj se povremeno motaju po stanu, ali to je zaista rijetko. I baš su totalno nebitni. Ti ljudi.

Ponekad se zaključa i kada piše. I da, svaki put prije toga pomno pretraži sobu.
To nikada prije nije radila. Dok sam je još gledao sa svoga prozora.
Tada sam naslutio da je načela veliku ideju, a možda je već uobličila u prvih stotinu stranica. Možda.

Sad je promatram kroz špranjicu masivnog starinskog ormara, za koji nitko ne zna kako se u stanu stvorio. Oni koji joj ponekad dolaze u posjete uvijek se čude kako taj komad namještaja strši u moderniziranoj sobi.
Ona nikad ne odgovara na ta pitanja.

Ja znam zašto je tamo.
Ormar je toliko težak i masivan, da ga tri štemera ne bi ni pomakla, a kamoli podigla. Znam da su mu nedavno nauljili šarke i sve metalne dijelove i sada rijetko kada zaškripi. I to sasvim malo. Zato se i tu skrivam. U njemu se nalazi krama od njene pokojne majke s kojom si nije bila dobra. Znam da se tih stvari grozi i da ona sama godinama nije otvorila taj ormar.
Tko će ga znati zašto.
Mjesta ima taman dovoljno. Tu me nikad neće pronaći.
Ja se u tom mraku osjećam prilično podmuklo. Vidim da ona osjeća uljeza i stalno se ogledava. I svaki put kada vidim da joj ne ide pisanje, ustane i okruži stolicu. Pa još jednom. Pa još jednom.

Zatim se obično sagne i pokupi sa poda rasturene papire, pomno ih pregleda i zatim spali u metalnoj zdjeli.

Dim je ponekad nepodnošljiv.
Onda počnem tiho krkljati i ona to čuje, ali ne može locirati zvuk. Pa krene prevrtati i zagledavati u svaki komad namještaja. Dođe i do mog ormara, malo ga pokuša protresti, ali brzo odustane.
Kao da se sjeti majke. U svakom slučaju, zaboravi što je htjela, pa sva rastresena ode do police sa svojim sabranim djelima za koje je pokupila hrpe nagrada.
Toj se polici naročito divim.
Da mi je metar-dva takve police mojih djela!

Ponekad ode i do računala, ali onda napravi nešto totalno ćaknuto: uzme korektor, onaj s kistićem i počne mazati po ekranu.
To mi je najluđi dio dana! Kao iz onog vica o plavuši! Smijurija. Ne mogu vjerovati da to radi. Ali tada znam da uopće nije pri sebi.
Možda ormar tako djeluje na nju. Neka trauma iz djetinjstva ili tako nešto.

Tada obično počnem krkljati. Ovog puta od prigušenog smijeha. Srećom, ne čuje me.
Kad je tako rastresena obično sjedne za onaj drugi stol koji je bliže mom ormaru, s boka. To me uvijek ljuti jer onda gotovo ništa ne vidim kroz špranjicu. Tada joj vidim samo dio leđa. Kako podrhtavaju. Dok piše, naravno.

Ponekad me od nepomičnog položaja počnu žuljati gaće i to mi je nepodnošljivo. Ne znam zašto me ne žuljaju recimo čarape, uvijek samo gaće.
Onda se počnem meškoljiti. Jednom sam čak tiho zakunuo.
To je čula.
Munjevito se digla od stola i otrčala do prozora, spustila rolete do kraja, navukla zavjese tako da su se skoro popucale vodilice, a onda je pretražila luster i sve svjetiljke. Možda je tražila male špijunske kamere. Tko bi je znao.

Da, zaboravio sam. Prije negoli sam se uselio u ormar, njeni su prazni i otvoreni prozori dobili rolete, zavjese i više se nikad nisu posve otvarali.

Meni je to bio znak da sam u posljednji čas krenuo u akciju. Da sam ostao gdje sam bio, više ništa ne bih vidio.
Sve je to sudbina.

Zadnje vrijeme primjećujem da iz hrpe papira stalno vadi jedan, uvijek ga iznova čita i nakon toga je na rubu histerije. Prepoznajem taj papir jer malo drukčije, žuće boje. Nakon što ga pročita počne se potpuno iznervirana tresti i bacati papire po sobi, ogledavajući se.
Ja se tada krenem zadovoljno smijuljiti.

Jučer je prvi put taj papir dolebdio sasvim mog do ormara. Nisam ga trebao ni pročitati.

Na njemu je pisalo: „Hvata vas paranoia? Znajte da nikad nećete biti sigurni. Pametnije je da poslušate.“

Podao sam. Znam.

© 2005

subota, 10.12.2005.

Siddharta rocks Tvornica

Sadistico me nabrijao na zdravu konkurenciju, pa eto neke moje fotka s koncerta. Ima ih još, ali nećemo pretjerivat (da S ne dobije komplekse).
Koncert Siddarthe u Tvornici. Mrak. I nisu bili samo Slovenci tamo. Da ne bi mislili da to naši ne slušaju. Ako niste znali - oni su ove godine dobili MTV nagradu za naj bend s Adria regiona...

© svibanj, 2004

petak, 02.12.2005.

Mika

Susnježica je tiho šuštila po prozoru. Noć se na ulici caklila u vodi koja se miješala sa snijegom.
Pritisnula je nos na hladno staklo i zaklopila oči. Gotovo je mogla omirisati reski noćni zrak kroz zatvoreni prozor. A zatim, tihu muziku.




„Whatever I said, whatever I did I didn't mean it,
I just want you back for good...“
Take that. Nikad nije previše slušala pop muziku, ali tu je pjesmu zapamtila.
Odvela ju je desetak godina unazad.

***
Svjetla tamnocrvenog Volva čekala su zeleno na semaforu. Ana se smrznuto pokušavala obraniti od napada snježnih pahuljica čvrsto privijajući kratak kaput. Obukla je visoke čizme i šminkerske štrample s uzorkom, ali je zimska noć bila prežestoka. Gole ruke su joj potpuno poplavile. Par dana ranije je negdje na putu iz Gračaca izgubila rukavice.

Ljutito je pogledala semafor. Još je crveno. Dođavola, zašto nije pretražila džipa prije razduženja u Transport? Gadilo joj se premetati koještarije koju su ostavili drugi u službenim autima nakon napornih tura po Sektorima. Pa check pointovi, pa HV, pa UN, pa HVO...

Evo zelenog! Novi kockasti karavan, kako je Ana zvala Volvo, pažljivo je stao uz pločnik, izbjegavajući bljuzgu.
Ugodna toplina joj je udarila u lice. „Hi, Mika.“ „Hi, baby.“
Zadovoljno se sklupčala u komfornom sjedalu, dok ju je snažan i simpatičan mladić tiho promatrao s nestrpljenjem. Zatim se nagnuo i poljubio je.
„Idemo jesti, vozio sam iz Sarajeva bez prestanka.“ Klimnula je. Netko je odostraga divljački zatrubio.
„Hajdemo prije nego što ti netko slupa novu kockicu."
Mika se nasmijao. „Slušaj, novi CD. Take That. Jari mi ga je donio iz Finske jutro prije nego što sam otišao. Tek je izašao.“
Muzika je ispunila topli auto. Ana se rastopila. „Sviđa ti se? To je za tebe.“
„Mmmmm..thanks..“ promrmljala je.
Tako se dobro osjećala. I tako je malo važno bilo što ona nije imala CD player niti itko od njenih poznatih. Kupit će si ga za koju godinu kada rat završi, kad si ga bude mogla priuštiti.
Dok su se vozili zagrebačkim cestama, zaključila je da pop muzika i boy bendovi i nisu tako loši. Štaviše.
Mika je pojačao muziku. Oboje su uživali u trenutku. Naslonila se na njegovu desnu ruku, koju je on držao na njenom bedru. Uvijek je govorio da je automatik zakon. Ne moraš prebacivati brzine i kada treba i kada ne treba.

Večeru nije zapamtila. Ne zato što hrana „Kod Drageca“ nije bila dobra. Bila je izvrsna. Pili su crno vino i obrazi su joj gorjeli. I Miki. Nema pojma koliko su bili tamo, ali Ana se sjećala kroz izmaglicu da su pričali satima, smijali se.
I zna da sve što je tada željela bio on. Njegov glas, njegov dodir, gađanje spajalicama preko puta radnog stola, lijepljenje selotejpom njenih kemijskih i ostavljanje Post-It papirića na svim nemogućim mjestima u njezinim papirima.

Sjećala se znamenitog trenutka kada je Mika, kao pravi šutljivi Finac ohrabren od nekoliko čašica viška, zaljubljeno priljubio njenu ruku na svoje usne i rekao: „Želim biti s tobom, a ne s njom. Nemam pojma kako ću to riješiti, ali hoću. Nekako.“
Ana je znala da je to i mislio. Isto tako je znala su šanse minimalne da se to dogodi. Ne zato što on to možda ne bi htio, nego zato što bilo so faking komplicirano.

Pritisak u grudima je porastao, a jednostavna romantika večeri učinila je svoje i gotovo je zaplakala.
Odjurila je na WC i naslonila se rukama na umivaonik. Zapiljila se u ogledalo. Pred sobom je gledala simpatičnu, punašnu plavušu, kuharicu u HQ restoranu. Mladu Finkinju. Mikinu nevjenčanu suprugu.
Ana je zažmirila. „Neću sad misliti na to. Neću. Mika me voli, riješit će to. Moram mu dati vremena. Kad njoj istekne ugovor.“

Zeleni Post-It visio je na ulazu u Jarijev stan. Pisalo je nešto na finskom, naravno. Mika se fakinski nasmiješio i otključao vrata. Ušli su u luksuzan stan na Jarunu. Jari je u njega dovukao milijun tehnikalija koje je kupio u američkom djutiću na Plesu.
Ana je krenula tražiti CD player. „Jesi li slučajno ponijela...“ Ana se nasmijala i mahnula kutijom Take That CD-a. „A ne, nisam.“

Nikad im nije bilo bolje nego te večeri. Seks u svim verzijama izraza i opisa. Iako, to je na kraju ipak bila ljubav.

***
Radni dan pred Badnjak.
Radilo se do kasno tih dana. Snijeg je još uvijek nemilice padao. Teretni avioni nisu letjeli, cestovni promet je bio otežan za konvoje i uz sve političke probleme nakalemila se još i histerija stranaca koji su pokušali zdimiti barem na par dana kući za praznike u civilizaciju. Uz to im se većini nije ni radilo. Kao i svi lokalci, Ana je potezala za dvoje. Bila je prebačena u drugi ured gdje su je hitno trebali.
Miku koji je isto non-stop radio, viđala je samo u prolazu. Već su triput u par dana odgađali izlazak.
Nije znala što njegovo finsko društvo planira za Božić i što će on učiniti. Hodala je po krugu HQ kao robot, obavljajući urgentne poslove.

U jednom je prolazu naletjela na Jarija koji ju je značajno pozvao na kavu, a onda drobio pola sata pivu na pivu i ništa konkretno izrekao. Ipak, bilo je jasno da su mu oni bili na pameti. Ani se činilo da se ne bi naročito uzbuđivao da Mika raskine sa Sandrom. Jari se upravo nedavno službeno razveo i odmah nakon toga zaručio s nekom bezveznom, praznoglavom Rovinjankom.
Ana se tješila. „Ako to može ona, mogu i ja.“
Ipak, razdirala ju je slutnja da ovo neće dobro proći.

Dva sata kasnije Ana je završila posao izlazeći u još jednu hladnu noć. Nije se čula s Mikom, a tu su se večer trebali naći.
Na mračnom ulazu se sudarila s nekim. Baš Mikom. Nakon što su shvatili tko je tko, zavladao je težak muk. Mika je oklijevao. Ana nije mogla više izdržati. Kud puklo da puklo!
„Mika što se zbiva? Svi smo zaposleni, ali ovo traje danima...“
„Oprosti, ne znam kako bih počeo...“
„Jasno mi je, idete na skijanje za Božić i nemaš se vremena vidjeti sa mnom prije toga?“
„Ne.“ Mika je hvatao zrak. „Gledaj, nešto se dogodilo.“
„Sandra je trudna?“
„Trudna? Ne, nije, Bože sačuvaj.“
„Što je onda? Ženite se?“ Ana je otupjelo nabrajala.
„Zvali su me iz Ministarstva obrane...“ Ana je gledala ne shvaćajući. Što može biti gore od svega što je navela?
„Ponudili su mi nevjerojatnu poziciju s mrak uvjetima ako odmah potpišem i nastupim poslije Nove Godine. U tom slučaju naravno ne produžujem ugovor ovdje.“ Ana je mislila da je Mikin ugovor ovdje već davno produžen.
„Ja...Kako si to...Mislim, kada si to saznao?“
„Prošli tjedan.“ Ani se smrknulo. „Prošli tjedan!?“
„Nisam znao kako bih ti rekao. Nisam znao što da radim. Lud sam cijeli tjedan.“

Opet je nastala tišina. Ana je tupo gledala u nebo dok su joj pahulje pekle oči. To je dakle to. Over. The end. Finito. Schluss.
Zatim je osjetila miris i toplinu Volva i začula Take That.
Osjećajući navalu suza, odgurnula je Miku i potrčala sklizajući se na zamrznutom snijegu.
Iza sebe je čula je Miku kako govori: „Nisam to ni htio niti planirao. Ana! To je posao kakav sam cijeli život želio. Ana! Oprosti...“

Jebeni praznici! Uvijek isto.

© 1995-2005