Return of ALTEREGO

petak, 02.12.2005.

Mika

Susnježica je tiho šuštila po prozoru. Noć se na ulici caklila u vodi koja se miješala sa snijegom.
Pritisnula je nos na hladno staklo i zaklopila oči. Gotovo je mogla omirisati reski noćni zrak kroz zatvoreni prozor. A zatim, tihu muziku.




„Whatever I said, whatever I did I didn't mean it,
I just want you back for good...“
Take that. Nikad nije previše slušala pop muziku, ali tu je pjesmu zapamtila.
Odvela ju je desetak godina unazad.

***
Svjetla tamnocrvenog Volva čekala su zeleno na semaforu. Ana se smrznuto pokušavala obraniti od napada snježnih pahuljica čvrsto privijajući kratak kaput. Obukla je visoke čizme i šminkerske štrample s uzorkom, ali je zimska noć bila prežestoka. Gole ruke su joj potpuno poplavile. Par dana ranije je negdje na putu iz Gračaca izgubila rukavice.

Ljutito je pogledala semafor. Još je crveno. Dođavola, zašto nije pretražila džipa prije razduženja u Transport? Gadilo joj se premetati koještarije koju su ostavili drugi u službenim autima nakon napornih tura po Sektorima. Pa check pointovi, pa HV, pa UN, pa HVO...

Evo zelenog! Novi kockasti karavan, kako je Ana zvala Volvo, pažljivo je stao uz pločnik, izbjegavajući bljuzgu.
Ugodna toplina joj je udarila u lice. „Hi, Mika.“ „Hi, baby.“
Zadovoljno se sklupčala u komfornom sjedalu, dok ju je snažan i simpatičan mladić tiho promatrao s nestrpljenjem. Zatim se nagnuo i poljubio je.
„Idemo jesti, vozio sam iz Sarajeva bez prestanka.“ Klimnula je. Netko je odostraga divljački zatrubio.
„Hajdemo prije nego što ti netko slupa novu kockicu."
Mika se nasmijao. „Slušaj, novi CD. Take That. Jari mi ga je donio iz Finske jutro prije nego što sam otišao. Tek je izašao.“
Muzika je ispunila topli auto. Ana se rastopila. „Sviđa ti se? To je za tebe.“
„Mmmmm..thanks..“ promrmljala je.
Tako se dobro osjećala. I tako je malo važno bilo što ona nije imala CD player niti itko od njenih poznatih. Kupit će si ga za koju godinu kada rat završi, kad si ga bude mogla priuštiti.
Dok su se vozili zagrebačkim cestama, zaključila je da pop muzika i boy bendovi i nisu tako loši. Štaviše.
Mika je pojačao muziku. Oboje su uživali u trenutku. Naslonila se na njegovu desnu ruku, koju je on držao na njenom bedru. Uvijek je govorio da je automatik zakon. Ne moraš prebacivati brzine i kada treba i kada ne treba.

Večeru nije zapamtila. Ne zato što hrana „Kod Drageca“ nije bila dobra. Bila je izvrsna. Pili su crno vino i obrazi su joj gorjeli. I Miki. Nema pojma koliko su bili tamo, ali Ana se sjećala kroz izmaglicu da su pričali satima, smijali se.
I zna da sve što je tada željela bio on. Njegov glas, njegov dodir, gađanje spajalicama preko puta radnog stola, lijepljenje selotejpom njenih kemijskih i ostavljanje Post-It papirića na svim nemogućim mjestima u njezinim papirima.

Sjećala se znamenitog trenutka kada je Mika, kao pravi šutljivi Finac ohrabren od nekoliko čašica viška, zaljubljeno priljubio njenu ruku na svoje usne i rekao: „Želim biti s tobom, a ne s njom. Nemam pojma kako ću to riješiti, ali hoću. Nekako.“
Ana je znala da je to i mislio. Isto tako je znala su šanse minimalne da se to dogodi. Ne zato što on to možda ne bi htio, nego zato što bilo so faking komplicirano.

Pritisak u grudima je porastao, a jednostavna romantika večeri učinila je svoje i gotovo je zaplakala.
Odjurila je na WC i naslonila se rukama na umivaonik. Zapiljila se u ogledalo. Pred sobom je gledala simpatičnu, punašnu plavušu, kuharicu u HQ restoranu. Mladu Finkinju. Mikinu nevjenčanu suprugu.
Ana je zažmirila. „Neću sad misliti na to. Neću. Mika me voli, riješit će to. Moram mu dati vremena. Kad njoj istekne ugovor.“

Zeleni Post-It visio je na ulazu u Jarijev stan. Pisalo je nešto na finskom, naravno. Mika se fakinski nasmiješio i otključao vrata. Ušli su u luksuzan stan na Jarunu. Jari je u njega dovukao milijun tehnikalija koje je kupio u američkom djutiću na Plesu.
Ana je krenula tražiti CD player. „Jesi li slučajno ponijela...“ Ana se nasmijala i mahnula kutijom Take That CD-a. „A ne, nisam.“

Nikad im nije bilo bolje nego te večeri. Seks u svim verzijama izraza i opisa. Iako, to je na kraju ipak bila ljubav.

***
Radni dan pred Badnjak.
Radilo se do kasno tih dana. Snijeg je još uvijek nemilice padao. Teretni avioni nisu letjeli, cestovni promet je bio otežan za konvoje i uz sve političke probleme nakalemila se još i histerija stranaca koji su pokušali zdimiti barem na par dana kući za praznike u civilizaciju. Uz to im se većini nije ni radilo. Kao i svi lokalci, Ana je potezala za dvoje. Bila je prebačena u drugi ured gdje su je hitno trebali.
Miku koji je isto non-stop radio, viđala je samo u prolazu. Već su triput u par dana odgađali izlazak.
Nije znala što njegovo finsko društvo planira za Božić i što će on učiniti. Hodala je po krugu HQ kao robot, obavljajući urgentne poslove.

U jednom je prolazu naletjela na Jarija koji ju je značajno pozvao na kavu, a onda drobio pola sata pivu na pivu i ništa konkretno izrekao. Ipak, bilo je jasno da su mu oni bili na pameti. Ani se činilo da se ne bi naročito uzbuđivao da Mika raskine sa Sandrom. Jari se upravo nedavno službeno razveo i odmah nakon toga zaručio s nekom bezveznom, praznoglavom Rovinjankom.
Ana se tješila. „Ako to može ona, mogu i ja.“
Ipak, razdirala ju je slutnja da ovo neće dobro proći.

Dva sata kasnije Ana je završila posao izlazeći u još jednu hladnu noć. Nije se čula s Mikom, a tu su se večer trebali naći.
Na mračnom ulazu se sudarila s nekim. Baš Mikom. Nakon što su shvatili tko je tko, zavladao je težak muk. Mika je oklijevao. Ana nije mogla više izdržati. Kud puklo da puklo!
„Mika što se zbiva? Svi smo zaposleni, ali ovo traje danima...“
„Oprosti, ne znam kako bih počeo...“
„Jasno mi je, idete na skijanje za Božić i nemaš se vremena vidjeti sa mnom prije toga?“
„Ne.“ Mika je hvatao zrak. „Gledaj, nešto se dogodilo.“
„Sandra je trudna?“
„Trudna? Ne, nije, Bože sačuvaj.“
„Što je onda? Ženite se?“ Ana je otupjelo nabrajala.
„Zvali su me iz Ministarstva obrane...“ Ana je gledala ne shvaćajući. Što može biti gore od svega što je navela?
„Ponudili su mi nevjerojatnu poziciju s mrak uvjetima ako odmah potpišem i nastupim poslije Nove Godine. U tom slučaju naravno ne produžujem ugovor ovdje.“ Ana je mislila da je Mikin ugovor ovdje već davno produžen.
„Ja...Kako si to...Mislim, kada si to saznao?“
„Prošli tjedan.“ Ani se smrknulo. „Prošli tjedan!?“
„Nisam znao kako bih ti rekao. Nisam znao što da radim. Lud sam cijeli tjedan.“

Opet je nastala tišina. Ana je tupo gledala u nebo dok su joj pahulje pekle oči. To je dakle to. Over. The end. Finito. Schluss.
Zatim je osjetila miris i toplinu Volva i začula Take That.
Osjećajući navalu suza, odgurnula je Miku i potrčala sklizajući se na zamrznutom snijegu.
Iza sebe je čula je Miku kako govori: „Nisam to ni htio niti planirao. Ana! To je posao kakav sam cijeli život želio. Ana! Oprosti...“

Jebeni praznici! Uvijek isto.

© 1995-2005