Return of ALTEREGO

četvrtak, 15.12.2005.

Paranoia

(edited verzija)
Promatram je već duže vremena. Kako piše. Hoda tamo-vamo, iz jedne sobe u drugu. Otvara jedna vrata, pa ih zatvara. Otvara slijedeća, pa ih zatvara. Ponnovo sjeda za pisaći stol. Razmiče papire po stolu, uzima olovku, pa piše. Prvo sporo i promišljeno, zatim sve žešće i brže. Na kraju je grčevito stišće i brlja. Onda uzima gumicu pa briše.

I tada, svaki put, pravilnim redoslijedom točnim kao sat, ljutito se diže, gura papire, gužva ih. Korakom prelazi sobu.
Jedan, dva, tri, četiri... Do drugog pisaćeg stola. S računalom.

I onda sve iznova. Sjeda. Piše. Tipka. Koristi isključivo oba kažiprsta. A oni bjesomučno lete po tipkama. Ona vjerojatno tipka brže s ta dva prsta nego drugi sa svih deset.
Zatim zastaje. I opet se ljuti. Briše backspaceom. I konačno stišće print tipku, iako ja to ne vidim, ali znam.
Baš tako ja stišćem svaku tipku koja mi je važna u životu. Čujem i šuštanje papira koji izlazi iz printera. I škripu valjka. Kao da je preko tog valjka prošlo tone papira.
A vjerojatno nije. Crknu oni nakon izvjesnog vremena.

Prije me nikad, ali stvarno nikad nisu zanimali tuđi prozori.
Ali bogme je teško baš nikad ne pogledati u nijedan tuđi prozor. Pogotovo kada se on sam od sebe nameće. Kada su nečiji prozori stalno otvoreni i nezastrti. Kada ljudi ne koriste nikakve zavjese niti rolete. Kao da žele da im netko uđe u život. Ma sto posto da žele.

Tako sam i ja ušao. Nisam mogao odoljeti.
Prvo sam ušao dalekozorom, i tu i tamo ponekad uhvatio dio ispisanog teksta i tako ga krišom pročitao.
I tada sam znao. Preda mnom je Pisac. Neurotični. Ćudljivi. Vjerojatno genijalni.

Strašno mi je važno znati kakose rađaju veliki pisci. Netko mi je jednom rekao da je dovoljno umjetnika samo dugo promatrati i onda brzo ukopčaš u čemu je štos.
Možda. Samo, tako ne saznaš što pišu. A meni je to važnije od svega. Oduvijek sam sanjao da ću postati veliki pisac. Možda dobiti Nobelovu nagradu.

Malo sam čeprkao i saznao tko mi je susjeda preko puta.
Jebemti, tko bi to rekao! Više se nisam micao ni od dalekozora, a kamoli od prozora.
Dugo sam smišljao što ću. Kako ući kroz te prozore.
Još sam duže smišljao kako da budem u sobi, a da ona to ne zna.
Morao sam je vidjeti kako radi, morao sam vidjeti kako nastaju velika djela.

Da skratim, uspio sam.
Nema šanse da vam kažem kako. Javnost bi saznala, i sve bi propalo.

Ona je već neko vrijeme prilično histeričnog raspoloženja. Stalno zaključava sobu u kojoj piše i prokleto pazi da u nju nitko ne zaviruje. A i kako bi.
Nisam ustanovio tko su ljudi koji joj se povremeno motaju po stanu, ali to je zaista rijetko. I baš su totalno nebitni. Ti ljudi.

Ponekad se zaključa i kada piše. I da, svaki put prije toga pomno pretraži sobu.
To nikada prije nije radila. Dok sam je još gledao sa svoga prozora.
Tada sam naslutio da je načela veliku ideju, a možda je već uobličila u prvih stotinu stranica. Možda.

Sad je promatram kroz špranjicu masivnog starinskog ormara, za koji nitko ne zna kako se u stanu stvorio. Oni koji joj ponekad dolaze u posjete uvijek se čude kako taj komad namještaja strši u moderniziranoj sobi.
Ona nikad ne odgovara na ta pitanja.

Ja znam zašto je tamo.
Ormar je toliko težak i masivan, da ga tri štemera ne bi ni pomakla, a kamoli podigla. Znam da su mu nedavno nauljili šarke i sve metalne dijelove i sada rijetko kada zaškripi. I to sasvim malo. Zato se i tu skrivam. U njemu se nalazi krama od njene pokojne majke s kojom si nije bila dobra. Znam da se tih stvari grozi i da ona sama godinama nije otvorila taj ormar.
Tko će ga znati zašto.
Mjesta ima taman dovoljno. Tu me nikad neće pronaći.
Ja se u tom mraku osjećam prilično podmuklo. Vidim da ona osjeća uljeza i stalno se ogledava. I svaki put kada vidim da joj ne ide pisanje, ustane i okruži stolicu. Pa još jednom. Pa još jednom.

Zatim se obično sagne i pokupi sa poda rasturene papire, pomno ih pregleda i zatim spali u metalnoj zdjeli.

Dim je ponekad nepodnošljiv.
Onda počnem tiho krkljati i ona to čuje, ali ne može locirati zvuk. Pa krene prevrtati i zagledavati u svaki komad namještaja. Dođe i do mog ormara, malo ga pokuša protresti, ali brzo odustane.
Kao da se sjeti majke. U svakom slučaju, zaboravi što je htjela, pa sva rastresena ode do police sa svojim sabranim djelima za koje je pokupila hrpe nagrada.
Toj se polici naročito divim.
Da mi je metar-dva takve police mojih djela!

Ponekad ode i do računala, ali onda napravi nešto totalno ćaknuto: uzme korektor, onaj s kistićem i počne mazati po ekranu.
To mi je najluđi dio dana! Kao iz onog vica o plavuši! Smijurija. Ne mogu vjerovati da to radi. Ali tada znam da uopće nije pri sebi.
Možda ormar tako djeluje na nju. Neka trauma iz djetinjstva ili tako nešto.

Tada obično počnem krkljati. Ovog puta od prigušenog smijeha. Srećom, ne čuje me.
Kad je tako rastresena obično sjedne za onaj drugi stol koji je bliže mom ormaru, s boka. To me uvijek ljuti jer onda gotovo ništa ne vidim kroz špranjicu. Tada joj vidim samo dio leđa. Kako podrhtavaju. Dok piše, naravno.

Ponekad me od nepomičnog položaja počnu žuljati gaće i to mi je nepodnošljivo. Ne znam zašto me ne žuljaju recimo čarape, uvijek samo gaće.
Onda se počnem meškoljiti. Jednom sam čak tiho zakunuo.
To je čula.
Munjevito se digla od stola i otrčala do prozora, spustila rolete do kraja, navukla zavjese tako da su se skoro popucale vodilice, a onda je pretražila luster i sve svjetiljke. Možda je tražila male špijunske kamere. Tko bi je znao.

Da, zaboravio sam. Prije negoli sam se uselio u ormar, njeni su prazni i otvoreni prozori dobili rolete, zavjese i više se nikad nisu posve otvarali.

Meni je to bio znak da sam u posljednji čas krenuo u akciju. Da sam ostao gdje sam bio, više ništa ne bih vidio.
Sve je to sudbina.

Zadnje vrijeme primjećujem da iz hrpe papira stalno vadi jedan, uvijek ga iznova čita i nakon toga je na rubu histerije. Prepoznajem taj papir jer malo drukčije, žuće boje. Nakon što ga pročita počne se potpuno iznervirana tresti i bacati papire po sobi, ogledavajući se.
Ja se tada krenem zadovoljno smijuljiti.

Jučer je prvi put taj papir dolebdio sasvim mog do ormara. Nisam ga trebao ni pročitati.

Na njemu je pisalo: „Hvata vas paranoia? Znajte da nikad nećete biti sigurni. Pametnije je da poslušate.“

Podao sam. Znam.

© 2005