..like a rose on the grave of love..

Recimo da zaista postoji izvor ljubavi. Sva ta naivna izobličenja koja traže pripadnost svoje vrste. Izmišljena populacija – jednom ionako sve nestane.
Stvoritelj i stvorenje. Nastali iz puke dosade. Trenutačne. Razumijem, rekla bih, ono što govoriš, a ipak se izgubim.
Nekontrolirana bujica emocija izbija na površinu. Djevojka leži na travi pogleda usmjerenog prema nebu. Gleda a ne vidi. Ne sjeća se. Toliko ljudi oko nje a ne može se ni sjetiti njihovih izraza lica. Sječa se samo da je te noći nešto bilo drugačije. Možda jer je bijes preuzeo glavnu ulogu. Zašto baš on?
Nisam sigurna jer natjecali su se i smijeh i ispunjenost, a ipak je pobijedio onaj sa najmanje glasova. Čudan preokret. Sigurno je platio za svoju ulogu. Da.
Objašnjavati definiciju straha zaista je nepotrebno. Ionako ne vjerujemo u nju. Inače joj se ne bismo toliko puta podali. Čemu onda to bježanje i pametovanje? Sve je izobličeno.
Još jedanput. Opet iznova- taj mi se izraz više sviđa.
U početku je oslikana ljubav. Slika je za mene previše kriva. Ne bi to bio moj stil kad bih rekla da voljeti znači biti naivan. Jer meni je to previše uzvišen osjećaj.
Ako već slikaš, slikaj sebe.
Zagledaj se u obrise drveta, u njihove sjene. Jesi li spreman u njima vidjeti savršenstvo? Ako nisi, onda požuri. Požuri i otvori oči. Jer ono zaista postoji.
Možda je zaista ponekad dobro ne razmišljati. Onako, prepustiti se nestvarnosti i izmišljenosti te odmarati. Prejednostavno zvuči.
Kad bi bila životinja, živjela bi sa zvijeri. Kad bi bila zvijer, ubila bi čovjeka.
I tako je jednog dana djevojka šetajući kroz snove pronašla svoju prvu, veliku ljubav. Učila je slušati, učila je govoriti, učila je puštati, a opet zadržavati – ono što je bilo i više nego potrebno. A zapravo je samo učila živjeti život. I tako hodajući sa njom u mislima ruku uz ruku, djevojka se nasmijala i čvršće stisnula ruku, prestavši brojiti dane do Kraja.
Recimo da zaista postoji izvor ljubavi.