..like a rose on the grave of love..

Zatvorila je oci. Pred njom opet jedna od onih slika. Naglo ih je otvorila osjetivsi suze u ocima. Kad god bi pokusala sapnuti nekome koliko joj je u tom trenu potreban, tijelo bi i dalje ostalo nepomicno lezati i samo se boriti sa slikama koje su se bijesno nizale u njezinoj glavi. Gledala je kako dan prolazi i sjetila se ponekih rijeci u glavi upucenih nekome. Pokusala je ustati i uspraviti se, no tijelo kao da je obavila gomila boli. Opet je zatvorila oci. Osluskivala je prolaznost u vlastitim mislima i pokusala otvoriti usta. Progutala je krik i izgubila se u njemu. Vise se nije znala vratiti. Osjetila je uzasan strah. Osjecala se ranjivom no ikad i to ju je samo jos vise tjeralo da se povuce u sebe. A ne smije.. ne zeli.. jer treba joj.. nedostaje joj..

Zbunjena sam. Cini mi se da i zivci polako popustaju. Drze se jos nekako, ne znam. Zbunjena sam do te mjere da ne znam da li bi bi bilo bolje da sjedim ili hodam. Pa hm, nema razloga da hodam. Ili? Uopce ne znam. Citam te neke postove usput, svi o zivotu, o koracima, o propustenim prilikama. Mislim ono, pa procitat cu do kraja, mozda me koji i opameti konacno. Al kurac, na kraju se jos vise izgubim. Matematicki gledano, moram samo ustat, napravit par koraka, poslat nekom poruku i to bi bio kao prvi korak. Ali mojoj glavi to predstavlja prilicno velik problem. Njoj to izgleda ko da moras dignut kamen tezak 100 tona. Ili preplivati ocean za 5 minuta. E i moja glava ne zeli prihvatiti to da postoji i NEkompliciranost tj. JEDNOSTAVNOST. Cudno, pitam se zasto je rijec jednostavnost tako dugacka. Pa ako bi vec morala oznacavat jednostavno, ne bi onda morala biti sto kraca? Ma gotova sam. Al nije tako strasno kako zvuci. Pocela sam ja malo radit na tom, samo sto se bojim da sam pocela samo u svojoj glavi. Imam potrebu sad hitno nesto ucinit. No sve me zaustavlja, sve me odvlaci i sve me zivcira. Moglo bi se reci da sam bijesna. Bez razloga. Navodno. Aha, mos mislit. Veli mi Parni Valjak upravo sad da moras prvo puzati da bi znao hodati. Pametni su to ljudi. Ok, pretpostavimo da ja sad puzam. Jebote, ocu hodati. Prestara sam za puzanje. Ma glupa sam. Bilo bi dovoljno da pocnem govorit. Ali sad ne mogu. Cesto sam rekla tu prijasnju recenicu. Ja mislim da sam se u biti toliko navikla na nju da sam na kraju i povjerovala u to. Uopce nije tak. Ja mogu sve kaj hocu i ja to znam. Samo sam pun kurac komplicirana. Da, to je. I ovi komarci su krivi. Osjecam da mi jedan leti tu negdje iza ledja, a nazalost nismo u dobrim odnosima hehe. Pisem sad tako da izbacujem svaku misao koja mi je u glavi. Morala sam to vec prije uciniti jer sad ih je previse, steta je vec ucinjena. Htjela bi cuti tvoj glas. Samo, bojim se. Da ne budes bezobrazna.. da ja ne budem mozda bezobrazna.. da ne velim ono sto mislim nego se zadrzim na nepotrebnim stvarima.. Ne spava mi se a htjela bi spavati. Stvarno. Samo da prije cujem tvoj glas i velim ti neke stvari. Kladim se da necu ni oka sklopiti jer cu se dvoumit dal da ti posaljem poruku ili ne. I tako ce onda svanuti jutro a ja cu zakljuciti da opet nisam nista ucinila a tak je u biti jednostavno. Meni ti jednostavni pokreti pricinjaju velike poteskoce. Nekako bas i ne znam baratat s njima. A znam da moram samo probati. Pa prvi puta je najteze. Onda poslije vise nece biti. Valjda, nadam se. Pa nece mi biti prvi puta. Koji k mi je. Ma to je kriv onaj moj feeling u meni. Znam te po rijecima. I jos sam ti onakvu zadnju bezobraznu poruku poslala. Ko da si ti za sve kriva. Ma kuja sam. Jebiga. Oprosti sto sam kuja. Heh ici cu na promjenu identiteta, mozda onda bude bolje. Moram hitno promijenit neke svoje navike. Svoje postupke. Dio sebe. Moram ga baciti. Smeta mi. Ne zelim ga takvog, uzasno me zaustavlja. Zaustavlja me da napravim bilo koji korak. Jaka sam samo kad imam u sebi par litara bambusa. Da. Dobro, ne uvijek. Al onda mogu govoriti. Nema straha. Sad sam ga trijezna izbacila, no osjecam ga jos uvijek kod tog dijela sebe. Ne znam imenovat taj dio. To je onaj dio koji mi neda da se oslobodim. Da ti pristupim bez straha od tvoje reakcije, bez straha da ces opet onak bezobzirno poklopiti, bez straha da ces nestati, bez straha da te necu moci opet prizvati natrag. To je taj dio. E to treba maknut. Sad odmah! I zivcira me ova vrucina. Pun mi je vec kurac nje. Psujem bezveze ali stvarno, ono, nemam volje kontrolirat se. Doslo mi je prije da se napijem jer sam bila uzasno bijesna. No doslo mi je da povracam cim sam osjetila pivu. Tako da sam i od te opcije odustala. I tako sam sad na kraju zavrsila na blogu i svoju tugu utapam tu umjesto u alkoholu hehe. Ne znam stvarno sto je gore. Ajde, dosta. Mislim da je vrijeme.. za nesto..

Zamislite da u ruci drzite dvije polutke. Svaka iste velicine, iste boje, potpuno iste. Samo su rubovi jednoj sa desne, a drugoj sa lijeve strane drugaciji. Tek toliko drugaciji da kad bi te dvije polutke spojili, nastala bi jedna. Jedna cjelina. Jedinstvo upotpunjeno savrsenstvom. Njihova vanjstina je krhka, prelako slomljiva. Cak se cini kao da je dovoljan jedan lagani povjetarac da ih otpuhne u nepovrat. No hajde, otvorite oci i zavirite konacno u njihovu unutrasnjost. Sto vidite? Znate sto ja vidim? Vidim jedno bice. Malo, izgubljeno, usamljeno bice gladno ljubavi. I ako bolje pogledate, vidjet cete tragove suza i boli na rubovima tih dviju polutki. Vidjet cete linije koje se negdje na sredini spajaju i sjedinjuju u cvrst zagrljaj. Vidjet cete i zvijezde iznad njih i mjesec kako im se smijesi. Vidjet cete kisu… ali i sunceve zrake… I ako gledate zaljubljenim ocima, vidjet cete ljubav… Nemojte gledati ocima obicnog smrtnika. On nece nista vidjeti ni razumjeti. Gledajte gladnim ocima, ocima koje traze i pronalaze, ocima koje ne pustaju svoj plijen vec ga drze cvrsto uza sebe. I iako i ja sama vidim dijelove koji su izgubili svoj prvobitni sjaj, dijelove koji su umrljani blatom, dijelove koji su zaboravljeni i vec odavno napusteni od njezinih stanovnika, ipak mi se cini da u toj gomili zbrke i nereda, mogu vidjeti savrsenstvo koje trazim… i pronalazim…