..like a rose on the grave of love..

Letjela je sve do oblaka, mogla se zavuci u najusamljenije dijelove svijeta i uciniti ih carobnim. Mogla je crnilu podariti sarenilo. Gledala je, «njih», koji su naizgled bili stotine puta veći od nje. Zbog tog se prema njima odnosila sa nekim postovanjem, kao da je velicina jedina bitna. Steta sto je bila tako malena, pa da oni nisu mogli vidjeti zivot i srecu koju je nosila u vlastitim ocima. Ponekad bi sletjela na njih i pokusala postati jedna od njih, no oni su ju uvijek otjerali. Bila je premalena, rekli su. Jednog je dana posjetila livadu i razgovarala sa suncem. Tek nekoliko metara od nje, lezao je jedan od njih i cinio tu istu stvar. Oci su joj zasjale nekim novim sjajem, tijelo joj je zadrhtalo a usne se pretvorile u predivan osmjeh. U svojim je ocima vidjela nekog nalik na sebe, vidjela je nekog tko ju je mozda spreman prihvatiti. On se smijao poput nje, veselio zagrljaju i dodiru, bio zahvalan za svaki pogled upucen njemu. Pomislila je kako je konacno pronasla pravog prijatelja i dom koji bi joj on nakon tolikog trazenja mogao podariti. Ona je vidjela koliko se razlikuju, ne samo u velicini, vec i u svim drugim navikama. On je bio uvijek prizemljen, nije se ni jedanput potrudio vidjeti ljepotu koju bi vidjela ona koja ga je pronasla. No ona nije shvacala kako je on jos premalen i kako je njegovo razgovaranje sa suncem zapravo samo igra koju jedino djeca mogu razumjeti. U jednom se trenutku okrenula i vidjela mrzovoljna lica kako im se priblizavaju. Uplasila se da joj ne ukradnu prijatelja, uplasila se da ga nece odnjeti. Pokusala ga je sakriti svojim tijelom no shvacala je da je to uzaludno jer bila je premalena. Jedan je od njih zamahnuo rukom koliko god je jako mogao, no hvala bogu ju je promasio, dok je drugi rukama posegnuo za malim stvorenjem koje se igralo na travi. Osjetila je nevjerojatan nalet bijesa u sebi i odlucila stati na put svima koji bi njih dvoje htjeli razdvojiti. Odlucila je oteti ga. Svojim je citavim malim tijelom obuhvatila nekoliko njegovih vlasi i pokusala se dignuti u zrak. Shvatila je da je nemoguce. I dok je u sebi trazila snagu za ono sto zeli uciniti, ogromna ju je ruka strmoglavila prema tlu. I tako malena i prizemljena, postala je jedna od njih, ono sto je oduvijek zeljela. I bilo joj je zao… jer shvatila je da to nije ono sto zeli. On je jos uvijek lezao na travi, ovog puta glavom okrenut prema njoj. Nasmijao se onako nevino i slatko kao i uvijek, i posegnuo rukom za njom. No u njegovim prstima ostao je samo jedan mali, sicusni dio nje. Covjek nije shvatio da je upravo leptiru slomio krila.