srijeda, 29.03.2006.
Shy
 I can see how you are beautiful, can you feel my eyes on you, I'm shy and turn my head away Working late in diner Citylite, I see that you get home alright Make sure that you can't see me, hoping you will see me Sometimes I'm Wondering why you look me and you blink your eye You can't be acting like my Dana I see you in Citylite diner serving all those meals and then I see reflection of me in your eye, oh please Talk to me, show some pity You touch me in many, many ways But I'm shy can't you see Obsessed by you, your looks, well, anyway "I would any day die for you", I write on paper and erased away Still I sit in diner Citylite, drinking coffee and reading lies Turn my head and I can see you, could that really be you Sometimes I'm wondering why you look me and you blink your eye You can't be acting like my Dana? I see your beautifull smile and I would like to run away from Reflections of me in your eyes, oh please Talk to me, show some pity You touch me in many, many ways But I'm shy can't you see I see, can't have you, can't leave you there 'cos I must sometimes see you But I don't understand how you can keep me in chains And every waken hour, I feel your taking power From me and I can't leave Repeating the scener over again Sometimes I'm wondering why you look me and you blink your eye You can't be acting like my Dana? I see your beautifull smile and I would like to run away from Reflections of me in your eyes, oh please Talk to me, show some pity You touch me in many, many ways But I'm shy can't you But I'm shy can't you But I'm shy can't you see |
četvrtak, 23.03.2006.
 Hodala sam nocas stazom stakla…okruzena malaksavim tijelima trazila sam jedno zivo bice…samo razocaranje…sjene nisu upotpunile neciji lik…trazila sam necije rijeci na staklu, no pronasla sam samo crte povucene krvlju…u odrazu ogledala nisam vidjela nicije lice…cak je i moje samo bilo previse prozirno da se odrazi do vlastitih ociju…neke cudne sile vladale su proslu noc…neka daleka, a opet tako bliska izgubljenost…ona koja navodno zna sve a zapravo se ne pronalazi ni u vlastitom neznanju…pozeljela sam leci na staklo no tijelo se suvise odupiralo…mozda su vladale necije nevidljive ruke ili sam samo ja bila previse slijepa da ih vidim i uhvatim…pocela sam se bojati…da ne izgubim ono sto ni ne posjedujem…gromoglasan smijeh samo je pridonio mojem strahu…zar nisam hodala sama?…prestajem shvacati…bjezim…bjezim i padam…staklo dodiruje i ono malo sacuvanog sto je ostalo od moje vanjstine…cudan je osjecaj biti zarobljen sa druge strane ogledala… |
četvrtak, 16.03.2006.
...bol, strah i nemoc... ljubav sve pobjeđuje?
|
Kad si sam, na dnu, i trazis svoju bolju polovicu, ne bojis se. Jer samo trazis. Nema nikakvog rizika, to je samo igra u kojoj pokusavas pronaci drugog igraca. I zasto se neke stvari promijene kad nadjes nekog? Kad nista ne posjedujes nema mjesta strahu jer nista ti se ne moze oduzeti, a kad imas nekog ili nesto, tad postoji mogucnost da to i izgubis. Nemoc od posljedica. Strah da ne ucinis nesto krivo. Bol koja proizlazi iz svakog milimetra naseg tijela.  Srce. Jedinstvena ponuda koja se ne moze odbiti. Ta prokleta jeftina reklama. Vidim ju u svakom uglu. Miris. Prazna bocica mirisnog ulja. Nema ga vise, moram kupiti novo. Hoce li i taj novi miris imati tu moc da ukloni svaki drhtaj straha kojeg udisem, izdisem i tako uvijek ispocetka? Mrak. Neka cudna masa crne boje. Vampiri. Probudili su se. Nemocan si u njihovom zagrljaju. Pozivaju te na tvoj posljednji ples. Nece boljeti... njezno ce se pribliziti tvom vratu i ispiti iz tebe svaku kapljicu boli. Bit ce to bal iskoristenih ljepotica. Pridruzi im se. |
nedjelja, 12.03.2006.
Prica o osjecajima
|
"Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treci puta, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, " u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik." Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru. Oprez nije htio riskirati. "Jedan, dva tri..." pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Pozuda i Strast u krateru vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima. "Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu. Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost se nije trebalo niti traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak. Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla, pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima. Odjednom se zacu bolan krik. Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci. Ludost nije znala sto da ucini. Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide." |
srijeda, 08.03.2006.
|
Sto se to dogadja s vremenom kad ima sposobnost da bude tako varljivo…i tako jako bode u srce…i slama…i reze…i puca…i razbija se…i sto se dogodi kad krenes u rat sa njime, boris se i na trenutak ti se ucini da si pobjedio…i tad se pojavi nesto, zagrli te svojim crnim plastem, i opet se nadjes na pocetku…zacara te i oduzme sve za sto si se do tad izborio…i opet si sam…i opet se boris…i opet gubis…i sanjas ono svjetlo koje si malo prije posjedovao a netko ti ga je oduzeo i unistio…netko tko ni ne zna da je to malo stvorenje tebi znacilo sve…netko se poigrao njime, smijao mu se, a nije znao da se igra tvojim zivotom…sjeo si na ledeno tlo, ne mareci na hladnocu, i cekao…cekao da ti netko vrati ono sto ti je oduzeto…sjecanja su ti jos posljednja utjeha…pogled vidi jos samo prazninu, cak i crnina ima svoju boju koja steti ocima…unatoc svemu, u tebi ostaju uspomene i sjecas se sveg…i smijes se…pocinjes se danonocno smijati…i cekas, cekas da ti vrate tebe…ni ne pokusavas ustati, prosetati okolo, ne, ti radje cekas…i vise ne osjecas vrijeme, vise ne osjecas dodir necije ruke kad te treba, ne osjecas prijatelja kad mu je potreban zagrljaj, ti si samo sjena…i u trenutku kad ti se pruzi mogucnost da se opet izboris za ono sto su ti ukrali, ti vise ne znas cime da se boris…i na kraju se probudis i vise ne znas da li si sanjao san ili stvarnost…jer vrijeme vise ne postoji… |
...dreams of dancing...
|
I see you in my dreams - You are so far from me I know you from my dreams - you are so strange to me Our hearts touched thousand times - You always stay in your world Could I only follow you like the light - Deepness of my heart Yet my time hasn't come Shadowy voices that I hear - Irritate me in moments of loneliness The sweet smell of breath - Penetrates my thoughts I hear your call - in my dreams - Once again and forever Your figure disappears - Your cries die away - You are caught in my dreams - Dreams of dancing - dreams of dancing I see you in my dreams - You are so far from me I know you from my dreams - you are so strange to me Our hearts touched thousand times - You always stay in your world Could I only follow you like the light - Deepness of my heart Yet my time hasn't come Shadowy voices that I hear - Irritate me in moments of loneliness The sweet smell of breath - Penetrates my thoughts I hear your call - in my dreams - Once again and forever Your figure disappears - Your cries die away - You are caught in my dreams - Dreams of dancing - dreams of dancing  Negdje daleko, tamo iza sunca, na osvjetljenoj stazi zvijezda, pronalazim necije korake...prvi koraci pocinju od samog pocetka te staze i okruzuju citavo nebo…nije to ravna staza, neka koju mozes nacrtati u nekoliko pokreta, vec se doima poput neke razigrane, pomalo divlje strijele…okruzuje citavu putanju, citav svemir okruzen je njezinim koracima…negdje na toj stazi niodkuda se pruzaju neki drugi koraci i stapaju u ove prve…upotpunjuju ih…jedinstvo su…nitko ne moze reci da su sretni, da su tuzni, usamljeni ili zadovoljni, no oni su jedno…i mozda je ludo nekome zamisliti da na nebu trazis necije korake, no u tom je i ljepota…mozda me i proglase sanjarem no…to su koraci koje zelim nastaviti pratiti… |
