..like a rose on the grave of love..

srijeda, 08.03.2006.



Sto se to dogadja s vremenom kad ima sposobnost da bude tako varljivo…i tako jako bode u srce…i slama…i reze…i puca…i razbija se…i sto se dogodi kad krenes u rat sa njime, boris se i na trenutak ti se ucini da si pobjedio…i tad se pojavi nesto, zagrli te svojim crnim plastem, i opet se nadjes na pocetku…zacara te i oduzme sve za sto si se do tad izborio…i opet si sam…i opet se boris…i opet gubis…i sanjas ono svjetlo koje si malo prije posjedovao a netko ti ga je oduzeo i unistio…netko tko ni ne zna da je to malo stvorenje tebi znacilo sve…netko se poigrao njime, smijao mu se, a nije znao da se igra tvojim zivotom…sjeo si na ledeno tlo, ne mareci na hladnocu, i cekao…cekao da ti netko vrati ono sto ti je oduzeto…sjecanja su ti jos posljednja utjeha…pogled vidi jos samo prazninu, cak i crnina ima svoju boju koja steti ocima…unatoc svemu, u tebi ostaju uspomene i sjecas se sveg…i smijes se…pocinjes se danonocno smijati…i cekas, cekas da ti vrate tebe…ni ne pokusavas ustati, prosetati okolo, ne, ti radje cekas…i vise ne osjecas vrijeme, vise ne osjecas dodir necije ruke kad te treba, ne osjecas prijatelja kad mu je potreban zagrljaj, ti si samo sjena…i u trenutku kad ti se pruzi mogucnost da se opet izboris za ono sto su ti ukrali, ti vise ne znas cime da se boris…i na kraju se probudis i vise ne znas da li si sanjao san ili stvarnost…jer vrijeme vise ne postoji…
- 23:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.