..like a rose on the grave of love..

srijeda, 25.01.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Kad bih te dvije rijeci izgovorila glasno, deruci se, pokusavajuci biti glasnija od zraka, bi li znacenje bilo drugacije? Ne bi. Pa ako bih se pritom i rasplakala, bi li se u meni imalo jos sto slomiti od ovog sto je vec slomljeno? Samo bih na trenutak zastala i osvrnula se na sve kojima sam rekla te dvije rijeci. I danas svi oni izgledaju tako blizu, a tako daleko. Vidim ih, sve ih vidim, i danas prebirem po sjecanjima. Danas ne zivim. Danas sanjam proslost. I onu daleku, godinama udaljenu od sadasnjosti, i onu koja se dogodila prije nekoliko tjedana, i onu koja se sad dogadja. I ne zalim zbog ni jednog pokusaja, jer svaki on je danas dio mene, i bez svih njih, ja bih bila crnilo. I danas se sve cini nekako dalekim, kao da su vec prosle desetine godina. A zrak koji smo tada udisali, udisemo i danas, i mozda je on jos jedini koji nas sve povezuje. I sjecanja…poput odraza svih pogresaka, svih gubitaka, svih boli, svih potajnih ljubavi, svih tajna, svih zagrljaja, svih njeznosti i svih osmjeha…
- I necije su oci danas ostale prazne, i necije su ruke danas ostale bez zagrljaja…
- I neciji je pogled danas zasjao sjajem sunca, i necije je srce danas nekog zavoljelo…

Image Hosted by ImageShack.us
- 23:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2006.

the show must go on...


Image Hosted by ImageShack.us

Na tisuce misli u meni, a ni jednu ne mogu prepoznati. Osjecam se kao da lebdim u nekoj knjizi okruzena tisucama recenica i kao da trazim onu pravu, onu jednu koja bi zatvorila taj moj uzbrkani niz, no nema te recenice. Ni jedna me ne zadovoljava. Sve kao da su tudje.

- Cak kao da se nalazim u nekom filmu nepoznatog rezisera. Nema gledaoca, sjedala su prazna. Platno ne odaje nikakve tragove zivota, a film se ipak odvija. Hmm, mozda film ni nije poceo. No kog da pitam? Pa nema nikog. Osjecam se usamljeno. Pomalo jeziva samoca.
- Gdje su vrata? Na kojoj strani? Zasto ih ne vidim? Upomoc!!! Zelim van…molim vas…samo me pustite van… Vani su mi prijatelji, ljudi koje poznajem, ljudi koje mogu zagrliti. Ovdje nema nikog, ne pripadam ovamo, a zasto mi onda to cinite? Zar ne shvacate da ste me strpali u krivi film? Lagali ste mi. Rekli ste mi da cu biti sretna, rekli ste mi da necu biti sama. Prevarili ste me! Dopustite mi da se vratim, molim vas. Ovaj scenarij nije napisan za mene. Pogrijesili ste osobu. Vjerujte mi, na krivom sam mjestu. Pustite me van!!
- Tko ste vi? Poznajem li vas? Zasto placete? Prestanite. Izvolite maramicu. Bez brige, izvuci cu nas oboje odavde. Bojite li se i vi? Ja se bojim…ali psssst…nemojte to nikom odati. Neka to bude nasa mala tajna.
- Sklopi oci, dijete. Pronadji u sebi film o svom zivotu. Pronadji sebe. Kad se pronadjes, otvori oci. No pazi, moras biti sigurna da si to ti. Ne trazi sebe u drugima. Covjek je zasebno jedinstvo, zato pazi.
- I otvaram oci. I kao da nisam nista vidjela i rekla…
- 14:52 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.