Redpen https://blog.dnevnik.hr/redpen

ponedjeljak, 23.10.2006.

Zašto Pollitika?

Nisam pisao ništa skoro godinu i pol. U tih godinu i pol život mi se promijenio naglavce i to dva puta. Jedina stvar koja je ostala ista je moj interes za politiku i društvo, odnosno društvene fenomene. To je konstanta. Politika me zanima do te mjere da trenutno sa velikim zanimanjem pratim čak i američke izbore, koji se održavaju 8. studenog 2006. Zanima me hoće li demokrati nakon skoro 2 desetljeća povratiti majoritet u Kongresu. Već sam i napravio malu procjenu (na temelju meni dostupnih podataka) da u Zastupničkom domu najvjerojatnije prolaze, dok će im za osvajanje Senata najvjerojatnije faliti mandat ili možda dva. Dnevno provjeravam što ima na izborima za Senat u New Jerseyu gdje bitku vode Menendez (D) i Kean (R). Isto tako pratim Virginiu, Tennessee i Missouri, jer bi oni mogli biti odlučujući. Zanima me da li će Blagojevich ostati guverner Illinoisa i da li će Amy Klobuchar ući u Senat ispred Minnesote. Uglavnom, nemam baš uobičajni hobi i ne poznam nikoga tko dijeli slične interese sa mnom.
Možda se na pollitika.com javi netko tko ima mišljenje o tome, pa možemo razmijeniti stavove. Sljedećih godinu dana Pollitika bi se mogla razviti u mjesto gdje će se dolaziti po informacije i stavove o našem izbornom cirkusu, koji će završiti krajem sljedeće godine. Tko zna, možda blogeri koji se vrte tamo ovaj put nekako natjeraju politički establišment da ih shvati ozbiljno i možda se desi da i mi dobijemo prve izbore na čiji rezultat presudni utjecaj ima internet populacija. Sve je moguće!

četvrtak, 19.10.2006.

SDP i svjetonazor

Višegodišnji trud SDP-ovog rukovodstva da iz stranke ukloni svaki, pa i najmanji trag bilo kojeg svjetonazora konačno je urodio plodom. Uspjeh im je gotovo zagarantiran, međutim izgleda da o svom pravom i istinskom cilju Račan nije najbolje upoznao sve svoje članove. Tako izvjesni Mato Gavran, inače saborski zastupnik, naivno pita otkud jedan Ante Kotromanović na čelu stranačkog Savjeta za branitelje. Pretpostavljam da bi on na čelu tog Savjeta ipak nekog tko je svjetonazorski blizak SDP, pa možda čak (pazi sad drskosti) i dugogodišnji član SDP-a. E, ne može, to je suprotno strateškom cilju da se SDP ne može povezati sa bilo kojim svjetonazorskim načelima. SDP mora ostati čist od bilo kakvog stava, koji nije moguće promijeniti preko noći.
Kako drugačije objasniti činjenicu da se za jedno od čelnih mjesta u SDP-u predlaže osoba, koja je taj isti mrski SDP još nedavno optuživala za veleizdaju i koja je organizirala mitinge s ciljem da ga sruši s vlasti? Da apsurd bude veći u obranu najnovije akvizicije SDP-a stao je i jedan bivši saborski zastupnik iz kvote SDP-a, Pavle Kalinić, koji prema pisanju Jutarnjeg lista, ni od koga pozvan, naziva novinara i tvrdi da je Kotromanović heroj te da zbog toga zaslužuje biti prvi čovjek SDP-a zadužen za formiranje stranačkog stava o svim braniteljskim pitanjima. Komedija tu ne prestaje, jer Kalinić ima i rješenje za svakoga tko se protivi Anti kao SDP-ovcu, on naime takove nepoželjne individue šalje van iz stranke i smatra da nemaju što raditi u SDP-u dok istovremeno sam nije niti je ikada bio član SDP-a.
Uglavnom, ovaj primjer je gotovo krunski dokaz da je SDP stranka u kojoj su dobrodošli i podržavatelji i obožavatelji osumnjičenih i optuženih ratnih zločinaca, kao i oni koji osuđuju zločine i smatraju da je svaki zločin mora biti kažnjen. Da to nije izuzetak u SDP-u i da se istim odsustvom bilo kakvih kriterija postupalo i prije dokaz je aktualni saborski zastupnik Mirko Filipović, koji u Saboru zastupa SDP dok istovremeno ima stavove o istospolnim zajednicama ili npr. o ratnim zločinima koji su dijametralno suprotni od stavova koje zastupa npr. Šime Lučin i koji na kraju krajeva stoje zapisani u službenom stranačkom programu.
Koliko je svjetonazor postao nevažan drugoj po snazi stranci u Hrvatskoj svojedobno nam je svjedočio i primjer Ivane Brkljačić, koja je ni kriva ni dužna našla mjesto na izbornoj listi SDP-a Zagreba na lokalnim izborima 2005. iako je istovremeno bila i ostala punopravna članica HDZ-a. Da takva lista nije na kraju i predana izbornoj komisiji ne treba zahvaliti Milanu Bandiću i SDP-u već njenim prijateljima i poznanicima, koji su izvršili pritisak na nju da se kao hadezeovka makne s esdepeove liste. Dakle, prema mišljenju zagrebačkih esdepeovaca jedna članica HDZ-a je sasvim prikladna da sa svojim pogledom na svijet pred biračima zastupa i SDP.
Uglavnom, SDP je danas vrlo teško povezati s nekim načelom, a da istovremeno netko vezan uz stranku ne zastupa dijametralno suprotne stavove ili provodi dijametralno suprotnu politiku. Cilj da SDP postane prihvatljiv baš svima polako će se, kako to u životu obično biva, pretvoriti u suprotnost. Ubrzo će SDP na ovaj način postati neprihvatljiv svima i ugušiti se u svojim suprotnostima i nedosljednostima.

nedjelja, 15.10.2006.

Vjerska obilježja

Na temu vjerskih obilježja potakao me Neutrino koji obrađuje britanski pristup tom problemu. Navodi slučajeve u kojima su akteri laburistički whip Jack Strow , zaposlenica British Airwaysa i učiteljica u školi, te problematiku svodi na pitanje multikulturalnosti i tolerancije britanskog društva te na sukob vjera, kršćanstva i islama. Ja na stvar gledam potpuno drugačije. Naime, meni se čini da je tu odnos sakralnog i profanog u društvu u latentnom sukobu, koji sad polako izbija van sa ovakvim manifestacijama. Slučajevi Francuske, gdje je zakonom zabranjeno u školama učenicama muslimanske vjeroispovijesti na nastavu dolaziti sa feredžom, ili javna rasprava koja je otvorena u Italiji zbog križeva u školama, već su prethodili britanskim dilemama.
U Hrvatskoj koja po toj temi, kao uostalom i u odnosu na sve ostalo, prolazi tranzicijsku boljku nedefiniranosti i nedorečenosti tako se jučer desila jedna manifestacija sukoba između svjetovnog pogleda na svijet i onog duhovnog. Akteri su bili s jedne strane gotovo sve institucije sistema, predvođene Mesićem, Sanaderom i Bandićem dok je na suprotnoj strani ostala Rimokatolička crkva u Hrvata. Predmet sukoba je Đamonjin spomenik svim žrtvama Domovinskog rata koji je jučer predstavljen na zagrebačkom Mirogoju. Do problema je došlo, kako nas informira Jutarnji list, kad je Crkva shvatila da sastavni dio spomenika nije i njihov glavni i službeni simbol, križ. Svoju uvrijeđenost su demonstrirali neodazivanjem toj svečanosti na najvišem nivou i slanjem niže rangiranog činovnika svoje velebne organizacije.
Po meni reakcija Crkve nije neuobičajena ili neočekivana s obzirom da ju je do sada aktualna vlast uvijek tretirala kao predstavnike državne religije. Taj tretman nije nikada bio formalan, ali u praksi je to uvijek bilo tako i otuda ova povrijeđenost Bozanićeve ekipe ima temelja. Što se to desilo da spomenik braniteljima nije obilježen na za Crkvu prihvatljiv kršćanski način? Ne znam da li je to zbog toga što je spomenik projektirao kipar koji se zove Dušan, ili je razlog što je investitor Grad Zagreb u kojem je na vlasti SDP koji barem nominalno zastupa sekularizaciju društva ili je neki treći razlog, no državne institucije su konačno odlučile odati spomen žrtvama rata za neovisnost na način na koje one to i zaslužuju, dakle jednaki pijetet za sve žrtve bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. U mom gradu spomenik braniteljima Domovinskog rata na gradskom groblju sastoji se od jednog velikog bijelog križa, čime je zapravo degradiran u spomenik branitelja isključivo katoličke vjeroispovijesti. To nije i ne može biti spomenik braniteljima islamske vjere, Židovima, protestantima, pravoslavcima ili atestima dok je ovaj zagrebački istinski spomenik svima, a ne samo nekima.
Naš Ustav određuje da su država i crkva (ne samo RKC, već svaka crkva) odvojene i država mora osigurati i provoditi tu odvojenost. Time se pitanje osobne religioznosti stavlja u sferu privatnosti. Neprimjereno je da bilo koji državni službenik (ovdje se taj izraz koristi za sve koji rade za državu) nastupa ispred države prema građanima obilježen s nekim vjerskim simbolom. Ovdje je potpuno irelevantno da li je to križ na lančiću ili feređa ili burka ili jarmulka ili nešto peto. Nevažno je da li je neko društvo dominantno katoličko, islamsko, židovsko, ateističko itd. Za sve vrijedi da svoju duhovnost ostave doma, a u školu ili na posao dolaze nekonfesionalni i predstavljaju svoju sekularnu državu bez vjerskih obilježja.

četvrtak, 12.10.2006.

Kreativna statistika

Danas je u Saboru bila rasprava o izvršenju proračuna, što znači da su „protivničke strane“ dobile dozvolu za međusobno napucavanje s brojkama, trendovima i ostalim makro i mikro ekonomskim pokazateljima. Nije to ništa neobično, u svim demokratskim parlamentima svijeta redovito se odvija slična politička utakmica u kojoj sukobljene ekipe pokušavaju jedna drugoj zabiti gol. Oporba tako na vladajuće puca s brojkama koje „vjerno svjedoče“ o recesiji, deficitu, inflaciji i sličnim negativnim trendovima, dok vladajući vade podatke iz kojih se nedvojbeno vide pozitivni trendovi, porasti i nezadrživi rast.
Nisam Sabor pratio izravno, ali sudeći po izvješću iz Dnevnika izgledalo mi je kao da niti jedna ekipa nije postigla gol više od protivnika. Naravno, moj dojam može biti posljedica jedne vrlo perfidne konstrukcije priloga kojim je novinarka namjerno proizvela ravnotežu svojim spretnim aranžiranjem i montiranjem. Ili... moguće je da stvarno niti jedan napadač sukobljenih strana nije imao svoj dan i nikako nije mogao zabiti onog odlučujućeg.
Inače, mene posebno zabavlja, u zadnje vrijeme često isticana, poruka s kojom Vlada dokazuje nepogrešivost svojeg ekonomskog programa (pustimo sad na stranu činjenicu da isti ne postoji, odnosno da ono što je u kampanji bilo predstavljeno se ne provodi ni u tragovima).
Taj glavni dokaz koji je nedavno Dr. Ivo iznio vascelom pučanstvu je da je njegova Vlada konačno ostvarila veći porast izvoza u odnosu na porast uvoza. Za potrebe, dnevno-lake politike taj podatak se vrlo kreativno prenosi i putem dalekovidnice i kroz istupe našeg vrlog financministra Šukera kao, pazi sad, ostvarili smo veći izvoz od uvoza. Tako je i danas pokušao zabiti jednoga oporbi, pozivajući se na tu od strane DZS-a izračunatu, a neporecivu istinu.
Što to u stvarnosti znači? Sanader i Šuker ne lažu kad kažu da je izvoz RH povećan ove godine za 16%, dok je istovremeno uvoz povećan za „nešto“ manjih 15%. Dakle, brojka je stvarno pozitivna za nas i RH je u 2006. izvezla robe u odnosu na prošlu godinu za 1% više nego što je robe u odnosu na prošlu godinu uvezla (malo glupa konstrukcija, ali jedino ispravna). Dakle, izvoz raste po većoj stopi od uvoza. Super!
Evo u čemu je problem! Kad se stope rasta pretvore u stvarne brojke to izgleda ovako: RH je u prvih 8 mjeseci izvezla robe u vrijednosti 5.230.266.000 €, dok je istovremeno uvezla robe vrijedne 11.216.777.000 €. Prema tome porast izvoza je iznosio oko 836,8 milijuna €, dok je istovremeno uvoz porastao za 1682,5 milijuna €. Znači da smo stvarno povećali uvoz za 845,7 milijuna € robe više, nego nam je porastao izvoz u odnosu na prošlu godinu.
Da li je to sad neki uspjeh? U nedostatku drugih pozitivnih pokazatelja, valjda je i taj jedan posto Šukeru velik kao planina, ali u stvarnosti je to -845,7 milijuna €. No, valjda njemu i nije poanta da ima rezultate kojima se neki financministar stvarno može pohvaliti, nego je važno da ono što ima prikaže u što boljem svjetlu i zamagli istinu da njegov Dr. Ivo osvoji novi mandat. Podsjeća li to nekog na jednu nama susjednu državu s one strane Drave? Mene da!

utorak, 10.10.2006.

Hrvaško-Slovenske zadeve

Konačno su razriješene i zadnje nesuglasice oko zajedničkih radova hrvatskih i slovenskih tvrtki na uređenju i dogradnji murskog nasipa te su radnici, svaki sa svoje strane jedne te iste šumice, počeli „zajedničke“ radove. Nakon burnog početka radova, koji su obilježili prvo slovenski policajci prekidom radova, pa zatim dogovor premijera koji slijedi novi incident sa slovenskim novinarima koji dolaze snimati reportažu, pa ih se privede i upozori da ne bi trebali tako, do dolaska jakih snaga slovenske specijalne policije, na što Hrvatska šalje svoje specijalne plavce, na što Slovenci odgovore vatrogasnom hidraulikom kojom nadgledaju naše „borbene“ položaje itd., danas specijalne građevinske jedinice jedne i druge strane grade nasip te djelatno demonstriraju novoprobuđeno bratstvo i jedinstvo naših i njihovih radnika. Takva radna idila je tu na djelu da ne možete, a da si ne evocirate slavne dane omladinskih radnih akcija kojima su se gradili nasipi i kanali.
No, je li sve završilo baš nevino i bez posljedica? Čudi me kako nitko u Hrvatskoj nije postavio pitanje autoru ovog kompromisa, Dr. Ivi, kakav interes Republika Hrvatska ima da nasip na njenom teritoriju grade slovenski građevinski radnici (bez radne dozvole) i financira Vlada Slovenije. Razumijem interese Slovenaca, oni su uspjeli od gotovine napraviti veresiju, uspjeli su do sada neupitni teritorij RH sa međunarodnim ugovorom učiniti u najmanju ruku dvojbenim, odnosno imaju pravo ubuduće taj komadić svete hrvatske zemlje smatrati barem fifty-fifty svojim.
Mi s druge strane u slučaju bilo kakve arbitraže, dogovorne ili prisilne, svejedno, moramo dokazivati da je lijeva obala Mure kod Hotize oduvijek bila naša, ali eto zbog političkog gafa našeg premijera pristali smo da nam Slovenci grade i financiraju nasip. To što je napravio Sanader svojom gestom kad je sa željom da demonstrira dobrosusjedske odnose sa Slovenijom prihvatio zajednički infrastrukturni projekt na našem teritoriju, jednostavno se ne radi. Prihvaćanjem da Slovenija ima neka prava na taj komadić zemlje dao im je za pravo da to možda i nije Hrvatska.
Zna Slovenija što radi, kad temeljem Osimskog sporazuma uplaćuje odštetu za imovinu svojih bivših građana (koji su optirali za Italiju) na posebni račun koji su otvorili za tu svrhu, isto kao što Italija zna što radi kad odbija prihvatiti te novce jer ovako još uvijek može zastupati stav da Osimski sporazum nije i neće biti konzumiran te njeni građani imaju pravo tražiti „svoju“ imovinu natrag.
Zna SAD vrlo dobro što radi kad pedantno i bez zaostataka uplaćuje dolare na poseban račun namijenjen Vladi Kube za najam Guantanamo zaljeva, koji koristi temeljem posebnog međudržavnog ugovora koji su svojom snagom „izborili“ kada im je Castro iz šaka izbijao do tada marionetsku Kubu, ali isto tako, Castro dobro zna što radi kada odbija taknuti i jedan cent od tog „đavoljeg“ novca. Ako uzme novce, konzumirat će ugovor i neće moći grmjeti sa govornice da je glavni cilj slobodnog naroda Kube da izbace mrskog neprijatelja iz svog dvorišta.
Svi znaju što rade, samo Sanader dovodi u pitanje teritorij u ime dobrosusjedskih odnosa sa državom koja koristi svaku, i najmanju priliku, da dobije bar malo više nogo što bi im ikada po pravu moglo pripasti.
Vrlo je naivno misliti da ovaj ugovor Sanader-Janša neće biti korišten protiv nas kod nekog budućeg arbitra. I manje važni dokumenti će se gledati. U Savudrijskoj vali (Piranski zaljev) tako će možda o crti razgraničenja odlučiti dokumentacija o nasukavanju broda Nostromo i slični na prvi pogled nevažni „detalji“. Naime, taj brod se nasukao na južnoj obali Piranskog zaljeva i pomorska milicija Izole, koja je prva došla do broda je o tome obavijestila nadležnu kapetaniju u Umagu i rekla im da oni dalje postupaju što Hrvatskoj daje snažan adut kod nekog potencijalnog arbitra. Ovaj presedan da Hrvatska priznaje upitnost našeg suvereniteta na lijevoj obali Mure (iako se zna da granica ide starim tokom Mure, a ne današnjim meandriranim), još je opasniji u slučaju granice sa Srbijom jer je Dunav svojim meandriranjem prema desno s lijeve obale ostavio stotine i stotine hektara hrvatske zemlje na „drugoj“ strani (koji btw. danas Srbija uredno i bez skrupula uzurpira do konačnog dogovora). Ako neki arbitar izarbitrira da je lijeva obala sadašnjeg toka rijeke Mure, Slovenski teritorij jer je na dan razdruženja Slovenija kontrolirala taj komad zemlje te je tu čak i gradila nasip, onda će biti kasno Sanaderu prigovoriti da je žrtvovao dio teritorija za jeftinu slavu koja je trajala jedan dan.

srijeda, 04.10.2006.

Za embargo ili protiv

Grupica ljudi okupljena u opskurnu organizaciju nadmeno nazvanu Hrvatsko kulturno vijeće dala si je za pravo uvjetovati predsjedniku Republike Hrvatske Stipi Mesiću koga on smije, odnosno ne smije imati za savjetnika. Traže oni tako ultimativno da Mesić oslobodi dužnosti (da, baš taj izraz su našli za shodno koristiti) svog savjetnika za međunarodne odnose Budimira Lončara, inače zadnjeg sekretara spoljnjih poslova zadnjeg Saveznog izvršnog vijeća bivše nam SFRJ, koji je navodno zaslužan za embargo na uvoz oružja Hrvatskoj u prvim danima rata. Ukoliko dotični ne postupi po naputku HKV-a zahtijevaju, pače traže ostavku samog Predsjednika, legalno izabranog na demokratskim izborima od većine birača RH, ali očigledno mimo volje HKV-a.
Ovaj jadan egzibicionistički pokušaj svraćanja pažnje na sebe, davanjem političkih packi predsjedniku države ne bi pobudio moju pažnju da mu mainstream mediji nisu pristupili kao nekoj signifikantnoj činjenici, a ne običnoj trivijalnosti koja spada u rubrike zanimljivosti iz svijeta i okolice. No kako oni to tretiraju kao vijest, ne mogu, a da ne postavim par problematičnih teza.
Prva bi bila, kako je Budimir Lončar sudjelovao u donošenju odluke o embargu na uvoz oružja? U kom svojstvu je on pregovarao i s kim te davne 1990. godine?
Druga bi bila, a koji stav je tada hrvatsko državno vodstvo imalo o toj problematici?
Odgovor na prvo pitanje nemam, ali zato na drugo izviru sjećanja na Tuđmanov slavodobitni povratak sa jedne od Brijunskih konferencija sa osmijehom od uha do uha i izjavom kako će međunarodna zajednica spriječiti rat i agresiju time što će onemogućiti daljnje naoružavanje JNA. Ni danas ne znam je li tadašnji prvi čovjek u Hrvata, pače Vrhovnik, davao izjavu s figom u džepu (da zametne trag istini i javnost zaštiti od nesposobnosti svoje diplomacije) ili je na trenutak stvarno u njemu pobuđen pacifistički duh pa se iskreno veselio embargu.
Uglavnom, tipovi koji su se okupili u HKV i zdušno se zalažu za obranu svih haških uznika sa hrvatskim predznakom te im je na srcu riječ dignitet i brane nam jadnu državu od trpanja u neku novu imaginarnu Balkanoslaviju ili ne znaju da su se svojom inicijativom izravno zamjerili liku i djelu Prvog Predsjednika ili im je svejedno da su dvolični (na našem to bi bilo licemjerni). Naime, tada je podržavanje embarga bila neupitna politička činjenica jer si niti jedna od sukobljenih strana nije htjela i smjela dozvoliti da pred međunarodnom zajednicom upravo oni ispadnu kao neki ratohuškači i oružoljupci. Tako je tada i Tuđman bio pobornik embarga, njegova desna ruka Mesić, također, a čak su se i miloševićevci naguravali pred raznim Vence-Owenima da su oni upravo oni protiv oružja svake vrste, a o kamama da ni ne govorimo. Dakle, bez obzira na ulogu koju je Lončar imao (ili nije imao) ako je tada bio za embargo, bio je na istoj liniji sa Tuđmanom.
Čudi me samo da i Sanader zaboravlja tko je veličao embargo, a još me više čudi da od 3000 i kusur zaposlenika HTV-a nema ni jedan koji bi otišao u arhivu i izvadio svjedočanstva iz tog vremena na nekoj prašnjavoj kazeti. Ovakvim pristupom novinarstvu i priopćenje HKV-a postaje vijest.

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Zašto blogam

Kada plaćenim blogerima (popularno zvanima kolumnistima) promakne neka tema ili ju ne "obrade" po mom ukusu dobijem neutaživu potrebu odraditi to na svoj način

Čitajte me i komentirajte i na

Meni cool blogovi

Megi
The Last Broadcast
Modesti Blejz
Pastoralni kupus
WinstonW
Zrinsko pismo
Plodovi zemlje
Annie De Meni
Pax et Discordia

Konkurencija

Jutarnji list
Večernji list
Novi list
Vjesnik
Slobodna Dalmacija

Primam poštu na:
redpen(at)net.hr