The devil inside

Ne volim generalizirati, no mislim da ne bih bila u krivu kad bih rekla da većina ljudi autostop doživljava kao nešto negativno. Ne čudi me to.

Spomen autostopa u medijima obično je obavijen crnilom – silovanje, otmica, ubojstvo. Najpozitivnije, no ne i pozitivno, bit će spominjanje u kontekstu problema s prometnom povezanošću određenih područja, gdje su jadni ljudi (najčešće djeca i mladi) „osuđeni“ na autostop.

Uspijem li s nekom osobom ostvariti komunikaciju dulju od nekoliko sekundi (dakle, upoznavanja), velika je vjerojatnost da će se u neko doba kao tema razgovora nametnuti putovanje,a time i autostop (s moje strane). Obzirom da stopiram već više od 5 godina, takvih je razgovora, ne pretjerujem, bilo na stotine. Većina ih teče gotovo identično – sugovornik prvo bude iznenađen, zatim me ispituje kako to funkcionira, da bi na kraju rekao kako je to jako zanimljivo, al da se on/ona ipak ne bi usudio/la putovati na taj način.

Na stopu nam se više puta dogodilo da nas ljudi pitaju je li nam se auto pokvario, a negativan odgovor bi ih šokirao – ta zašto bi itko normalan stopirao, svjesno i svojevoljno? Doduše, odgovor možda leži u ovome normalan...

Neki od stereotipa o stoperima – narkomani, pljačkaši, otmičari, skitnice, potencijalni ubojice. Razumljivo, obzirom na ono što mediji serviraju.

Što je istina o stoperima?

Reći ću vam...sutra.

(budimo optimistični, možda se i ostvari)



Noć'ca!