The devil inside

Nemam baš nekog pretjeranog povjerenja u ljude.
I stravično kakav sam licemjer.
Pjevušim često pjesmicu kako bi svijet bio bolji kad bi bilo više međusobnog povjerenja (i vjerujem da je tako, jer upravo zbog nedostatka povjerenja na putu do cilja gazimo leševe i zabijamo noževe u leđa, umirujući vlastitu savjest bajkama kako je to u redu, kako nismo učinili ništa loše, jer eh, žrtve našeg pohoda nisu ništa bolje; da mi to nismo učinili njima, oni bi to učinili nama), a niti sama nemam povjerenja u ljude.
Sve preispitujem, u svemu tražim skrivene namjere,te male krvoločne životinjice koje će me, čim okrenem leđa, zaskočiti i zariti svoje oštre zubiće u moj vrat.
Mislim da nisam bila takva prije. Prilično sam sigurna u to. Jer iskreno, to nepovjerenje i vječni oprez mi nikak ne idu skupa s onih par noževa u leđima kaj sam zaradila u zadnjih 25 i kusur godina.

Ja bi roze naočale, možda bi stvarno sve bilo bolje...

Možda bi me čak prestale boljeti oči koje sam si čist fino sjebala zureći u UV lampu. Ne, nisam se kvarcala. Promatrala sam njen emisijski spektar. Lijep je.