The devil inside

Pričam o nekim mutavim etiketama, a pišem blog, gdje za svaki post b.e. (iliti blog editor) očekuje od mene da strpam ono što pišem u neku od mutavih kategorija, ili više njih. Čak i uz mogućnost višestrukog izbora, iks puta mi je već tema ostala visiti, jer nije spadala ni u jednu od kategorija, te bi na kraju post, ni kriv ni dužan, bio označen kao osobni.
Mislim da je krajnje vrijeme da se uvede kategorija mentalnog izbljuvka.

Al dobro, današnje nadriliterarno iživljavanje nad svekolikim blogerskim i inim pučanstvom strpat ću u kategoriju osobno. Smatram se prilično tolerantnom i liberalnom. Al kad iz dana u dan slušaš kako se drugi ne suzdržavaju od sranja po onome što ti voliš, i onome što ti jesi, onda zajebeš toleranciju, i onda pljuješ u facu svim primitivnim seljoberima koji su uvjereni da su svu pamet svijeta popili. I da, postaje jako osobno!

Možda je to samo moje mutavo i krivo viđenje, ne bi bilo prvi put da sam mutava i da sam u krivu, ali...iz nekog mi se razloga čini da baš nitko ne voli zagorce. Tj., da ih puno ljudi smatra jako dobrim predmetom sprdnje.
Jer pričaju užasno smiješno i jer su od jutra do sutra pijani.
Dobro, kaj se pričanja tiče, i meni zna zagorski smiješno zvučati, i povremeno mi se dogodi da nekaj ne razmem.
Al kad smo kod toga, ja dalmatinski ne kužim niti kurca, a još nisam doživjela da se u Dalmaciji itko potrudio pričati sa mnom barem poluknjiževni da nekaj skužim. I zapravo si mislim, od zagoraca sam uvijek doživjela da kad bi došli u Zagreb, da bi se trudili govoriti književni, dok se dalmatinci-dotepenci niti ovdje nisu potrudili s govorom. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv dalmatinaca, niti protiv toga da u Zagrebu govore dalmatinski, al kad mi žena zaposlena u knjižari na Jelačić placu u Zagrebu bez pardona opizdi po dalmatinski, tlak mi skače nebu pod oblake.
I zapravo se i sama nasmijem zagorcima što se pri komunikaciji s aboridžinima iliti domorocima iliti purgerima (iako je takvih stvarno malo) potrude pričati književni, kad zagorski i zagrebački govor i nisu baš toliko različiti.

A na asocijaciju zagorca kao smrdljivog alkosa samo se mogu nasmijati.
I dalmatinci vole piti, dapače, dalmatinsko vino je itekako poznato, i očito vrlo omiljeno kad ga se tako često uklapa u pjesmu. I zagorci čašicu ukomponiraju u pjesmu, al takvo što i nema bilo kakve umjetničke vrijednosti, to je samo njihovo pijanstvo na djelu.
Čuvena slavonska rakija samo je medikament, pa se i ne računa kao alkohol. Samo se pitam zakaj je meni nakon tog eliksira bilo toliko zlo?

Predrasude su baš kul.
Dalmoši polupismeni retardirani galebovi, slavonci...ma i oni su alkosi, al ih se da bolje razumijeti od zagoraca. A svi hercegovci voze mečke, sitni su mafijaši, a bijele čarape su must have ove sezone, i svake sezone prije i poslije nje. Slovenci su hodajuće zlo, svi bosanci slušaju isključivo cajke, židovi su škrti, a britanci ledeni.

Zakaj mi ovaj post sve dalje gubi smisao? Žnj!

Puno razmišljam, malo i mutavo pišem...
Puno pusa šalje vam ponosna zagorka, vaša Lipsy!