|
Jupi, još jedni izbori su pred nama. Pred puk je stavljen širok izbor. Samo ne znam tko mi od kandidata izgleda ljigavije i neiskrenije. Ne brinite se, izaći ću na izbore, zaokružit ću već neki broj, barem ću se kasnije moći buniti na divnog nam predsjednika, jer mogu se kladiti, da ono zlo koje ocijenim kao najmanje, neće proći niti prvi krug izbora. Samo još nisam uspjela ocijeniti koje je to najmanje zlo iz tog širokog spektra.
Sklona sam vjerovanju da svi koji se kandidiraju na izborima, bilo kakvim, u početku i imaju neke dobre namjere, ali jednom, kad dobiju određenu moć, svi se prvo pobrinu za isto - svoj vlastiti šupak.
Navodno u ovoj zemlji postoje sposobni ljudi, ali njihov se glas ionako ne čuje - ako i uspiju privući neku malu pozornost, masa kretena kojom su okruženi vrlo brzo će ih nadglasati.
Malo o ministarstvu obrazovanja. Ne znam koji je puni naziv, nije ni bitno.
Raspisuju kojekakve stipendije za studiranje ili postdiplomski studij u stranim zemljama, za one najnadarenije studente. Mogućnosti su savršene.
Primjerice, stipendija kakvu je dobio moj dragi.
Stipendiste financira djelomično vlada republike Turske, a djelomično naše domaće ministarstvo obrazovanja.
I sad, dobijete stipendiju, i zanimaju vas uvjeti. Prvo morate naučiti i položiti ispit iz turskog jezika.
Kada počinje tečaj, koliko traje, gdje ste smješteni. Ne znamo, ne znamo, ne znamo. Raspitajte se tu, tu i tu. A ni tamo, tamo ni tamo nitko ništa ne zna.
Pa dođete u divno kaotičnu Tursku, gdje nigdje, pa čak ni po tako uvaženim institucijama kao što su ministarstva, nitko ne priča ništa osim turskog. Zajebite sve one godine učenja engleskog ili njemačkog. U najboljem bi vam slučaju kod svakog 50 turčina moglo pomoći znanje ruskog, al jebiga, ni ruski ne znate. Imate ruke i noge.
I nakon tjedana mahanja i očajavanja zbog toga što ste kao malo dijete u svijetu odraslih gdje vas nitko ne razumije, napokon sve krene.
Počinjete s tečajem, smjestite se u domu, koji plaćate, jer su uvjeti u domu u koji su vas smjestili prvotno neprihvatljivi (prljavština, bez struje u sobi koju dijelite s 5 likova koji vas isto tako ne razumiju, skupa i satima ograničena internetska veza koja stalno puca), i jedva čekate Božić da dođete doma, vidite svoju obitelj, prijatelje i osobu koju volite. Jadni jer možete ostati tako kratko, al jebiga, preživjet ćete, vidjet ćete ih opet za Uskrs, a onda je cijelo ljeto pred vama.
I onda, tjedan dana prije Božića saznate da nemate niti dana ljetnih praznika, da je tečaj turskog za koji su vam govorili da traje 8 mjeseci, tj jednu školsku godinu, zapravo jednogodišnji, dvanaestomjesečni tečaj. Naprosto savršeno.
A ministarstvo, koje već godinama raspisuje tu stipendiju, i dalje nema pojma ni o čemu.
Sjedi se, drka se kurac, pije kavica po cijele dane. Ali neke osnovne stvari se ne znaju. Prosto divno.
Zašto onda ja ne mogu sjediti, drkati kurac (dobro, to bih stvarno teško izvela), piti kavicu i zarađivati masne pare kojima ću si najnormalnije moći platiti kartu do Izmira barem jednom mjesečno. Jednako sam sposobna kao i oni. Usudila bih se reći, i sposobnija. Al jebiga, kad nemaš žnjoru, osuđen si na cjelodnevno maltretiranje ljudi i moljakanju za telefonske ankete, za što ćeš biti plaćen crkavicom, i usputnom pravljenju nakita koji je većini preskup, jer ne vrijedi dati ni lipe za unikatni komad ručno rađenog nakita.
Jebemti takav život.
Zaključak.
Serem ti ja na takvu državu i njene institucije, serem ti ja na izbore, serem ti ja na jebeni Balkan na kojem sam rođena. Ma serem ti na ovakav život.
P.S. Kakav izbor imam? Ostati u ovoj vezi i biti jadna, ili izaći iz ove veze i biti još jadnija? Zašto mi nitko ne može odati završetak priče, postoji li negdje daleko na kraju neki jebeni hepi end ili ću se i ja utopiti negdje u tom oceanu jada i jadnika?
EDIT: Kurvo jedna, živote, i opet si mislio da si me porazio. Možeš mi popušiti, onako žešće! Zar stvarno nikada nećeš naučiti da koliko god me puta rušio, svaki ću put ustati jača? Budalo...
voli vas Lipsy!
|
