The devil inside

Većina ljudi koja me zna, zna da sam apsolutni frik za Božić.



Djedomrazolika crvena kapica s bijelim coflekom (i zlatnim zvjezdicama), sobovski rogovi s praporcima i lampicama ili samo ultrakičasta girlanda oko vrata moj su omiljeni modni dodatak u zadnja dva mjeseca u godini. Naravno, i atmosfera u mom domu mora biti božićna, pa se puše prašina s cedeja s božićnim pjesmama (iako sam ih jedne godine slušala u srpnju jer mi je baš tak nekak došlo), navečer se obavezno pije čaj od naranče i cimeta s rumom (naglasak na cimet i rum) ili kuhano vino, za koje je općepoznato da ga najbolje radi moja majka.

Bogtepitaj kaj se meni u glavi dogodilo kad ove godine nisam:

a) Napisala tradicionalni božićni post u studenom
b) Nijednom stavila na sebe bilo koji od božićnih modnih dodataka
c) Počela slušati božićne pjesme u neko normalno vrijeme, tj početkom studenog, već prije nekih desetak dana! (iznimno zabrinjavajuće)

No primjetih da je ove godine baš sve nekak naopačke, pa su i izlozi nekak kasno okićeni (prije 2 godine sam naišla na božićne ukrase u listopadu). Al bitno da nam se raznorazni Bore, Primorčeki, Nadančeki i slični cere s plakata. Joj kak volim izbore!

Enivej, obzirom na izvanrednu situaciju s mojim bubijem, iliti s njegovim bivanjem u Izmiru istovremeno s mojim u Zagrebu, iliti na našu razdvojenost, ove godine sam još više nabrijana na Božić, te sam ove godine počela s ljigavim fejzbučkim odbrojavanjem umjesto tjedan dana prije, mjesec dana prije Božića.

I naravno, netko s (pre)širokog popisa mojih frendova morao se naći i srati po tome što činim.
Jer je odbrojavanje totalni ljigavi lejm klišej. (sudbo gorka, ni sama ne znam kaj sam tu napisala)

I zato jer odbrojavam do Božića. Koji je iskomercijaliziran. Koji je kičast. Koji je ljigav i odvratan. Koji je katolički blagdan, a katolička crkva je fuj, sim tam i slično.

I to mi jako, jako, jako ide na kurac.

Ja volim tu ljigu, kič, klišej.
Volim onaj božićni duh.
Volim milijun puta odslušane i izlizane božićne pjesme.
Volim božićne lampice.
Volim miris kolača (ne i okus).
Volim gledati one koje volim sretne.
Volim svog bubija.

Zar je toliko teško suzdržati se od ružnih riječi o nečemu što nekome toliko znači?
(ili sam samo ja toliko glupa pa ne želim povrijediti nekoga sranjem po onome što voli?)

Al evo slobode, vama dopuštam da me popljujete koliko god želite.
I bit ću lejm, bit ću jadna, bit ću ljigava, i iskreno me zaboli kita što će tko reći o tome.
20 dana do Božića (19 do mog bubija)!

Eh, da, umalo zaboravih!
Napravila sam na fejsbuku stranicu sa svojim radovima, pa me možete škicnuti ovdje.
Radim i po narudžbi! (kontakte imate sastrane u boxu)

Predblagdanski euforično pozdravlja vas vaša Lipsy!