The devil inside

Tako je lako. Imaš bilješke s putovanja, a čak i tvoj mozgić pamti većinu događaja s troipoltjednog tandrkanja po miloj nam lijepoj, najljepšoj čak, našoj. Zapravo, i izvan njenih granica.

Samo trebaš to ukucati u čudovište zvano kompjuter, i izložiti svoje misli pred širok auditorij zvan blogosfera (okej, malo si laskam).

Ma kurac lako.

Pri pisanju si postavljam neka osnovna pravila. Niš komplicirano. Samo npr, savršenstvo. Savršenu dozu humora pomiješanu sa savršenom dozom golih činjenica i pokojom sličicom, sintezu, dakle, savršenih objekata koja će čak i slučajnog prolaznika pored monitora prikovati pred isti, ostaviti ga bez daha, a kad isti završi s čitanjem, oprati ruke od posljedica i prepustiti nekom drugom da dotičnom (ne)sretniku pruži prvu pomoć u obliku umjetnog disanja.

Serem. Soriška.

Jednostavno mi ne idu počeci. Možda sutra.

Malo nabacanih misli.
Oduvijek sam prezirala cure koje su plakale za svojim dečkima kad su išli u vojsku ili na put. Mislim si, glupačo, kog se kurca plačeš umjesto da budeš sretna što imaš nekog takvog u život?

Jučer sam plakala na kolodvoru dok sam ispraćala svog malog na vlak. Cijelu minutu (ono cijelo prijepodne i noć odbijam računati). Onda sam se sjetila da prezirem plačljive kokoši. Ja ne želim biti plačljiva kokoš.
Već mi se sad čini ko da ga nema tjednima. A nećemo se vidjeti idućih devet dana. Vrijeme je tako relativno.

Jebi se Ajnštajn.