The devil inside

Razmislite, emocionalna retardacija.
Boli vas kurac za druge, brinete se za svoj šupak, i nitko vas ne može povrijediti. Zvuči skroz kul. A onda se sjetite koliko ste sretniji što manje znate o nečemu. Čista vam logika govori da je budalama super u životu.
Pa mi recite, kak da onda ne poželim biti emocionalno retardirana i glupa?

Primjetila sam da sam se pretvorila u naprosto neukusno osjetljivu mimozu, da ne kažem plačipizdu. Da stvar bude gora, sama sam si kriva jer guram surlu gdje joj nije mjesto, a znam da me ne čeka ništa dobro.
Plesali smo po rubu, dragi i ja, zbog toga.
Jedan srebrni prsten kao poklon bivšoj za njihov prvi Božić, i moj um u kojem su melodrame u stanju pripravnosti na projektoru. Loša kombinacija. Jako.
A ja sam u godinu i pol dobila ružu na koju ga je natjerala moja Schmutzi, apsolutno neosobnu kompilaciju koja se svidjela njemu (zapravo, sprženo ono što je frendica imala na mp3,a on čuo) i obećanje da će mi napraviti maketu Mosta Slobode, iako sam rekla da ju nemam kuda staviti.

Moja reakcija je registrirana kao glupa ljubomora i nepovjerenje.
"Zašto si tako ljubomorna? Tebe volim, nju sam varao"
Nije to ljubomora. Nazvala bih to prije razočaranjem.
I meni koji put treba znak pažnje. Ne prsten, niti skupi mobitel.
Ubrana ruža, grančica jorgovana.
Crno-bijela fotografija MOG mosta.
Okvir za sliku koji mi je sam napravio.
Samo da je spontano i osobno.

A onda krenu misli, je li ona to zaslužila više od mene? Zašto?
Zar je bolja?

Pa još gori crnjak, jer sam istu upoznala prošlo ljeto i otada je mrzim iz dna duše.
Pazite vi glupače (mene), pošto su njih dvoje bili 2 i pol godine skupa, htjela sam upoznati nekoga tko mu je bio bitan nekada. Između ostalog, smatram da je dijelom zaslužna za to kakav je on danas.
Više me ljudi upozoravalo da nije dobra osoba. Ja ne vjerujem pričama drugih, jer ipak, nismo svi isti. Ušla sam u to bez predrasuda, čak i s bedastom slikom u glavi da bi se mogle slagati.
I onda sve padne u vodu. Jer se u pola sata, koliko smo provele skupa, potrudila pokazati mi koliko me mrzi. A nije me poznavala.
Par mjeseci nakon, švrljajući blogoprostranstvima, naiđem na njen blog. I vidim da je pisala o našem susretu. Gomila nadrobljenih laži, i ona kao pravednica. Zvučalo je praktički kao da smo postale best frendice.
Ja mrzim lažljivce.

No da.
Kaže, prsten je kupila njegova stara, on nije imao pojma što kupiti.
Za mene mu, kaže, nitko nije trebao govoriti što da pokloni, jer me poznaje.

Jedino...polako uči da mora slušati i mene u cijeloj priči.

Gdje mi je nestao smisao, molim vas, recite mi??!

Pozdravlja vas vaša fizičarka!