The devil inside

Umorna. Umorna sam, prijatelji, umorna.
A sad, pravimo se da nitko od vas ne zna tu pjesmu. Niti tko ju pjeva. Zapravo, ajmo se praviti da ju ja nisam napisala. No, brisanje iziskuje prevelik napor za mene trenutno.
No da.
Sestra mi se udaje. Mojoj je majci to stiglo kao mana s nebesa. Naime, moja je majka jedna od onih majki kojima je primarni cilj u životu udati kćeri. Dobro, ne baš. Meni je rekla da će me se odreć ak se pokušam udati prije nego završim studij i zaposlim se. Bezveze je trošila riječi, ne bih to napravila ni u snu. Jednog dana. Možda. Bumo vidli, kak dojde...
U svakom slučaju, moja sestra, udavača, mater i ja krenusmo danas u potragu za vjenčanicom. Zapravo, obzirom da je majka jebeno dobra, rekla bih čak, i vrhunska krojačica, ideja je bila švrljati salonima u potrazi za idealnim modelom. U početku mi se to činilo kul, slatko, čak sam pomišljala na to da i sama isprobam barem jednu vjenčanicu, i onda smo ušle u prvi salon, i sve moje dotadašnje misli o tome pale su u vodu.
Ko prvo, sve blješti ko ludo. Čipke, metala, perli, ovakvih i onakvih sranja. Boli glava. Onda sestra nađe vjenčanicu, pa shvatim koja je procedura kod toga. Naime, za neupućene, isprobavanje vjenčanice je jedan kompleksan proces. Skinete se skoro do gola (grudnjak i gaćice ipak smijete ostaviti), pa vam u kabinu upadne teta s podsuknjom s ugrađenim kolutom od žice. Pa ona uzme vjenčanicu i oblači je na vas, otprilike ko da ste mala beba. Kopčanje zajebano do bola, a onda možete pred publiku i ogledalo. Teta iz salona sipa pred vas taman tolku dozu laži da vam postane simpatična. Haljina izgleda tak, al može se gotovo potpuno transformirati u 3 poteza. Cijena, prava sitnica. Posudba samo 4 i pol tisuće kuna. Uz to dobivate sve osim cipela i mladoženje. Haha, kako duhovita dosjetka tete iz dućana.
I sad zamislite 3 sata tog scenarija koji se ponavlja kao beskrajni dan. Jebemti svisca. Došla sam do zaključka da se ne želim udati jer bu me vjerojatno šlag strefil od same pomisli na vjenčanicu. Ok, serem. Želim se udati. Za nekih 5 godina. U zelenoj vilinskoj vjenčanici. Made by my mother.
Ako prije ne izgubi živce sa mnom. Khm.
Još nekaj. U srednjoj me žešće pralo „fuj udaja“, „to je samo komad papira, to mi ne treba“. Sad...zajebi to. Stvari u tvojoj glavi dobiju drukčiji oblik kad se zatelebaš. Ja sam zaljubljeni idiot i ponosim se time.
Pusa svima!