The devil inside

Naravno, čuli ste za Murphy-ev zakon? Ako niste, on glasi ovako: Ako stvari mogu poći po zlu, poći će po zlu. A prema vlastitom iskustvu mogu reći da je to vjerojatno jedini zakon koji uvijek vrijedi bez obzira na uvjete, vremenske, ili kakve god.

Zadnji post sam napisala prije 6 dana, od kada se uspjelo dogoditi mali milijun stvari. Od toga jako malo dobrih.

Prvo i osnovno, ponedjeljak. Potpuno uzaludan odlazak na faks, predavanja nije bilo. Al je zato meni buknulo uho. Ergo, umjesto da se odmaram za utorak i nove radne pobjede (baš), u pol 10 završavam na Rebru, na hitnoj. Dijagnoza, neki vrag zvan "crveni vjetar". Preglup naziv, al ak sam dobro shvatila, nije baš sasvim bezazlena boleština. Kažu mi da sam došla dovoljno rano, dok je upala još samo površinska. Yey. Liječenje- tjedan dana na konjskim tabletama penicilina, i mazanje uha s nekom preodvratnom mašću. Tablete idu svakih 6 sati. Pizdim, iscrpljena sam. I obzirom da je riječ o antibioticima, ne smijem ni taknut pivicu tjedan dana. Pa ti preživi...

Utorak. Vjerojatno najdosadnije predavanje ikada (Pero, soriška). Dogovor s gZ-om za ručak. U pol 3 na trgu, s gorućim uhom i odurnom glavoboljom od neispavanosti. Neki su zaboravili javiti da se ne mogu izvući s posla. Nije bio spriječen, samo je zaboravio. Reakcija-monolog od par minuta, a sa druge strane samo-znam...znam... Pizdim jer ispadam nabrijana rospija, a on ko zadnji jadničak samo trpi moja sranja. A imala sam puno pravo na ljutnju (dogovor je zaključen 3 sata prije, s tim da je on bio inicijator svega, a ja bolesna...). A jebiga, i on je čovjek, a ljudi griješe...

Srijeda. Dan preodvratan. Umor doseže zabrinjavajuću razinu. Iskreno, ni ne sjećam se jesam li bila na faksu. Mislim da jesam. Navečer utakmica. Gleda se u Dublin pubu. S gZ-om. Htjela sam ga spucati, al kad te đubre pogleda onim psećim pogledom... Pizdim! Jedino dobro kaj se dogodilo je to kaj smo razbili engleze na Wembley-u.
Loša strana cijele priče je ta da ja ekšli volim engleze i da kolko god sam htjela da ih pobjedimo, htjela sam i da idu na europsko. Zajeb. Niš od tog. Usput, znate kog englezi žele kao novog izbornika?

Četvrtak. Mučnina od ranog jutra, i cijeli dan na faksu. Umor doseže kritičnu razinu. Pizdim.

Petak. Od 8 ujutro do 4 popodne na faksu bez ijedne poštene pauze. Doma provodim sat vremena, a onda s majkom kupujem neki tepih. A nakon kupnje slijedi furanje istog doma. A isti je prilično težak. Posljedica je to da mi se ruke i danas tresu. A o umoru nema više ni smisla pričati- skoro sam se srušila u par navrata, rasplakala se na cesti, volja za ikakvom aktivnošću, uključujući disanje ravna nuli. Pogađate. Pizdim.

Toliko o povijesti mog ovotjednog pižđenja. Iako još ima prostora za napredak, tjedan traje još dan i pol.

Oprostite mi na opsjednutosti samom sobom. Rekla bi vam da se neće ponoviti, ali neću vas lagati. Jer to nije nimalo lijepo. Zato vam vaša mala fizičarka umorno maše do idućeg posta.
A ne znam kada će doći inspiracija za isti.