|
Jučer sam napravila štetu od 700 kuna u jednoj, jedinoj sekundi. Dogodilo se to ujutro dok sam polusnena vješala veš u kupaonici. Nekako sam s nečim, uopče ne znam kako i s čim, zakačila propeler koji se, friško ofarban, sušio na radijatoru. Tresnul je na moju nogu i na pločicu. Zveknul me pošteno po nogi, al je zveknul i jednim dijelom pošteno po pločici. Zajaukala sam i digla ga natrag na radijator. Dođem doma s posla, a mužić će: "Kome je pao propeler?" "Meni.", velim još ništa ne sluteći. "Jebiga. Sad moramo kupiti novi." "Pa zašto?", pitam, a mužić mi spremno pokazuje maleno oštećenje na jednoj propeli. "To se skoro ni ne vidi.", komentiram. "Da, ne vidi se, ali je iskrivljeno. To ne može ići nazad na motor. Više nije u centru i može sjebat osovinu.", objašnjava mi strpljivo, mirnim glasom. "A kog vraga ostavljaš propeler na radijatoru gdje se prolazi? Trebao si ga staviti negdje gdje ne smeta. Pao mi je na nogu.", pokušavam na njega prebaciti krivnju, a znam da sam ja kriva. Novi propeler je cirka 700 kuna... Osjećam se zbog toga usrano cijeli dan. Ne toliko zbog 700 kuna, već i zato kaj nije vikal na mene. Svatko "normalan" bi popizdil. Lani, kad je on strgal propeler, vozili smo se po Zrmanji. Nije gledal kud vozi nek je gledal u mene. Vikala sam mu da ide u pličak, al badava. I kasnije sam vikala na njega u smislu da kud gleda, što mora mene gledat kad dobro zna kak izgledam, a ne gdje ide i druge gluposti. A on jučer ni glasa podigao nije. Koma. Druga koma je kaj nam je procurila pipa u kuhinji. Moramo kupit novu. Najmanje 300 kuna. Cink! Brojčeki na blagajni u glavi mi se vrte. Električni podizači stakala za auteka, ak ih nađemo, su nova stavka. 300 kuna. Cink! Mamin 60-ti rođendan. Cink! Cink! Cink! Bljak! |
|
Oni dolaze! Snimljeni su iznad Srbije, iznad Slovenije, pa sad i iznad Hrvatske – točnije Rijeke. Dolaze nam u posjet, na brdoviti Balkan. Tamo iz Svemira, s nekog udaljenog planeta. Dolaze već godinama, a možda su odavno ovdje. Među nama, "običnim" smrtnicima i smiju nam se kako se koprcamo u bezizlaznim situacijama. Smiju nam se kako se opterećujemo glupostima i lažemo sami sebe da će sutra biti bolje. Sutra je novi dan. Sve su nam bliže. Dijeli nas samo dijelić vremena do trenutka kada će nas zaposjesti, ući nam u moždane vijuge i izmijeniti svijet koji nam je poznat. Bili su i prije deset godina u Istri. Tada su obasjali svjetlošću tamnu ljetnu noć. Znam jer sam vidjela. Vidjela sam svjetlo. Vidjela sam sve oko sebe kao da je dan, a bila je ponoć. Okolo mrak. Struje nije bilo da bi zatim na par sekundi nastao dan. Pričalo se da je pao u blizini meteor. Ma kakav meteor? Gdje je krater? Gdje su slike kratera? Bilo kakve vijesti o događaju kojemu su svjedočile stotine ljudi? Hmm... Guglajući po netu vidim da su mnogi ljetos svjedočili svjetlećoj pojavi koja se kretala uzduž naše obale, od Dubrovnika do Istre. Bit će da su došli malo na godišnji. Bajs bi trebao biti presretan jer se za ljepote hrvatske obale čulo stvarno daleko – i u Svemiru. Doza cinizma uvijek je potrebna. Barem meni koja jedva čekam da dođu. Bez obzira na posljedice. Što mogu kad sam znatiželjna i k tome volim mačke. Kakve veze sad imaju mačke? Imaju. I one su znatiželjne, a svi mi znamo kako zbog toga znaju završiti. Ajd, dobro. Nisam luda. Samo sam pod utjecajem "Svjetlosti prividne stvarnosti" koju trenutačno čitam. I mislim si... Ustvari, divim se ljudima koji imaju puno mašte. Zavidim im. Moja mašta je ograničena s realnošću. Eh, kad bih mogla isključiti realnost i prepustiti se mašti. Tada bih svaki dan na nebu vidjela njih koji dolaze. I poletjela bih s njima... |
|
Kako izgleda moja subota? Dignem se nešto kasnije nego radnim danom, a to je oko 7 sati. Popijem kavu s mužićem i lagano se oblačim da bi već u 8 bila u kupovini osnovnih namirnica za idući tjedan. Dođem doma oko 9,30. Popijem ostatak kave i počnem kuhati ručak. Ovu subotu sam radila moj izmišljeni specijalitet koji je malo kompliciran, ali jako fini. Ako netko hoće probati, evo recepta: pola kile krumpira kila patlidžana pola kile fileta oslića (smrznutih) peršin češnjak maslinovo ulje sol papar dva jaja deci mlijeka Krumpir se skuha u ljusci. Patlidžan se oguli, nareže na ploškice i prepeče sa svake strane na teflonskoj tavici bez masnoća da omekša. Oslić se odledi i prstima se izvade košćice, ako ih ima. Kuhani krumpir se oguli i nareže na ploškice. U vatrostalnu zdjelu se na dno stavi maslinovo ulje, pa se slaže red krumpira, red patlidžana, red oslića. Zatim se posoli, popapri, istisne češnjak, posipa s nasjeckanim peršinom i slaže ponovo red krumpira, red patlidžana, red oslića, sol, papar, češnjak, peršin i na kraju krumpir. Sve se prelije s razmućenim jajima u koja se doda deci mlijeka i malo soli. Zapeče se u pećnici na 200 stupnjeva 40 minuta. Prilog: zelena salata Juha: po želji. Meni je najdraža gusta juha od mrkvice. I tako sve ja to spetljam za jesti. Ručamo u 12. Operem suđe. Operem zube. Odemo spavati. Vrtim se u krevetu. Dignem se u 14. Kuham kavu. Popijemo kavu. Idemo popraviti sušilo za veš. Jebemo se s tim sat vremena, al popravimo. Zatim se jebemo sa štokom od sobe kojeg smo zapunili s pur pjenom, pa je trebalo sada višak odrezati nožem. I već je 16 sati. Mužić se baca na svoje poslove, a ja na pospremanje stana. Moram se žuriti sa usisavanjem jer svekar ide spavati prije 19 sati. A usisavanje traje li traje. Bole me leđa sumanuto. Cijelo vrijeme psujem u sebi prokletih 90 kvadrata stana. Konačno je usisavanje gotovo. Mijenjam posteljinu. Brišem prašinu. Perem wc i kupaonicu. Već je 19,30. Ostaje mi još pranje podova. Leđa me bole još više. Sva sam se preznojila. Jedva čekam da se legnem pred televizor. Dolazim s kantom i krpom u sobu i pitam mužića gdje će biti. - Idem u kuhinju. – veli. - Kako ideš u kuhinju? Kako ću oprati pod u kuhinji? - Pa, pitala si me gdje ću biti. Idem u kuhinju nešto jesti. - Daj se strpi još deset minuta. – preklinjem. - U 8 i 15 je film. Nećemo stići. - Onda neću prati pod. Jebe mi se. – burno reagiram sva očajna. - Dobro, onda ću biti tu. – veli i izvali se na krevet. - Što me stalno požuruješ? – govorim kroz suze. - Ne požurujem te. Pitala si me gdje ću biti i lijepo sam ti rekao. Odem oprati pod. Prokletih 90 kvadrata. Fuck... Mjesto da platim 200 kuna ženi za čiščenje, a ne da trošim četiri sata na nekaj kaj će opet biti prljavo drugi dan. |
|
U jednom velikom gradu živjela je jedna mala plačipizda. Nazovimo je plačipizda Milica. Milica je smatrala sebe crnom ovcom u obitelji. Imala je ona sestru bijelu ovcu zvanu i znanu kao doktorica Zubić. Doktorica Zubić imala je ugledan posao, stan i automobil, a plačipizda Milica se udala i otišla živjeti u stan koji nije njezin i vozila se u autu koji isto tako nije njezin. Još je studirala, pa je i živjela od novaca koji nisu njezini. Prvih godinu dana braka Milica je bila u depresiji. Našla se u sasvim novoj situaciji, okružena novim obvezama i novim poslovima. Vodila je kućanstvo, prvi puta u životu. Morala se brinuti za sve: od nabave hrane, kuhanja, pranja, čišćenja, peglanja i plaćanja računa, pa do udovoljavanja mužu na sve moguće načine. Nazovimo muža Tulipan. Nakon teške godine dana, sve je postalo lako dok Tulipan nije ostao bez posla. Milica se uhvatila knjige i ubrzo diplomirala. Nakon tri mjeseca od diplome se zaposlila. Uloge su se promijenile. Tulipan je bio doma, a Milica je radila. I na poslu i doma. No, to joj nije bio nikakav problem. Tulipan je cijele dane igrao igrice na kompjuteru i malo po malo prestao razgovarati s Milicom. Svoje prohtjeve nije smanjio što se tiče ića i pića, pa je Milica svaki vikend pekla kolače, a u ormaru je uvijek moralo biti Coca-cole, grickalica, čokolada, bombona i ostalih ne nužnih oblizeka koji su ujedno i bili najveća stavka u njihovom skromnom kućnom budžetu. Tulipan je shvaćao da njegovi prohtjevi koštaju i postao je škrt. Ne prema sebi, nego prema prijateljima. Da, Milica i Tulipan bili su omiljeni u društvu i svaki drugi dan kod njih je navratio netko on ekipe – nenajavljen. Milica bi ih primila, ponudila sa svime što je po ormarima mogla naći. Tulipan je šutio, ali kad bi društvo otišlo prigovorio je Milici da ih više ne nudi Coca-colom i čipsom jer ima soka za napraviti s vodom, a i mogla bi speći kokice. Tulipan je od nekretanja i žderanja dobio trbuh, a Milica je počela prigovarati. Ne samo zbog trbuha, već i zbog toga što se Tulipan ne trudi da se zaposli. Na prigovore o zapošljavanju Tulipan je imao spreman jednoteisti odgovor: "Ja sam tebe uzdržavao dok si studirala, a sada je tebi to problem.". Kad bi ga Milica zamolila da joj pomogne bar u nekim poslovima po kući, Tulipan nije odbio, ali nije i napravio. Samo je odgovorio: "Sada ću dok ne pogledam ... (dok ne završim ...., dok ne odigram ....).". Kad bi Milica htjela razgovarati s Tulipanom o financijama i razložno mu objasnila koji su im troškovi, a koji prihodi (naravno da su prihodi bili puno manji od troškova), Tulipan bi rekao: "Daj mi nemoj to govoriti. Činiš me nervoznim." i zavukao se u radnu sobu da odigra još jednu igricu. S vremenom, pala je u Miličinu čašu ona zadnja kap koja se prelila. Koja je to bila kap? Milica ne zna. Možda kad je Tulipanu spočitnula da je nimalo ne poštuje, a on je prasnuo u smijeh. Možda kad je shvatila da je Tulipan godinu dana vukao za nos uvjeravajući je da želi dijete, a onda je priznao da nije spreman. Možda je Milici ta kap bila zadnji puta kad je na suho ušao u nju, pa joj rekao: "Navlažit ćeš se kasnije.". Ili možda onaj puta prije toga kad ju je s pljuvačkom podmazao. Tko zna, ako ne zna Milica? Milica je samo osjetila da tako više ne može. Falilo joj je nježnosti, zagrljaja, "glupih" riječi "volim te" i "lijepa si". Slučajno ili ne, Milica je naišla na čovjeka koji joj je upučivao hrpu "glupih" riječi i zaljubila se u njega kao šiparica. Mislila je samo na njega i veselila se svakom njihovom susretu. No on je bio zauzet. Nazovimo ga Armand. Tulipan je sumnjao, ali nije govorio ništa sve do jednog dana kad je Milicu uhvatio u laži. Tada mu je priznala. Tada mu je otvoreno rekla da ga ne voli. Na grubi način. Gledala ga je u oči i rekla mu da joj znači koliko i crno ispod noktiju. Tulipan se rasplakao. Milica ga je zagrlila, poljubila u čelo, spakirala najnužnije stvari i rekla mu da je vozi mami. Drugi dan Armand je nazvao Milicu. Rekla mu je što je napravila i da sam odluči dali će joj se više javiti ili ne. Ovisi o njemu. Armand je rekao da ne želi prekinuti njihovu vezu. Ta veza je bila od početka čudna. Drugačija. Nisu se jebali, već su si samo govorili "glupe" riječi između ostalih bujica drugih riječi. Armand nije bio sretan u braku. Osjećaji između njegove žene i njega odavno su se potrošili. Slutio je da je kraj blizu. Njegova slutnja se i ostvarila par mjeseci kasnije kada je njegova žena predala papire za razvod. Milica je, u međuvremenu, patila u obiteljskom domu. Odučila se od takvog života i falila joj je samostalnost... (nastavlja se...) |
|
U nekim fazama rađaju mi se čudne misli u glavi. Ustvari, ne rađaju se nego bude se sjećanja na gnjusobe koje sam vidjela, probala, doživjela u ovom mom skromnom životu. Pa krenimo redom. Prvo gnjusobe iz životinjskog svijeta: 1. Hodanje po kišnim glistama. Sklisko je i gnjecavo. Bljak! 2. Uzimanje u ruku skarabeja. Divan je onakav metalikzelene boje, al ima dlakave i ljepljive nožice koje ti se priljepe za prst i ne možeš ga sam tak od prsta odlijepiti. Nikako ne probati. 3. Držanje piceka za krila dok ga drugi kolje. 4. Uzimanje mrtvog mačka u ruke dok ti se njegova krv cijedi kroz prste. To je i tužno jer si ga još jučer mazila živog. 5. Bacanje živog, goluždravog vrapca mački za klopu. Koji krik. Grozno! 6. Gledanje mačke koja jede govna od svojih mačića s izrazom gađenja na faci (mačjoj). 7. Gledanje kako kokoš u kljunu nosi žabu i nedugo zatim je rastrga. Vjerujte, žaba glasno plače. 8. Ubijanje svakojakih kukaca novinama ili gaženjem. 9. Gnječenje buha između dva nokta. Pucketaju! 10. Crvi svakojake vrste, pogotovo od muhe zunzare koja položi jajašca u šunku, pa kad šunku razrežeš ispadnu van bijeli i debeli. A sad "finije" gnjusobe iz ljudskog svijeta: 1. Gnojni prišt koji ti štrcne na ogledalo. 2. Gnojini prišt koji nije tvoj, ali ti štrcne u facu. 3. Primanje u ruku komada ljudskog uha. 4. Čišćenje zgrušane tuđe krvi iz odvoda u kadi. 5. Čišćenje tuđih bljuvotina. 6. Čišćenje tuđe mekane kakice s poda koji nije gladak već pun neravnina i udubljenja. 7. Zabijanje srpa u prst tako da kroz posjekotinu vidiš kako ti se kost bjelasa. 8. Klistir. Ustvari eksplozija nakon klistira u zahodu. 9. Menstruacija s ugrušcima. 10. Krv u svakakvom obliku i iz svakojakih rana. Bez konkurencije: Čišćenje zaštopanog sifona u sudoperu i pri tome uživanje u miomirisima ustajale vode s masnoćama, komadima trule hrane i drugim stvarima koje u njemu završe kao i uživanje u ljigavosti istih. |
|
Jutros su se na Av. V. Holjevca sudarila dvojica biciklista. Na biciklističkoj stazi. Razbili se ko pičke i uništili bicikle. Jedan sportski tip, a drugi u odjelu i s atovkom. Atovka je ležala na pločniku. (Koja glupa riječ atovka, al se nemrem sjetit kak se to još kaže. Torba za spise je još gluplje.) Mužić i ja smo prošli pokraj u auteku i vidjeli smo samo krš. Izbacil me je kod Lisinskog, pa sam išla dalje pješke do posla. Na putu do posla prolazim prek zelenog vala. I jednog i drugog. Mislim si tak kak je stvarno glupo kaj su napravili biciklističku stazu na pločniku uz zeleni val kaj ide prema istoku. Glupo je jer je sve usko i svako malo ti, dok hodaš, netko na biciklu prozuji kraj uha. Kad bi se bar pridržavali smjera kretanja i vozili svi tim uskim dijelom prema istoku, ne bih se bunila. Al oni voze i sim i tam mada im strelica na stazi pokazuje istok. Tak moraš paziti da te netko ne pokupi s leđa u mimoilaženju dvojice biciklista. Ma kužim, teško im je vozit do drugog zelenog vala kaj ide prema zapadu. Tam je bar biciklistička staza na kolniku, pa nema frke za nas pješake. I tam nitko ne vozi u suprotnom smjeru jer se vozi skup s autekima prema zapadu. Nije da imam nešto protiv biciklista, nego protiv njihove kulture vožnje. Imam protiv vožnje slaloma među pješacima koji bezbrižno hodaju kroz podhodnik. Dobro, dobro...Kad sam davno vozila bicikl, imala sam i ja svojih bisera. Jednom sam se zabila u kolica s bebom, jednom čovjeku među noge, jednom u zid (fino sam si tom prilikom ogulila kožu s lakta), a da o padovima ne pričam. Najfora su mi padovi na šljunčanoj nizbrdici u čijem podnožju ti padne na pamet da naglo skreneš. Nema šanse da ostaneš sjedit i nastaviš vozit. Isprobano. Neko vrijeme mi je redovita ruta bila od Jaruna do Gajnica, pa natrag. Jednom prilikom mi je, na povratku iz Gajnica, ispal lanac i nikak ga nisam mogla narihtat nazad. Na zadnjoj stanici busa u Španskom sam htjela s biciklom u bus, pa da se bar dio puta propeljam do doma, al me vozač nije pustil. Tak sam morala cijelim putem pješačit gurajući bic pokraj sebe. Trenutno bicikl nemam. Već par godina ga namjeravam kupiti tak da mogu s njim ić na plac Utrine. Pješice mi malo daleko, a s autekom mi se neda. A kaj se mužića i bicikla tiče, on se u mladosti bavil biciklizmom. Imal je specijalku tešku sedam kila i skupu ko vrag. Fural je na vrh Sljemena za dvadesetak minuta, a redovita ruta mu je bila centar-Dugo Selo. Tak ga je jednom murija u Dugom Selu čopila i odfurala ga, zajedno s biciklom, u stanicu. Mislili su da ga je negdje ukral jer je izgledal ko neki hahar. Moral je stari doć po njega jer mu nisu vjerovali da je to njegov bicikl. Ni mužić trenutno nema bicikl. Zbog nedostatka bicikala u našoj maloj familiji, prije dvije godine kupili smo sobni. Da bar tak održavamo kondiciju. Mužiću je to bilo super. Vozi i sluša muziku. Jednom prilikom on sjedne na sobni bicikl i počne okretat pedale. U drugoj sobi gledam televiziju i povremeno bacam pogled na sat. Prođe pet minuta, on još fura. Prođe deset minuta, i dalje fura. Prođe dvadeset minuta, čujem ga kak fura. Prođe pola sata, već mi sumljivo. Jebate, pa ja jedva odfuram pet minuta, a on već fura pol sata. Dignem se i dođem do vrata. Zovem ga. Ne reagira. Samo okreče pedale. Velim, ej dosta je. Ne reagira. Dođem do njega, uhvatim ga za nadlakticu i zdrmam ga lagano. Ej, dosta je. On me zbunjeno pogleda i veli: "Ja sam ti zaspo.". Pa dobro, kak možeš zaspat furajući bicikl!? I dalje mi je to nepoznanica... |
|
Vraćam se lagano u normalu. Spustio mi se tlak. Dala sam krv i dobila zahvalnicu za deseto darivanje. Najela i napila se na državni račun. Dobila dva dana slobodno. To me oraspoložilo. Je da me ruka boli već treći dan, ali to je mala cijena za dobar osjećaj da si učinio nešto čime pomažeš drugome, totalka strancu. I mom mužiću je spasila život vrećica crvene tekućine B-. Svekar mi se upucava već treći dan. Izjavljuje mi ljubav. Zahvaljuje mi za sve što činim za njega. Kupuje čokolade. Zabrijao je skroz na skroz. I to me je oraspoložilo. Čitam Rudanicu "Uho, grlo, nož". Nije bog zna kaj, al me i to oraspoložilo. Vani i dalje sunce što definitivno nije loše za pozitivno raspoloženje. Prestala me, nakon tri dana, bolit glava i osjećam se ok. Mužić se trudi biti dobre volje. Zafrkava se. Prozval se Fifti i Bladi Dadi. Jučer smo se smijali gledajući dnevnik Brigite Đons. Rekao mi je da ga podsjećam na nju. Rekao mi je da mu je najviše žao mene. Kad sam ga pitala zašto, rekao mi je da mu je žao zato što sam sada sretna i što zna da neću biti sretna kada njega više ne bude. Nemojte sada misliti da je to umišljeno s njegove strane jer on dobro zna o čemu govori. I toga sam svjesna. Poznaje me i osjeća moje neizgovorene misli. Zna da mi je teško i da glumatam da je sve u redu. Priznajem, nisam očekivala takav razvoj situacije. I dalje se nadam da ćemo biti još najmanje deset godina zajedno. Da ćemo ostvariti svoje snove. Da će ova neizvijesnost proći za godinu, dvije. Da će mu biti iz dana u dan bolje. Da će mu se vratiti snaga i prestati vrtoglavice... |
| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv