Jutros su se na Av. V. Holjevca sudarila dvojica biciklista. Na biciklističkoj stazi. Razbili se ko pičke i uništili bicikle. Jedan sportski tip, a drugi u odjelu i s atovkom. Atovka je ležala na pločniku. (Koja glupa riječ atovka, al se nemrem sjetit kak se to još kaže. Torba za spise je još gluplje.)
Mužić i ja smo prošli pokraj u auteku i vidjeli smo samo krš. Izbacil me je kod Lisinskog, pa sam išla dalje pješke do posla. Na putu do posla prolazim prek zelenog vala. I jednog i drugog. Mislim si tak kak je stvarno glupo kaj su napravili biciklističku stazu na pločniku uz zeleni val kaj ide prema istoku. Glupo je jer je sve usko i svako malo ti, dok hodaš, netko na biciklu prozuji kraj uha. Kad bi se bar pridržavali smjera kretanja i vozili svi tim uskim dijelom prema istoku, ne bih se bunila. Al oni voze i sim i tam mada im strelica na stazi pokazuje istok. Tak moraš paziti da te netko ne pokupi s leđa u mimoilaženju dvojice biciklista. Ma kužim, teško im je vozit do drugog zelenog vala kaj ide prema zapadu. Tam je bar biciklistička staza na kolniku, pa nema frke za nas pješake. I tam nitko ne vozi u suprotnom smjeru jer se vozi skup s autekima prema zapadu.
Nije da imam nešto protiv biciklista, nego protiv njihove kulture vožnje. Imam protiv vožnje slaloma među pješacima koji bezbrižno hodaju kroz podhodnik.
Dobro, dobro...Kad sam davno vozila bicikl, imala sam i ja svojih bisera. Jednom sam se zabila u kolica s bebom, jednom čovjeku među noge, jednom u zid (fino sam si tom prilikom ogulila kožu s lakta), a da o padovima ne pričam. Najfora su mi padovi na šljunčanoj nizbrdici u čijem podnožju ti padne na pamet da naglo skreneš. Nema šanse da ostaneš sjedit i nastaviš vozit. Isprobano. Neko vrijeme mi je redovita ruta bila od Jaruna do Gajnica, pa natrag. Jednom prilikom mi je, na povratku iz Gajnica, ispal lanac i nikak ga nisam mogla narihtat nazad. Na zadnjoj stanici busa u Španskom sam htjela s biciklom u bus, pa da se bar dio puta propeljam do doma, al me vozač nije pustil. Tak sam morala cijelim putem pješačit gurajući bic pokraj sebe. Trenutno bicikl nemam. Već par godina ga namjeravam kupiti tak da mogu s njim ić na plac Utrine. Pješice mi malo daleko, a s autekom mi se neda.
A kaj se mužića i bicikla tiče, on se u mladosti bavil biciklizmom. Imal je specijalku tešku sedam kila i skupu ko vrag. Fural je na vrh Sljemena za dvadesetak minuta, a redovita ruta mu je bila centar-Dugo Selo. Tak ga je jednom murija u Dugom Selu čopila i odfurala ga, zajedno s biciklom, u stanicu. Mislili su da ga je negdje ukral jer je izgledal ko neki hahar. Moral je stari doć po njega jer mu nisu vjerovali da je to njegov bicikl. Ni mužić trenutno nema bicikl.
Zbog nedostatka bicikala u našoj maloj familiji, prije dvije godine kupili smo sobni. Da bar tak održavamo kondiciju. Mužiću je to bilo super. Vozi i sluša muziku. Jednom prilikom on sjedne na sobni bicikl i počne okretat pedale. U drugoj sobi gledam televiziju i povremeno bacam pogled na sat. Prođe pet minuta, on još fura. Prođe deset minuta, i dalje fura. Prođe dvadeset minuta, čujem ga kak fura. Prođe pola sata, već mi sumljivo. Jebate, pa ja jedva odfuram pet minuta, a on već fura pol sata. Dignem se i dođem do vrata. Zovem ga. Ne reagira. Samo okreče pedale. Velim, ej dosta je. Ne reagira. Dođem do njega, uhvatim ga za nadlakticu i zdrmam ga lagano. Ej, dosta je. On me zbunjeno pogleda i veli: "Ja sam ti zaspo.". Pa dobro, kak možeš zaspat furajući bicikl!? I dalje mi je to nepoznanica...
Post je objavljen 03.10.2008. u 13:43 sati.