|
Što učiniti, kako se ponašati, što misliti kad ti doktor veli da imaš 50 posto šanse da preživiš? 50 posto! Dal je to malo ili puno? Više je od 30 posto, a manje od 70 posto. Tako kaže matematika. Kako gledati na tih 50 posto? Optimistički ili pesimistički? Na pola čaša puna ili na pola prazna? Nikad nisam bila pesimista, pa nisam ni sada bez obzira što sam uvijek između dva ponuđena odgovora izabrala krivi. A šansa je bila 50 posto da ću izabrat pravi. Da mi Lutrija garantira da je šansa da dobijem jack pot 50 posto, kupila bih srećku. 50 posto je ipak puno. No, rijetko igram igre na sreću, a još rijeđe dobivam. Kakvi su to uopče postoci preživljavanja? Što to znači? U kojem vremenskom roku? Trenutačno je 50 posto. Da li će za mjesec dana biti 60 posto ili tek za godinu? Tko daje pravo doktorima da se na taj način izražavaju? Zar ih opravdava to što žele pacijentu otvoreno reći koje su mu šanse? Zar nije bolje prešutjeti takvu informaciju? Dati nadu? Ili je nada tih 50 posto? Kako li se samo mužić osjećao kad mu je doktor to rekao? Znam kako sam se ja osjećala kad sam čula takvu kvazi procijenu. 50 posto je ipak puno! |
|
Veli mi mužić kak se ne boji smrti. Pa ne bi se ni ja na njegovom mjestu bojala da sam, kak i on, već dva put bila u komi. Boji se, veli, da ne bude u bolnici razapet ko Isus s raznim cjevčicama u žilama i priključen na razne uređaje kaj pingaju i pongaju ak nekaj ne štima. Tak je nekak bil prikopčan ovo ljeto u Zadru. Izdržal je tri dana, pa je pobjegel, na vlastitu odgovornost, van. Tu ga potpuno razumijem jer sam i ja dva put pobjegla iz bolnice na taj način - sam da dojdem što prije doma. Prije par godina smo si obečali da bumo jedno drugog ubili ak bumo bili smrtno bolesni - ono u mukama i bez spasa... Sad čak i njegov sin (njegov, a ne moj) misli da mu je blizu kraj, pa ga tera da napiše oporuku. Boji se mali da bu ostal bez vikendice na moru. Ne vjeruje mi u toj stvari da je ona (vikendica) sto posto njegova i da nemam namjeru se u to petljat. Jebeš vikendicu bez mog mužića. Jebeš sve skup materijalno i nematerijalno bez njega. Ništ me to ne interesira i nikad nije. A kaj da radim s materijalnim stvarima? Kad jednog dana umrem kome da ih ostavim? Sad sam stvarno zabrijala... Ma, ne bojim se ni ja smrti, kad bolje razmislim. Bojim se života više, ak ostanem sama... |
|
Sjedim u kuhinji. Zvoni telefon. Javlja se stari: - Molim. - .... (ne čujem tko je i što govori) - E. Što ima? - .... - Meni je doktor dao neke tablete za mali mozak. - .... - Ma, znaš. Srce mi slabo tjera krv, pa mi mali mozak ostaje bez krvi. - .... - Platio sam ih 60 kuna. - .... - Ma ne valjaju ništa. - .... - Ja uzmem Tinidil pod jezik, pa je dobro. - .... - Za to ti ja više ne idem doktoru. - .... - Sada pišam koliko trebam. Četiri puta dnevno. - .... - Ćao. Skoro sam prasnula u smijeh slušajući ovaj razgovor. A kad si malo razmislim...Ako doživim 90 godina, u što čisto sumnjam, vjerojatno ću s nekim voditi sličan razgovor. Razgovor o bolestima, doktorima i tabletama. Nekako mi se čini da svi starci samo čekaju kad će doći smrt umjesto da se raduju što su živi, pokretni, ponekad luckasti u svojoj zaboravljivosti. Kad ih nešto izbaci iz kolotečine ostaju zbunjeni i uzdrmani. Tako je jučer stari izašao van, zalupio vrata, a zaboravio uzeti ključeve. Nije mogao u stan, pa je otišao na telefonsku govornicu da nazove unuka. Niti jedna kartica mu nije valjala (uvijek ima njih bar pet sa sobom), te je otišao u mesnicu i zvao. Unuk se nije javio jer je bio taj trenutak u liftu bez signala. Kasnije je vidio poruku s nepoznatog broja (naravno kad je mob pokazivao broj mesnice). Nazove unuk mene i pita dal me dido zvao. Nije. Nazove unuk u mesnicu i vele mu da je već otišao. Kasnije ga deda ponovno zove, ali sad od susjeda. Dobije ga na telefon i veli da nema ključeva i ne može u stan. Unuk mu veli da će nazvati mene, pa će se sa mnom dogovoriti što će napraviti, te će mu javiti. Deda veli unuku da zapiše broj s kojega ga zove. Unuk mu uzaludno objašnjava da vidi broj na mobu s kojega ga zove. U objašnjavanju odustaje i zapisuje broj. Zove mene i dogovorimo se da će doći kod mene na posao po ključeve, te ih odnijeti starome. Par minuta kasnije deda ga ponovno zove i kaže mu da mu je dao krivi broj. Unuk mu opet objašnjava da ima zapisan broj u mobitelu. Deda ne shvaća, pa unuku ne preostaje drugo nego opet zapisivati broj. Isti taj koji ima na displeju. Unuk dođe kod mene po ključeve, odnese ih dedi i vrati se na posao. Kasnije dođem doma, a stari mi odmah sa vrata počne govoriti kako je cijeli uznemiren. Sav se trese. Kako mu se tako nešto moglo dogoditi. Nikad mu se to nije dogodilo...I tako dalje... Smirujem ga. Ništa strašno. To se svakom može dogoditi. Smijem se... |
|
Prije godinu, dve smo mužić i ja išli poslovno u jednu birtiju na Savici. Tada smo još uvijek bili u fazi stvaranja bedastoća tipa cuganja i zajebavanja. Čim smo ušli, već malo opićeni, kad netko me zove po imenu. Okrenem se zbunjeno i ugledam dva poznata oka, oka koja nisam vidjela barem desetak godina. Bil je to Tomislav. S njim za stolom su sjedila meni nepoznata dva tipa, a mužić i ja smo sjeli za stol do njih. Upoznamo se svi međusobno. Mužić na brzinu obavi posel, pobere lovu, te naruči rundu pića za nas i za Tomislava i dečke. Eh, Tomislav. Gledam ga dok pričamo o tome što ima novoga u njegovom životu. Radi kao vozač dostavnog vozila u velikoj, privatnoj firmi. Oženio se, pa rastavio. Kupio stan na Savici. Obožava motore od kojih ima posljedica jer se razbio, pa je pun metala u nogama... Gledam ga i mislim si kak je nekad bio najbolji komad u srednjoj školi i kak su me svi futrali da budem s njim. A meni je bil prezgodan. Nisam se nekak vidjela s njim u vezi jer je bil predobar u svakom smislu. Nekim čudom, često sam u to doba naletavala na njega i vikendom dok sam lutala okolo po centru. Uvijek me veselo pozdravil i zval na piće, a nikad nisam poziv prihvatila. Dal mi je žao? Ni najmanje. Nije on bil za mene. Mene su privlačili oni kaj su bili problematični, kaj su psovali i kaj su bili zajebanti. Uglavnom frajeri. A i privlačili su me oni kaj su bili čudaci svoje vrste, nenormalnih pogleda na život, u depresiji zbog odrastanja, pomalo suicidalni ili sa crtom sadizma u sebi. No, dobro, bil je jedan kaj mi se sviđao ne znam zakaj jer ne spada ni u jednu grupu od spomenutih. Zvao se Emil. Bil je povučen i imal je pokvarene zube. Taj je pak stalno u mene buljil kad got smo se sreli. Kakti smo i prohodali na dva dana, pa me jadničak nazval i rekel da me voli. Nakon toga više nismo bili skupa. Ne zato kaj mi je to rekao, neg kaj nije imal smisla za humor i bil je previše pod utjecajem frenda kojemu se nisam svidjela jer mu nisam htjela narihtat frendicu Sanju. A zbog Emila sam pala niz stepenice pred školom i pred svima koji su se u tom trenutku tam zatekli. Bilo ih je vraški puno jer smo išli doma. Sanja me je nakon toga mjesecima zvala Emilija kaskaderka. Ah, gdje sam sad zaglibila!? U nekim vremenima koja su odavno prošla. Lijepo ih se ponekad sjetiti. Lijepo se sjetiti ludosti koje smo Sanja i ja radile kao što je takmičenje koja će prije eksati pol litre vina u parku na Tuškancu. Nakon toga smo "malo" bile glasne, pa nas je neki tip iz kuće iznad parka gađal cipelama. Il kad smo išle na neki tulum, pa nas je frend trebal pokupit kod sata na Kvatriću. Kasnil je pet minuta, a kad je došel smo ga izšamarale. On je sam stajal i uspjel reć da nismo normalne. Il kad je... Ma Sanja zaslužuje poseban post!!! Nedostaje mi mužić. On uživa na moru, a ja se patim. Tak mi misli odvrludaju... |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv