Prije godinu, dve smo mužić i ja išli poslovno u jednu birtiju na Savici. Tada smo još uvijek bili u fazi stvaranja bedastoća tipa cuganja i zajebavanja. Čim smo ušli, već malo opićeni, kad netko me zove po imenu. Okrenem se zbunjeno i ugledam dva poznata oka, oka koja nisam vidjela barem desetak godina. Bil je to Tomislav. S njim za stolom su sjedila meni nepoznata dva tipa, a mužić i ja smo sjeli za stol do njih.
Upoznamo se svi međusobno. Mužić na brzinu obavi posel, pobere lovu, te naruči rundu pića za nas i za Tomislava i dečke.
Eh, Tomislav. Gledam ga dok pričamo o tome što ima novoga u njegovom životu. Radi kao vozač dostavnog vozila u velikoj, privatnoj firmi. Oženio se, pa rastavio. Kupio stan na Savici. Obožava motore od kojih ima posljedica jer se razbio, pa je pun metala u nogama...
Gledam ga i mislim si kak je nekad bio najbolji komad u srednjoj školi i kak su me svi futrali da budem s njim. A meni je bil prezgodan. Nisam se nekak vidjela s njim u vezi jer je bil predobar u svakom smislu. Nekim čudom, često sam u to doba naletavala na njega i vikendom dok sam lutala okolo po centru. Uvijek me veselo pozdravil i zval na piće, a nikad nisam poziv prihvatila.
Dal mi je žao? Ni najmanje. Nije on bil za mene. Mene su privlačili oni kaj su bili problematični, kaj su psovali i kaj su bili zajebanti. Uglavnom frajeri. A i privlačili su me oni kaj su bili čudaci svoje vrste, nenormalnih pogleda na život, u depresiji zbog odrastanja, pomalo suicidalni ili sa crtom sadizma u sebi.
No, dobro, bil je jedan kaj mi se sviđao ne znam zakaj jer ne spada ni u jednu grupu od spomenutih. Zvao se Emil. Bil je povučen i imal je pokvarene zube. Taj je pak stalno u mene buljil kad got smo se sreli. Kakti smo i prohodali na dva dana, pa me jadničak nazval i rekel da me voli. Nakon toga više nismo bili skupa. Ne zato kaj mi je to rekao, neg kaj nije imal smisla za humor i bil je previše pod utjecajem frenda kojemu se nisam svidjela jer mu nisam htjela narihtat frendicu Sanju.
A zbog Emila sam pala niz stepenice pred školom i pred svima koji su se u tom trenutku tam zatekli. Bilo ih je vraški puno jer smo išli doma. Sanja me je nakon toga mjesecima zvala Emilija kaskaderka.
Ah, gdje sam sad zaglibila!? U nekim vremenima koja su odavno prošla. Lijepo ih se ponekad sjetiti. Lijepo se sjetiti ludosti koje smo Sanja i ja radile kao što je takmičenje koja će prije eksati pol litre vina u parku na Tuškancu. Nakon toga smo "malo" bile glasne, pa nas je neki tip iz kuće iznad parka gađal cipelama. Il kad smo išle na neki tulum, pa nas je frend trebal pokupit kod sata na Kvatriću. Kasnil je pet minuta, a kad je došel smo ga izšamarale. On je sam stajal i uspjel reć da nismo normalne. Il kad je... Ma Sanja zaslužuje poseban post!!!
Nedostaje mi mužić. On uživa na moru, a ja se patim. Tak mi misli odvrludaju...
Post je objavljen 10.09.2008. u 09:29 sati.