nedjelja, 04.06.2017.
Priča o postojanim frizurama, Vau - vau bombonima i sretnim trenucima
- Daj me nemoj za*****... - dreknula je Keti kroz mobitel i brzo se pedagoški ispravila – Ovaj zezati!
- Ako sam rekla da dolazimo do četiri, onda dolazimo! - uzrujano je nastavila.
- Pet do četiri!!! A gdje ste vas dvije uopće? - interesirala sam se s druge strane slušalice.
- Baš smo na... - vuuuuuš - frizuri kod Tete Slavice – proderala se Keti – Moram ići pod haubu! - odbrusi mi i poklopi.
Danas je bio Mašin veliki dan. Nakon mjeseci priprema, uvježbavanja i upjevavanja, danas je imala svoj prvi svoj prvi veliki nastup s Pahuljicama – najpoznatijim zagrebačkim dječjim zborom.
Maša je bila jako uzbuđena zbog toga. Cijeli je prošli tjedan zaneseno bauljala po kući, s bakom Keti preko telefona lamentirala o šljokičastim balerinkama i svečanim frizurama i uvježbavala glasnice;
Mi – mi – mi – mi – miiiiiiii – orilo se stanom po cijele dane .
***
A onda je u petak ujutro zazvonio telefon. Bila je to Keti, koja mi je izlamentirala da...
... Ona danas dolazi u Zagreb, kod Seke Tine čuvati bebu Lili i da bi baš kad se vraća u Karlovac mogla lijepo pokupiti Mašu. Nek za vikend do ponedjeljka bude kod nje, i da je to njoj čas posla zaletiti se po malu.
- Aha, dobro, samo znaš da Maša mora u školu u ponedjeljak? - naivno ću ja.
- Pa nećete valjda dijete u školu slati kad ima nastup?!? - zgrane se Keti - Mora ići na frizuru, a uostalom, najbolje bi bilo ju ona odvede kod Tete Slavice, ona – itako mora na minival u ponedjeljak.
- Nemaš brige – završila je Keti – U ponedjeljak popodne u četiri – hop – hop – dovest ću Mašu ravno na pozornicu. Znaš da imam pravo.
Nisam baš znala ima li Keti pravo, ali Keti je očito to znala. A kad je Keti znala da ima pravo.... bilo je teško reći Ne.
***
Zašto sam i kako pristala na ovaj suludi plan – teško je reći iz sadašnje perspektive, ali kad malo odvrtim film unatrag – prošli sam tjedan bila toliko zaposlena da bih pristala na bilo što – samo za malo mira i tišine - pa sam objeručke prihvatila Ketinu brilijantnu ideju!
***
Svi smo u obitelji pomalo patili na frizure, moram priznati. Grmilo ili sijevalo, imao u džepu samo pedeset kuna ili si tek dobio plaću, frizura je u našoj obitelji – morala biti postojana.
A nitko nije postojane frizure radio bolje od – Tete Slavice.
Otkad znam za sebe, Keti je imala istu frizuru. Jarkocrvene lokne s C6Xy5 ehotonskim odsjajem koje su joj se u neukrotivom oblaku kovitlale oko glave i ravne šiške brižljivo odrezane tik iznad obrva - nekako u stilu Ljupke Dimitrovske.
Starka je uostalom vječito i isticala pozitivan primjer Ljupke Dimitrovske kao žene koja se razumije u stil i ima istu frizuru već, molim lijepo, četrdeset godina.
Svi smo u obitelji na frizure subotom ujutro išli - kod Tete Slavice. Osim Bake Marice. Išla je i ona, sve do jedne subote, kad je jednostavno - imala peh.
Starka ju je lijepo jednog subotnjeg jutra, kao i obično, naručila na trajnu s tuđmanovski sivoplavim preljevom, ali baš ko za napast - Teta Slavica je imala nekog bapca na minivalu i Baku Maricu prepustila svojoj mladoj i naivnoj pripravnici.
Što se točno te subote dogodilo, ne znam, ali znam da je Baka, kad ju je Starka poslije trajne dopeljala kući, tresnula iz sve snage vratima plavog stojadina i ljuta ko ris dreknula na Starku da:
- ... Nije ona svoju glavu na cesti našla, i da ona tamo više ne ide!!!
***
Bilo kako bilo, stajali smo tog Mašinog ponedjeljka popodne, u četiri i petnaest, ucifrani i popeglani, pred Hrvatskim glazbenim zavodom, cijela ekipa - Roko, Grga, Tom, beba Lili, Muž, Seka Tina, Sekin Muž Šogor, Tetak Ico, Teta Maca i ja – i čekali da se pojavi naša mala zvijezda programa.
U četiri i deset, taman kad me počela čapavati nervoza, u daljini odjednom spazim jarkocrveni oblak lokni kako trči preko zebre i za ruku vuče neko dijete – u kojem sam, ispod gomile lokni s blago crvenim ehotonskim odsjajem i popeglanim šiškama prepoznala svoju Ljupku, ovaj... Mašu.
Za par smo trenutaka ušli u velebno zdanje. Osim starogrčkih kipova koji su se nadvijali nad dvoranu i ispitivački buljili u nas, da je čovjeku čisto nekak bilo neugodno, atmosfera je bila poprilično opuštajuća.
Ekipa, za divno čudo, uopće nije bila uštogljena. Nitko nije nosio leptir – mašne, svi su furali neke karirane košuljice i lagane šoseve na falde i djelovali – nekako čudno opušteno, rekla bih sretno.
Hmmmmm - nešto mi se tu učini neobičnim. Zašto se svi tako veselo kese? Bacim još jedan pogled po rulji i u odmah pokopčam;
Dakle, nitko živ u publici nije sa sobum dofurao nikakvo dijete. Bacim pogled na naš red u kojem su se Roko, Grga i Tom upravo čupali, naguravali i svađali ko će držati Lili i - oblije me hladan znoj.
Zamahnem dva-tri puta programom ispred face. Čisto da se skuliram. Bacim oko na program – i shvatim zakaj nema djece;
1. točka
Solo izvedba na glasoviru - pijanistica Ta i Ta izvest će sabrana djela, opus.... Sabrana djela!!!
Nakon pola sata prebiranja po Sabranim djelima, vidjela sam da Roka lagano hvata šiza. Okretao se na sve strane i počeo kopati po mojoj torbi u potrazi za slatkišima. Sva sreća – Teta Maca je u torbi imala trgovinu bombona – hoćeš Skittles, hoćeš Orbit, Ti – Tac, Mentos,....
Kad sam ja bila mala, nisi baš mogo puno birati. 505 sa crtom, Kiki, Pez... i to je otprilike bilo to. Naravno, bli su tu i famozni, pomalo nedostižni Vau – vau bomboni. Vau – vau bomboni u obliku pseće kućice budili su u meni gorko – slatke uspomene.
Vau – vau bomboni prodavali su se, uglavnom, samo u ljekarnama – što bi značilo ds si morao imati grdu anginu, akutni bronhitis ili temperaturu bar 39,5 – da bi se dočepao ljekarničkog pulta i molećivim pogledom nažicao pseću kućicu prepuna preslatkih psića – bombončića!
Pijanistica je napokon odrapila preko svih sabranih djela. Ekipa je već napola pozaspala, a Roko je tamnio drugi paketić Skittlesa – kad su na pozornicu dolepršale Pahuljice.
Sve do jedne u prekrasnim tamnoplavim svjetlucavim haljinicama, disciplinirano su pratile ruku dirigentice. Pogledala sam Mašu, koja je stajala u gornjem redu i... u tom sam trenutku - bila tako ponosna. I bilo mi je žao što nisam baš uvijek imala vremena poslušati Mašine pjesmice, što mi je ponekad bilo malo i naporno voziti ju na zbor, i što mi se koncert pijanistice učinio beskrajno dugim ... i – osjetila sam se u tom trenutku stvarno sretnom. I zapitala se – Stvarno, što me uopće čini sretnom?
Dok sam tako promišljala o sreći, a Pahuljice uz gromoglasan pljesak publike silazile s pozornice – u sjećanje mi doleti jedan trenutak od prije dva tjedna.
***
Maša i ja upravo sjedamo u autobus 226 koji preko Remeta vozi do centra i idemo na probu zbora. Taj sam ju ponedjeljak, iznimno na probu vodila ja, a ne, kao obično, Teta Maca i Tetak Ico.
Vozile smo s e u tišini nekih deset minuta, kad negdje kod Remeta Maša uzbuđeno uzvikne:
– Mama, vidi ovo! Mama ! Ovo moraš vidjeti! Ja se ovome veselim svaki put kad se vozim autobusom!
- Što, Maša? - prozborim umorno i zapiljim se kroz prozor.
- Čekaj, čekaj, samo malo! Evo, pogledaj! Ovo mi je nešto najdraže kad se vozim busom! - Maša uperi prstom prema zaprljanom prozoru, a u daljini se otvori pogled na prekrasne remetske brežuljke s nepreglednim nizom rascvjetalih trešanja.
Čini mi se da sam u tom trenutku u džepu imala oko pedeset kuna. Mobitel mi je bio isključen jer je baterija stalno rikavala, a plaća je bila već gotovo skroz potrošena. Ipak, kad malo razmislim – taj je trenutak jedan od najljepših u mom životu – Pogled na rascvale remetske trešnje kroz zaprljano staklo autobusa 226 – Mašin i moj trenutak.
***
Sad moram ići – Roko ima trening. U subotu ima važnu utakmicu protiv NK Žuti Brijeg. Moram ga odvesti. Ali, o Rokovoj nogometnoj karijeri ... u nekoj drugoj priči. Možda onoj sljedećoj.
-
- 17:48 -
