četvrtak, 17.11.2016.
Idete kod mene na makovnjaču?
- Mamaa, jel ovo ispovjedaonica? - zaderao se Roko iz petnih žila jedne maglovite zagrebačke subote dok sam nestrpljivo čekala na red u banci na Kvatriću.
Jednim sam okom bila prikovana uz ekran na kojem su zapele crvene brojke, a drugim diskretno odmjeravala visokog i bezobrazno zgodnog frajera što se nehajno naslonio na pult ni pola metra od mene.
Sav od glave do pete u šlampavo-ležernoj kombinaciji - izlizanoj kožnoj jakni s lagano prebačenim prugastim šalom, trodnevnom bradom i razvezanim cipelama - sve u stilu - Meniuopćenijestalodonovca i Tusamsamodapodignemnekezlatnepolugeizsefa - nalaktio se na onaj pult sa zen izrazom na licu i spokojno buljio u daljinu.
Nabrzinu sam izvukla svoju najtajanstveniju i najmlađu facu s kojom sam raspolagala, uvukla trbuh i zauzela pozu 23 – imam dvadeset i tri godine i došla sam u banku s nećacima raspitati se za studentski kredit . Usput sam pantomimom signalizirala nećaku da se stiša, ali uzalud.
- Mama, jel ti mene čuješ, jel to ispovjedaonica?- ponovi Roko glasnije, stišćući usput brojomat, i uperi prst prema glomaznom paravanu na čijem je zamućenom staklu lijepo pisalo OSOBNI BANKAR.
- Nije, Roko, to je...
- Mama, Roko se opet igra da izvlači loto! - prekine me Maša, a Zgodni se radoznalo zableji u mom smjeru.
- 308 – Roko će ozbiljnim glasom. I dopunski broj – 309 - podigne listić i nasmiješi se gledateljima.
Skinem tajanstveni izraz s lica, skupim oči, zaškrgućem zubima i od misteriozne se studentice pretvorim u razjarenog zmaja:
- Koliko puta sam ti rekla da se ne igraš lota s .... - kad mi u torbi zazvoni mobitel.
- Mama, bok. Gdje si ti? To sam ja. Grga! - zaurla Grga u slušalicu kroz zveket nekakvih boca u pozadini.
- Pa di si ti Grga, šta radiš?
- Radim ajvar - veselo će Grga.
Grgu smo još u ponedjeljak sprašili u Karlovac - kod Bake Keti. Keti se doduše malo bunila jer da ona ovaj tjedan ima posla preko glave – i jednostavno ništa ne stigne. Još nije napravila ajvar i kiselu papriku, zabrinuto mi je obznanila, a ovaj vikend pomiču sat unatrag!
Postojala je neka tajna veza između kisele paprike, ajvara i ljetnog računanja vremena. Što se Keti ticalo, svijet se mogao lijepo izvrnuti naopačke, ali trideset je teglica ajvara i minimum dvadeset i pet tegli kisele paprike do vikenda kad su se kazaljke pomicale unatrag – moralo biti u špajzi.
- Mama – nastavi Grga oduševljeno kroz onaj zveket – Baka Keti ima neki veliki stroj koji melje ajvar! Hoćeš da ti pokažem?
- Aha, pa donesi ga u Zagreb da ga vidim – odsutno odgovorim škiljeći jednim okom na crvene brojeve koji su se vrtjeli na ekranu, a drugim tajanstveno zureći u onog joga tipa.
- Bakaaa, hoćemo donijeti stroj za ajvar u Zagreb?!?– zadere se Grga prema onom zveketu.
- Ne možemo ga donijeti. Baka kaže da je pretežak - obavijesti me Grga koju sekundu kasnije.
- Ko?
- Pa stroj, mama. Treba te baka. Grga odloži slušalicu, a kroz nekoliko sekundi ispunjenih lomom, zveketom i nekakvim pištanjem – do mene dopre – jedan duboki uzdah.
- Bok, Mima. Čuj, jel znaš ko je umro? - progovori Starka ledenim glasom.
- Ko? - noge mi se odsjeku, a lista rodbine izvrti pred očima.
- Jel se ti sjećaš onog našeg malera koji nam je krečio kupaonicu kad si ti krenula na faks?
- Pa valjda...Majstor Pando, jel je? - kroz maglu se u mojim mislima oblikuje lik simpatičnog sjedokosog majstora. On je umro?
- Ne. Njegov tata. To ne možeš vjerovati.
- Aha. A kolko je imao godina? - upitam sa zebnjom jer je majstor Pando imao pedeset i koju kad nam je prije petnaest godina krečio kupaonicu.
- Osamdeset i sedam - Keti će dramatično. - Sprovod je u ponedjeljak u tri. Idemo Biba i ja.
Mislim, nemojte me krivo shvatiti, meni je tog gospona bilo žao i sve to skupa, ali ja tog čovjeka stvarno nisam poznavala. Ruku na srce, tatu majstora Pande nije poznavala ni Keti, ali to ju uopće nije sprječavalo da se sasvim uživi u priču. Keti je redovito pratila karlovačku pogrebnu situaciju i detaljno nas izvještavala o svim gradskim pogrebima.
- Čuj mama, moram ići. U banci sam i nemam vrem... - pokušam se izvući iz turobnog razgovora.
- Hoćete doć za Sisvete? Radim makovnjaču - Starka se nije dala s linije.
Bila je neka tajna veza između makovnjače i Sisveta. Makovnjača je za Sisvete u našoj kući bila mast hev. I sama me pomisao na opojni miris toplog maka vrati u one davne jesenske dane kad je s obitelji trebalo posjetiti gradsko groblje.
Sve se tih dana odigravalo po dobro uhodanim pravilima. Par dana prije Sisveta u kući bi se jedne večeri, skupa s Keti, pojavile nekakve ogromne košare i zelene spužve.
Iza košara bi se obično pojavila Biba, ruku punih gerbera i krizantema. Idućih bi par sati Biba i Keti, kroz dim cigareta i komentare lokalne društvene scene, pikale gerbere, krizanteme i margarete u one spužve, dok bi se u pozadini širio miris – makovnjače. Baka ju je Marica upravo vadila iz rola.
Na sam dan Sisveta, negdje oko četiri popodne, utrpali bi se - Bero, Keti, Seka Tina, ja, Baka Marica i tri ogromne košare gerbera i margareta - u plavi stojadin - i krenuli put gradskog groblja.
Kod groblja bi Bero redovito šiznuo jer parkinga nije bilo ni za živu glavu i da je on lijepo rekao da se treba krenuti ranije. Zaključio bi potom, već na rubu svih živaca, da u u radijusu od bar pet kilometara oko groblja nema mjesta za parkiranje i skrenuo u pokrajnju uličicu, udaljenu od groblja dobrih deset minuta hoda.
Baka Marica bi tu frknula nosom i rekla da nije obula cipele za štrapac i da ona više na groblje u takvim aranžmanima ne ide, a Starka je opasno počela okretati očima.
Petnaestak minuta kasnije okupili bi se oko Dedinog groba i – krenuli u potragu za šibicama.
Bero je šibice, iznerviran parkirnom situacijom, ostavio, razumije se, u autu. U toj bi zamršenoj situaciji kroz mrak nazrijeli Bibu i Bibinog Muža koji bi nas prigušenim glasom pozdravili i diskretno se primakli grobu.
Bibin bi Muž iz džepa spremno izvukao šibice i - spasio sitaciju. Zapalili bismo fenjere i utonuli u tišinu – prekidalo bi ju samo povremeno prigušeno mrmljanje pozdrava i kimanje glavom siluetama što su prolazile po uskim prolazima između grobova.
Kad bi se nakon par minuta svi već počelo lagano vrpoljiti i nakašljavati, Baka bi Marica prekinula tišinu i, potapšavši nadgrobni spomenik, Mirku utješno poručila da neće ni ona još dugo hodati po grobljima i - označila da je vrijeme za polazak. Biba bi baš nekako u tom trenutku postavila retoričko pitanje:
- Idete kod mene na makovnjaču?
***
307. 307! Broj 307! - nervozni me glas vrati u banku, a Zgodni me lagano potapše po ramenu – Oprostite, jel to Vaš broj?
Sramežljivo mu se nasmiješim, prijeđem preko diskretne žute crte i diskretno priupitam ljubaznu gospođicu bih li mogla s računa podići 500 kuna.
Tkttktktktktkt - Gospođica plastificiranim noktima nekoliko puta kucne po tastaturi.
- Hmh - zabrinuto se oglasi. Ttktktktktktk – kucne još nekoliko puta. Tk. Hmh. Tk. Tktk. Tk.
- Ne možete – odgovori mi napokon glasno i nimalo diskretno – Ušli ste u nedopušteni minus.Tktkt - i noktom odlučno kucne po tipkovnici.
***
Kad sam bila mala, nisam voljela posjećivati groblje. Plašile su me te siluete s košarama koje se bešumno kreću oko svjetlucavih nadgrobnih ploča. Plašili su me i prigušeni glasovi, mrmljanje i spušteni pogledi. Željela sam što prije pobjeći na svjetlo, sjesti za Bibin stol, piti sok, jesti toplu makovnjaču i slušati glasan razgovor živih.
A sad... Sad mi se nekako čini da ima nešto vrlo utješno u sjećanju na tu sliku - nas kako stojimo u polumraku, okruženi prigušenim svjetlima što se lagano poput krijesnica pale na okolnim brežuljcima, dok ljudi poput mrava kroz tamu mile u nekim samo njima smislenim smjerovima.
Išli smo i ove godine u Karlovac za Sisvete. Stajali smo na istom mjestu, okupljeni oko Dedinog groba, obavijeni tišinom i svjetlošću fenjera, ali – nije bilo isto. Nešto je nedostajalo.
Zapravo, nedostajala je Baka Marica - da prekine tišinu, potapše spomenik i poruči Mirku kako neće još dugo hodati po grobljima.
Nedostajao je i Bibin Muž koji bi odnekud izvukao šibice i - spasio situaciju.
Stajali smo u polumraku, ogrnuti hladnoćom, gledali u fenjere i utonuli – netko u svoje misli, netko u molitvu.
- Idete kod mene na makovnjaču? - Biba prekine tišinu. - Ajmo. Dobro mi je ispala ove godine -uhvati Keti pod ruku i ispod glasa joj se obrati:
– Čuj, jesi vidjela onu šta je maloprije prošla, šta to nije bivša žena od onog odvjetnika šta je umro prošle godine? Jesi vidjela kakve čizme nosi? Ja bi si morala kupiti neke takve. Hoćeš da odemo do Zagreba idući tjedan pogledati...
Ispričala bih vam još ponešto o tome kako je to s Bibom i Keti ići u šoping, ali – o tome u nekoj drugoj priči - onoj sljedećoj. Sad moram pod hitno izići iz banke.
- 308. Broj 308. 308! - nervozno se zadere službenica, a ja diskretno zgužvam papirić u ruci, dohvatim klince i šmugnem koliko se već brzo može šmugnuti kroz vrata s vremenskom odgodom otvaranja.
-309. 309! Broj 309 – čulo se iz banke dok su se vrata bešumno zatvarala za nama.
- 09:55 -
