četvrtak, 04.02.2016.
Priča o Rodilištu ili Zašto je mama ipak mama? - dio drugi
... odložila sam mobitel na šank i šalicu kave zamijenila čašicom. Morala sam nazdraviti. Prije pola sata na ovaj je neobičan i divan svijet stigla - jedna Curica. Priopćila mi je to maloprije Seka Tina. Nazdravila sam novoj članici ove razbarušene i šarene priče koju nazivaju Život i sjećanja me opet ponesu u onu proljetnu večer kad se Svijetu spremala pridružiti jedna druga curica...
- Ajme meni! - uzviknula sam i udahnula – izdahnula - shshsh – shshshs - taman kad smo završili s alapačom i krenuli dalje put Rodilišta.
- Jel trud? - panično će Muž i nagazi po gasu.
- Ma ne, zaboravila sam se našminkati! - odvratim mu i kroz udah - shshhs - nabacim na trepavice malo maskare i - shshhs – izdah - narumenim obraze.
- Tako. To smo riješili – zadovoljno se ogledam u retrovizor, našto Muž otvori usta i po običaju htjede zaustiti: Rekao-sam-ti-da -mi-ne-okrećeš-retrovizor-dok-vozim, ali presječem ga u pravo vrijeme nadošlim trudom:
– Aaaaaa... boli - shshs – auuu – shhsssh -.
- Stani! - shshhs – prodišem trud i zaviknem na Muža – jer sam, dišući i blejeći kroz prozor auta, pogledom zapela za mali osvijetljeni izlog. PEKARNICA - svijetlila su narančasta slova iznad staklenih vrata.
- Šta je sad? - Muž će pomalo nestrpljivo.
- Nisam ništa jela – shshss - cijeli dan – shshhs – shshhs -usta – nos – daj mi odi kupi hrenovku u pecivu i - shshhs - dva kroasana - shshhs - s čokoladom. -
- Ali, maloprije si pojela pola kutij napolit... - Muž se pokuša pobuniti, ali me baš u taj čas zgodno probode pod lijevim rebrom.
- Auuuu – boli! – shshshs – shshsh – rukom mu signaliziram da iziđe iz auta .
- I lisnato - shshhs - s višnjom! – shshhs – zaderem se kroz prozor prema silueti što je otvarala vrata pekarnice.
U čekaonicu Rodilišta ušla sam petnaestak minuta kasnije, sita i s blaženim osmijehom na licu - trudovi su malo popustili. Bilo je tu nekoliko žena. Muževi su mahom sjedili na narančastim plastičnim stolcima, a žene su, uzdišući i pušući sve u šesnaest, marširale prostorijom gore – dolje.
- Koji vam je ovo put? - obrati mi se jedna od žena što je nervozno stupala po čekaonici. -
- Prvi. Baš se veselim. - odvratim joj i uputim prema Mužu jedan slatki osmijeh.
- A Vama? –
- Hah – uzvrati mi ona, učinilo mi se, nekako sarkastično - treći. – i uputi otrovan pogled Muškarcu koji je kunjao na narančastom stolcu leđima naslonjen na radijator.
Sam porod prošao je sasvim pristojno. Zvučna je kulisa, doduše, bilo malo zastrašujuća.
- Dajte mi neke lijekove! Bilo šta!! Može i one šta ste testirali samo na miševima!!! – orilo se iz boksa do, popraćeno bolnim uzvicima.
- Hoće i meni bit tako? - naivno upitam Muža dok su me dvije medicinske, oboružane žicama, sondama, priključcima i gumbićima, potpuno ravnodušnih izraza lica prištekavale na CTG.
- Ma neeee... – pa kaj ne vidiš da ona dramatizira! - utješi me on, a rađaonicom se, isprva prigušeno, pa sve snažnije, kao iz neke dubine, počne razlijevati jednoličan zvuk otkucaja bebinog srca.
- Dajte mi nešto! Bilo što!!! - zaurlala sam par sati i stotinjak trudova kasnije na nekog balavca od specijalizanta koji nije mogao imati više od dvadesetpet, kad me, razgrnuvši cvjetni zastor rađaonice, pristojno priupitao kako sam.
Još nekoliko sati kasnije i stotinjak trudova više, zajedno s prvim tracima narančaste zore na zagrebačkom nebu - na svijet je pristigla Maša.
Bilo je kao na filmu. Dobro, ne baš kao u onim starim vesternima jer mi nitko nije u usta gurnuo bocu konjaka i urlao da treba donijeti ručnike i vruću vodu, ali ipak.
Taman kad su se sve Bijele kute o radijusu od pedeset metara strknule oko mene, a sestre počele zatvarati prozore i vikati: Porod! Porod! - svi spremni za Mašin spektakularan dolazak - iz boksa do začuo se tupi udarac.
Trenutak slave skoro mi je ukrao neki tip kojem je od cijelog tog sudjelovanja u porodu odjednom pozlilo i baš se u tom trenutku sjetio onesvijestiti te pritom opaliti u neku lampetinu iza sebe i lijepo razbiti glavu. Sestre su simultano okretale očima, a značajan dio Bijelih kuta prebacio se u boks do i prionuo na šivanje ranjenika.
Desetak minuta nakon Mašinog spektakularnog dolaska Muža su poslali van. Nije izgledao loše. Nedostajalo mu je, doduše, par gumbića na košulji i koja dlaka na prsima, a i dramatizirao je tražeći liječničku pomoć jer mu je desna ruka navodno bila uganuta.
Kad je sa sestrom otišao na previjanje ruke, djelovao je pomalo ošamućeno. Nešto se čudno dogodi muškarcima koji prisustvuju porodu. Valjda im se zauvijek uništi ona romantičarska iluzija da djecu ipak, odjevene u roza ili plava odjelca, u Rodilište spušta neka ogromna dežurna roda što kruži iznad bolnice.
***
Čim su mali zgužvani paketić umotan u rozu dekicu odveli na kupanje - ja sam lijepo udrila u plač. Isplakala sam sve. Strah, iščekivanje, bol i sreću. Plakala sam jer nisam mogla vjerovati da sam postala mama, plakala sam jer su mi se u prvom razredu osnovne djeca u školi rugala, plakala sam zbog hormona i jer su mi, odmah nakon poroda, za ručak donijeli moje omraženo povrće – ciklu.
Dok sam tako ležala i ridala iz petnih žila, priđe mi jedna od Bijelih kuta.
- Čestitam, gospođo! Jeste dobro? -
- Jee – šmrrrrc - saaam. -
- Doktore, jel Vas mogu nešto – kghhšmrrc – pit... – šmrccc – pitati – nastavim kroz suze.
- Recite, recite, što vas zanima? – doktor izvadi ruke iz džepova, popravi naočale na nosu i namjesti znanstvenu facu.
- Jel mi se - kghhšmrrrc – razmazala maskaraaa – procijedim i nastavim tuliti brišući prstima crne slojeve šminke ispod očiju.
- Nije, lijepi ste. - doktor se nasmiješi i potapše me po ramenu.
Jadan čovjek. Očito nije imao srca reći mi da s onim crnim podočnjacima izgledam ko zaplakani rakun kojeg je pregazio vlak.
- Zvala je Vaša mama. - obrati mi se odjednom odrješito spremačica, dok je ujednačenim ritimičkim pokretima brisala podne pločice ispod stola za rađanje.
- Mama !? Kog je zvala? - začuđeno joj odvratim.
- Da, mama. No, pa kaj se čudite? Nazvala je u Rodilište minutu prije neg kaj ste rodili. - nastavi spremačica, sad užurbano kupeći tacnu i tanjur s netaknutom ciklom - i rekla da bu Vas popodne došla posjetit. -
Obrisala sam suze. I nasmiješila se.
Kažu da zaboraviš na bol čim u ruke primiš svoje tek rođeno dijete. Ne zaboraviš ju. Samo ju potisnu neke druge slike. I zvuci.
Onaj trenutak kad očajnički ženski urlik zamre i zamijeni ga dječji plač, a sve sestre i svi doktori oko tebe odjednom izgledaju kao da su dobili na lotu.
Ili pogled na primalje koje s lakoćom i istreniranim pokretima, kao da nad sudoperom drže šalice za kavu, kupaju tek rođena mala bića, stavljaju ih na vagu i viču: 3 750, 53 centimetra!
Ili kad ti, zamotano u staru iscufanu dekicu, napokon donesu to malo, drhteće, izgužvano i bespomoćno, tvoje biće.
Te se slike i zvuci i radost svih oko tebe urežu u tvoju svijest jače od boli.
Ali o radosti i reakcijama uže i šire rodbine i zašto je mama u cijeloj toj priči ipak mama – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku opet zaplesao. Moram se javiti. Zove me mama.
-
-
- 10:35 -
