24
utorak
veljača
2009
Revolucionarne ideje prije 2 ujutro
Neki dan je u 'Kako sam upoznao vasu majku' Ted ponovio staru izreku svoje majke - Nista dobro se ne desava poslije 2 ujutro.
Eto, ja sam dosla do revolucionarne ideje samo 15 minuta prije prekoracenje roka i posto je gotovo 2 ujutro, nemam je s kim drugim podjeliti nego li sa svojim laptopom (koji se uzgred receno zove Charlie).
Uglavnom, posto ovaj semestra slusam manje predmeta nego li obicno, treba naci nacin da nekako potratim/iskoristim vrijeme.
Jedna od opcija je posao ili snimanje filomova koje sam stavila na cekanje tamo negdje prije 2 godine ili fitness koji svaki dan iznova stavljam na cekanje.
U svoju obranu mogu reci da vjezbam najmanje dva puta tjedno, ali otegotne okolnost je ta da meni dva puta tjedno nije dovoljno.
Meni treba rekreacija od jedan sat svaki dan da bih se osjecala zdravom. Kako mi je istekla clanarina u fitness centru (u koji sam zadnjih mjeseci isla jako neredovito), napravila sam racun na rapidshareu i naskidala se svega i svacega.
Konacno sam upotpunila svoju kolekciju Carmen Electra Striptease aerobic (falio mi je 3. dio), skinula 501 vrstu pilatesa (mislim da niti sam Pilates nije znao da ih toliko postoji), pa trbusni ples s velovima, pa zumba aerobic... sve do odlicnih cardio vjezbi koje vodi stravicno anoreksicna i stravicno plasticna zenska, uz 3 jednako anoreksicnih pomagaca. Svi skupa valjda ne teze vise od 100 kila, zajedno sa svim silikonima i kolagenom. Koliko god vjezbe bile dobre, ne mogu se prisiliti da gledam u te misicave kosture. U svakom slucaju, cudo sto se sve moze naci na internetu.
Ostala sam na FitnessYourself programu koji je poput kompjuterske igrice u kojoj animirani osobni trener pokazuje sprecijalizirane vjezbe koje je odresio na temelju tvoje dobi, tezine, snage i kondicije (bezroj testova na pocetku).
Vrijeme mi brzo istice pa moram prijeci na stvar. Posto nema fitnessa bez zdrave prehrane (jer ne mozete skakati dovoljno poletno), a zivim u kuci s vrtom, dosla sam na revolucionarnu ideju da obradujem vrt.
Iako ja to uopce ne znam raditi. Ali svejedno sam htjela ovjekovjeciti tu ideju prije dva ujutro.
komentiraj (1) * ispiši * #
17
utorak
veljača
2009
Jednom kad noc...
U najgorem periodu svog zivota nasla sam se na svom najdrazem mjestu na svijetu i to uopce nije tema ovog posta.
Da bas ne duljim, kulise su slijedece: noc, nebo osuto zvjezdama, vatra i tip na gitari. Da vam misli odmah ne bi skrenule na neku romanticnu scenu, bilo je tamo jos hrpa ljudi od kojih neke nisam poznavala, a neki su mi isli na zivce. Detalji ionako nisu bitni.
U jednom trenutku frajer na gitari poceo je svirati pjesmu iz naslova
Jednom kad noć ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju.
Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti
suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.
Kad tuga jednom na vrata dođe,
a samoća zaboli, hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti.
Bili smo jednom najbolji
o nama su priče su pričali
i sad kad se sjetiš, htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile, bure i vjetrovi
Zapravo ne znam jesam li je ikada prije cula, ali ne sjecam se da li je ikada ista u meni izazvalo toliki izljev emocija. Ja do tog trenutka nisam uopce shvacala koliko sam nesretna sve dok nisam shvatila da mi se suze slijevaju niz lice. Ne u potocima, u rijekama zapravo.
Ja zapravo nisam niti bila svjesna da placem, kao niti drugi jer je svjetlost vatre bila poprilicno slaba. Sve dok nisam shvatila da mi je majica gotovo natopljena suzama...
I onda sam shvatila da je vec 'noc ukrala nebu sve sto sam voljela na njemu'. I moje nebo ostalo je prazno.
Taj trenutak bih u svojoj biografiji mogla okarakterizirati kao svojevrsnu katarzu. Nakon toga sam shvatila da nebo jednostavno ne moze postati praznije i da je na meni da ga opet ispunim svojim zvjezdicama.
Jesam li uspjela u tome? Do sada sam ih skupila 11 561.22, sto su moji prijedeni kilometri prosle godine :) (zracnom linijom, ne racunajuci nista unutar granice), odnosno 195 sati provedenih u vlaku i 6 u avionu. I jos sate i sate cekanja na peronima i aerodromima, lutanja po nepoznatim gradovima s nepoznatim osobama... To su moje zvjezdice. Stavljam ih na dlan i otpuhnem u zrak...
komentiraj (1) * ispiši * #
