Imala sam kolokvij danas i s obzirom na to da sam jako malo spavala noc prije, prespavala sam citavo popodne i sad vise ne mogu spavati.
Cisto zbog nesanice, pocela sam citati vlastiti blog, sto se pokazalo kao velika greska. Nakon ovoga ce me nesanica pratiti do sutra u podne vjerojatno.
Prvi post sam napisala u 8. mjesecu 2005. Od tada je proslo gotovo 3 i pol godine. Mozete li zamisliti? 3 i pol godine necijeg zivota sazeto na par stranica koje vjerojatno nitko nije procitao od pocetka do kraja. Cak ih se niti ja ne sjecam.
Citanje tih stranica je bila velika greska jer od pocetka pisem o svojim strahovima od smrti i od gubitka neke meni vazne osobe u zivotu. Godinu dana kasnije izgubila sam vjerojatno najvazniju osobu u svom zivotu i nekako sam uspjela zaboraviti koliko mi on zapravo fali.
Uhvatio me takav napadaj placa da sam imala osjecaj da cu istovremeno povracati i ugusiti se.
Otkad sam krenula u srednju skolu, pa sve dok nije umro, tata me budio ujutro.
Budila bih se vec na sam zvuk njegovih koraka na stepenicama i znala bih da ce mi reci da mi je skuhao caj. Trebalo mi je jako dugo da se prestanem buditi svakoga dana u isto vrijeme i cekam, nadam se da cu cuti te korake na stepenicama, iako sam na zalost bila svjesna cinjenice da ih necu vise nikada cuti. I da cu si od sada pa na dalje ili sama morati kuhati caj ili moliti nekoga svako jutro da to napravi umjesto mene.
Iako mi je sprovod ostao u mutnom sjecanju, zapamtila sam da je svecenik nesto spominjao kako je tuzno sto on nece svoje 3 kceri odvesti pred oltar... kakav jebeni oltar?!? Meni je tuznije to se ja u posljednje vrijeme osjecam puno odraslijom nego li sam bila prije, recimo, godinu dana i sto one to jednostavno nemoze vidjeti.
Mi smo uvijek imali prijateljski odnos i puno tuznije je to sto nisam mogla docekati da taj odnos postane makar donekle ravnopravan, nego li to sto me nece odvuci do oltara u nekoj napirlitanoj bijeloj haljini.

Mislim da je dosada uzrok svog zla na ovom svijetu. Ne zelim se prisjecati stvari koje me rastuzuju i da mi nije dosadno i da nisam vec 100 puta procitala sve knjige koje imam u sobi, ne bih samu sebe mucila na ovakav nacin.
Drugi put cu radije citati Manifest komunisticke partije nego li vlastiti blog.
Zapravo, htjela sam se malo prisjetiti 2008. godine, s obzirom na to da mi je u srijedu rodendan, ali jednostavo sam izgubila volju. Mozda sutra...