Jednom kad noc...

U najgorem periodu svog zivota nasla sam se na svom najdrazem mjestu na svijetu i to uopce nije tema ovog posta.
Da bas ne duljim, kulise su slijedece: noc, nebo osuto zvjezdama, vatra i tip na gitari. Da vam misli odmah ne bi skrenule na neku romanticnu scenu, bilo je tamo jos hrpa ljudi od kojih neke nisam poznavala, a neki su mi isli na zivce. Detalji ionako nisu bitni.
U jednom trenutku frajer na gitari poceo je svirati pjesmu iz naslova

Jednom kad noć ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti
suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.

Kad tuga jednom na vrata dođe,
a samoća zaboli, hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti.

Bili smo jednom najbolji
o nama su priče su pričali
i sad kad se sjetiš, htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile, bure i vjetrovi

Zapravo ne znam jesam li je ikada prije cula, ali ne sjecam se da li je ikada ista u meni izazvalo toliki izljev emocija. Ja do tog trenutka nisam uopce shvacala koliko sam nesretna sve dok nisam shvatila da mi se suze slijevaju niz lice. Ne u potocima, u rijekama zapravo.
Ja zapravo nisam niti bila svjesna da placem, kao niti drugi jer je svjetlost vatre bila poprilicno slaba. Sve dok nisam shvatila da mi je majica gotovo natopljena suzama...
I onda sam shvatila da je vec 'noc ukrala nebu sve sto sam voljela na njemu'. I moje nebo ostalo je prazno.

Taj trenutak bih u svojoj biografiji mogla okarakterizirati kao svojevrsnu katarzu. Nakon toga sam shvatila da nebo jednostavno ne moze postati praznije i da je na meni da ga opet ispunim svojim zvjezdicama.

Jesam li uspjela u tome? Do sada sam ih skupila 11 561.22, sto su moji prijedeni kilometri prosle godine :) (zracnom linijom, ne racunajuci nista unutar granice), odnosno 195 sati provedenih u vlaku i 6 u avionu. I jos sate i sate cekanja na peronima i aerodromima, lutanja po nepoznatim gradovima s nepoznatim osobama... To su moje zvjezdice. Stavljam ih na dlan i otpuhnem u zrak...