'I krene sve isto ko pre u kratkim talasima i osetim da dolazi plima...'

Moja plima nije ovaj put ona o kojoj Shakespeare priča nego nešto mnogo gore i ružnije - napadaj panike...
Kod mene zaista počinje kao u nekim valovima i osjetim da dolazi i znam da si ne mogu pomoći.
Ne postore riječi kojima bih mogla opisati koliko je ružan taj osjećaj. Dolazi li do toga zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti (o kojima mogu knjigu napisati) ili iz čistog mira, nitko zapravo ne zna.

I nitko ne zna kako to zaustaviti jednom zauvijek.
Iako sam ih do sad proživjela više nego bih ikome poželjela, svaki put me iznova uplaše i izbace iz takta.
Počene kao neka slabost. I onda shvatim da se ton utišava i ja sve slabije čujem. Vidim normalno, slika mi nije mutna niti dvostruka, ali opet, kao da ne gledam ja, već netko drugi.
U tom trenutku nemam više baš nikkave koncentracije. Frendica mi je danas pričala nešto i kad me pogledala, shvatila je da sam strašno blijeda. Čelo mi je bilo u potpunosti hladno.
I odmah sam znala što slijedi. Počinje kao neka struja u stopalima i naglo se širi čitavim tijelom. Ono što je za mene zastrašujuće je sam činjenica što ne znam hoću li uspijeti zadržati svijest. Ja nikada ne mogu biti sigurna da li je to bezazleni napadaj panike ili nešto mnogo gore.
Već sam naučila što ne smijem raditi u tom trenutku - stati. Nemam pojma zašto, to sam davno negdje pročitala. Bitno je nastaviti hodati. Imala sam zapravo jak poriv da potrčim, ali čak se niti u takvom trenutku nisam htjela sramotiti.
Već sam se naučila dovoljno kontrolirati da baš ne radim scene kada se to dogodi. Čak sam uspjela frendici objasniti da mora pričati samnom.
Istina, ako netko u vašoj blizini doživljava napadaj panike ne smijete se uspaničiti i ne smijete zatvoriti usta.
Monolozi također nisu poželjni. Najbolje je da što više ispitujete.
Ona se tako revno prihvatila zadatka da me ispitivala neke gluposti vezene za ispit na koji sutra idem da mi je već počela ići na živce. No, u svakom slučaju je napravila pravu stvar u pravom trenutku.

Kod napadaja panike je meni najgore od svega što gubim kontrolu sama nad sobom, svojim tijelom i svojim umom.
Kada bila još jako mala shvatila sam da kad zatvorim oči nastaje tama. I bila sam istovremeno i oduševljena i preplašena što imam takvu moć. I sada se osjećam kao da mi je ta moć kontrole nepravedno oduzeta.

Iskustvo može biti tako neugodno i intenzivno da bolesnik često misli da proživljava akutni srčani udar. Neke osobe osjećaju reakcije svog tijela tako izraženima, ekstremnima i van kontrole da imaju osjećaj da su tek promatrači cijele situacije. (s www.medicina.hr)

Ako ni nad sobom nemam kontrolu, kako bih uopće mogla imati nad bilo čim drugim?
Na što sam ja zapravo spala? Uvjeravam samu sebe da ću sad biti sretna jer sam konačno shvatila da je 'it' osoba bez ljudskih kvaliteta (da, bila je riječ o njemu...). Zapravo mi je svejedno. Konačno sam raspravila neke stvari s jednim prijateljem i umijesto da konačno to riješim i krenem dalje, osjećam se još gore.
Osjećam da moram donjeti neke odluke koje ne znam hoću li ikada biti spremna donijeti.

Sad samo čekam da odem na more i da voda spere sve loše što se u meni skupljalo ove godine... Pitam se ima li Jadransko more toliko vode?