Od rođendana pa do rođendana

Svaka nova godina
Je slatka, nepredvidljiva
U danima budućnosti
Hiljadu mogućnosti



Danas mi je 18. rođendan!!!! Ja sam 20. shvatila kao granicu senilnosti, pa sam jednostavno odlučila vratiti vrijeme i računati godine u nazada.

Kakva sam ja bila s 18 godina? Pa nadobudna. Životna ambicija mi je bila postati diktator u nekoj banana državi. Bila sam opsjednuta filozofijom. Posvađala sam se s 'it'-om jer mi je odbio doći na rođendan.
Bila sam uvjerena kako ću jednog dana biti arhitekt.
U to me vrijeme baš nekako držala faza šarenih štramplica, minica i blesavih cipelica. Ionako nisam izgledala niti dana starije od 14 godina...
A držala me i faza opsjednutosti filozofijom, politikom i ratnim avionima.

Na moj drugi 18. rođendan probudila sam se natečenih kapaka. Iz kojeg razloga, nemam pojma.
S obzirom da ja tek sada ulazim u novu godinu, vrijeme je i za neke novogodišnje odluke.
Br.1 - konačno (ali ovaj put za stvarno) ću se odvuči do teretane i uplatiti članarinu za čitavu godinu. Ne znam kako bih se drugačije natjerala.
Br.2 - počela sam već, ali mislim i nastaviti, trčati svako jutro. To sam imala običaj ponekad raditi u srednjoj školi. I osjećala sam se stvarno dobro.
Br.3 - konačno definirati svoj odnos s 'it'-om. S njim stvarno ne znam što ću. U teškoj sam dvojbi.
Br.4 - definitivno najbitnije; položiti sve ispite koje sam odlučila položiti.

S obzirom na svoju zadnju odluku, mislim da ću malo prekinuti s pisanjem bloga. Barem dok ne položim ispite...
Ako ne napišem ništa niti u ožujku, znači da su ovi natečeni kapci bili prvi simptom neke galopirajuće neizlječive bolesti

Odgovori koje tražiš nisu baš daleko
Pogledaj u sebe, pogledaj u sebe
Neka tvoja glava bude samo tvoja briga
Ne daj da joj govore, neka sama otkrije...

Po mojoj slobodnoj procjeni, druženje s 'it'-om bi od svakoga moglo napraviti potencijalnog samoubojicu, ali ima on i pozitivnih strana.
Kao prvo, što god ja mislila o njegovom karakteru, riječ je o jednoj iznimno inteligentnoj osobi s kojim uživam razgovarati.
Drugo i najbitnije - jako me dobro poznaje. Točno zna da ako me nazove u bilo koje doba u noći punog mjeseca da ću čitati 'Ime ruže'. Kada je pun mjesec ne mogu spavati, a ta je knjiga toliko dosadna da bi se trebala djeliti u ljekarnama na recept kao sredstvo za uspavljivanje. Mislim da je čitam već pet godina i još je nisam pročitala.
Neki dan me nazvao u dva u noći i pozvao u šetnju jer je naslutio da u to doba ležim u krevetu i čitam. Za njega sam predvidiva kao zaplet meksičkih sapunica, a to mi ponekad odgovara.

Kod njega mrzim to što se jako pokroviteljski odnosi prema meni. Jest da je stariji od mene (doduše samo tri godine) i pametniji, ali moj ego to baš i ne podnosi.
Kad sam bila nekoliko godina mlađa, na sve svoje izjave sam dobivala reakciji kakve bi inače dobio netko tko se upravo izjasnio kao Napoleon (ili kao glasač HDZ-a).
Sada me proglasio mediokritetom. Rekao je da me zapamtio kao odlučnu i ambicioznu osobu, a sada je naletio na strašljivicu koja se boji živjeti.
Ponekad mislim da uživa u tome da me vrijeđa...

Mrzim i to što je on zapravo uvrnuta budala. Ima negativan stav apsolutno prema svmu što 'normalni' ljudi koriste. Blog smatra sredstvom maloljetnika da na najbolji mogući način pokažu koliko su zastranili, a facebook smatra korisnom bazom podataka za američke tajne agente (oduševljeno me obavijestio da se i u novina slažu s njim).
Ja sam sigurna da se rodio koje stoljeće ranije da bi uporno odbijao uvesti struju u kuću. Zapravo, mislim da bi i petrolejska lampa za njega bila bespotrebna novotarija...


A najviše od svega mrzim činjenicu da je 'it' vjerojatno u pravu. Imam osjećaj da se svakim danom mijenjam na gore. Kao da učim voljeti i prihvaćati stvari i osobine koje sam nekada prezirala.
Mentalno stojim na mrtvoj točki već godinama. Zapravo, možda i otupljujem malo po malo.
I ne vjerujem da se morao pojaviti netko kao 'it' da mi to kaže... Trebala sam više slušati 'Električni orgazam'...

'It'

'It' za mene nikada nije bio ljudsko biće. Kada sam ga tek upoznala bio je za mene ideja svršenstva. Nakon nekog vremena, umjesto ideje svršene osobe postao je ideja savršenog idiota. I tako je postao 'it'.

Kroz nekoliko godina smo se neko vrijeme družili, pa se neko vrijeme uopće nismo javljali jedno drugome i tako u krug. Na kraju sam ja odustala od cijele priče jer meni stvarno ide na živce kada moram čekati dva tjedna da mi netko odgovori na poruku.
Žalim slučaj, ja sam odrasla na pjesmama Balaševića. Ako on može preplivati Dunav zbog svoje neke ženske, ja se smatram vrijednom barem 50 lipa koliko košta poruka.
Zapravo, iz čitavog mog dugog života (još malo pa 18 godina ), moj odnos s njim je jedna od onih situacija zbog kojih žalim što nisam bila totalna gadura. Ovako ispada 1:0 za njega...

I tako se nismo čuli ni vidjeli otrilike 2 godine (ako ne računam onaj put kada sam zabila glavu u torbu da me ne primjeti na ulici).
Sve do ovog tjedna.
Bila sam u Klovićevim dvorima, gdje sam počela raditi prije otprilike mjesec dana. Prepoznala sam ga odmah po hodu i automatski prekrila glavu skriptom iz mehanike. Stvarno sam se nadala da, ili me neće primjetiti, ili će se i on praviti da me ne vidi.
U zadnje vrijeme se osjećam užasno. Psihički sam do kraja iscrpljena, a čeka me još dva kolokvija i vjerojatno sedam ispita. Fizički je situacija još gora. Prvi put u životu sam dobila akne (imam ih najmanje deset) i izgledam kao da imam vodene kozice. Iako inače redovito koristim puder, na takvu kožu ga ne želim stavljati. Pokušavam to nekako riješiti sa uljem čajevca i koncentratom aloe vere. Primjetila sam male naznake na bolje. I onda me, da bude još gore, počelo boljeti koljeno. Osim što mi se ispod hlača nazire steznik za koljeno, još i pomalo šepam...
Najgora moguća situacija za sresti najgoru moguću osobu...

On se, na žalost, nije pravio da me ne vidi. Stajao je predamnom i šutio, a ja sam ga kroz skriptu pitala što želi?
Odgovorio je da želi samo kavu. I uzeo moj broj.
A ja sam lijepo odlučila malo družiti s njim, pa na kraju jednostavno nestati... I to bi bilo 1:1 za mene.
Znam da je to jedna jako grozna osobina, ali ja baš uživam biti zlobna, a sd mi se konačno pružila prilika za to

SEVEN DRUNKEN NIGHTS

Ova ljenčina je odlučila biti nešto manje lijena u 2008. godini (ali samo NEŠTO manje lijena, da se razumijemo).
Prije dva tjedna bila sam u Rumunjskoj o obećala sam odgovornim urednicima napisati članak za newsletter. Ovdje ću napisati opširnu i necenzuriranu verziju, a zašto bi je trebalo cenzurirati vidljivo je iz naslova.
Prije početka jedna opaska – ja ZAISTA inače ne pijem. Ovo je sedmodnevna epizoda koja se neće tako skoro ponoviti.

Zašto i kako mi je uopće palo na pamet ići u Rumunjsku? Održavao se godišnji kongres udruženje studenata građevine u Temišvaru (ili Teemeeswara). A kako ja studiram građevinu pa prema tome automatski spadam među studente građevine, a usto sam još i predsjednica podruznice u Zagrebu (iako su mi tu funkciju osporavali tijekom svih sedam dana) od mene se očekivalo da idem.
Pa i veselila sam se putu. Sve do dva ili tri dana prije puta kada je jedan od nas četvero koji smo trebali ići otkazao. S obzirom na to da je bila riječ o jedinoj osobi medu njima s kojom se zapravo družim, bila sam pomalo skeptična.
Ipak me čekalo 12 sati u vlaku s curom koju samo površno poznajem i dečkom kojeg gotovo uopće ne poznajem. No precjenila sam svoje sposobnosti sudjelovanja u neobaveznom razgovoru. Stvarno sam se smatrala prilično ograničenom po tom pitanju. No ispalo je, na zaprepaštenje muškog dijela putujuće družine, da iako smo krenuli u šest ujutro i iako noć prije gotovo uopće nismo spavale i ja i Tamara (ženski dio putujuće družine) možemo razgovarati šest sati bez prestanka, koliko je trajao put do Beograda. Jadnik se čak premjestio u najudaljenji kupe u vagonu da može u miru spavati, ali naši glasovi su dopirali sve do tamo i spavanje je bilo praktički nemoguće.
Beograd, u kojem nikada dosad nisam bila, me zaprepastio. Sam ulaz izgleda tako nevjerovatno loše, da se čak i Kozari bok čini kao elitni kvart u usporedbi s njim.
Tik uz prugu ljudi su smjestili neke nastambe koje su bile na pola puta izmedu kontejnera za smeće i poljskog zahoda. Umjesto krovova na vrh su poslagali katone i razno drugo smeće, a na sve su to dodali istrošene automobilske gume, vjerojatno da vjetar ne odnese sve to skupa. Naravno, nikakve naznake cesta ili barem kakvog puta izmedu ti kućica nije bilo, samo blato. A izmedu njih su razapeli užad po kojoj su povješali veš, pa sam čitavo to predgrade zapamtila kao izuzetno šareno. Između svake, recimo 5. kuće nalazilo se omanje odlagalište smeća koje je djeci očito poslužilo kao igralište. Svaka kuća je imala ulaz na drugom mjestu. U neke su čak ulazili s krova, pa me čitav prizor podsjetio na 'Hrabro srce'.
Šokirano smo gledali taj prizor iz vlaka, jer s obzirom na priče koje sam čula o Beogradu nisam mislila da tako nešto mogu očekivati.
A onda se vlak nagnuo na jednu stranu. Pa na drugu. I kad smo stvarno očekivali da ce se čitava kompozicija vlaka raspasti, stali smo na kolodvoru u Beogradu.
Mene osobno kolodvori nikada nisu posebno privlačili, no ipak moram napomenuti da i je zagrebački kolodvor lijepši. Barem prizor kad se izađe iz njega.
Kad smo izašli iz kolodvora, Beograd me i dalje nastavio razočaravati. Navodno je centar lijepši, no mi nismo ostali dovoljno dugo u gradu da bismo razgledavali. Za sada grad ne dobiva prolaznu ocjenu kod mene, ali kao što rekoh, nisam elokventna po tom pitanju.
Za razliku od Beograda, Beograđani su se pokazali kao jako ljubazni i susretljivi, barem članovi Beogradske podruznice (odnosno LC-a). Dočekalo nas je desetak članova, a među njima su bili i Makedonci koji su se također uputili u Temišvar.
Kada smo polazili jedna je cura rekla da jedva čeka da vidi u kakvom ćemo se stanju vratiti nakon tjedan dana. Ja inaće imam neogranicenu maštu, no uopće nisam mogla zamisliti što nas čeka. U mislima sam umjesto kongresa vidjela prazninu…

Iako to Danijel nikada ne bi pretpostavio, Tamara i ja smo dobile nepobjedivu konkurenciju. Makedonac Miki, zvan Makedonac, nije se gasio od Beograda do Temišvara. Omiljene teme su mu bile nogomet (bila je riječ o nekoj utakmici s Hrvatskom za koju ja pojma nisam imala da se održala), Toše Proeski i Tito.
Tamara i ja smo u maniri pravih kokoši vec u vlaku napravile top 3 najzgodnijih sudionika kongresa. No ja taj popis nisam shvatila tako ozbiljno kao što se se pokazati da je ona...

Kad smo konačno došli do Temišvara, ja sam vec bila zrela za krevet. No kroz prozor auta zapazila sam da se Temišvar ne razlikuje bitno od Zagreba. Ako zanemarimo činjenicu da njima prometna pravila očito nisu obavezan predmet u autoškoli. Čak niti meni, koja stvarno svakako vozim, ne bi palo na pamet okretati se nasred ceste preko pune linije, bez ikakvih naznaka što se spremam napraviti.

Kad smo došli do hotela, dali su nam ključ od sobe i rekli da samo ostavimo stvari u sobama i da odmah krećemo na welcome party. Naravno već pretpostavljate koje su se dvije osobe uskokodakale i pobunile zbog tako malo vremena. Time smo naravno zaslužile nekoliko kolutanja očiju i ironičnih smješaka od strane kolega građevinara, ali i extra petnaest minuta. Barem smo se stigle otuširati i koliko-toliko spremiti.

I tako počinje prva od seven drunken nights.

As I went home on Monday night as drunk as drunk could be
I saw a horse outside the door where my old horse should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns that horse outside the door where my old horse should be?

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a lovely sow that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But a saddle on a sow sure I never saw before


Prva greška u koracima, koja će me doduše pratiti sve do Zagreba, tjedan dana kasnije bila je čašica rakije dobrodošlice na prazan želudac. Tamara je svoju mudro preskočila, no ja sam smatrala da kao predsjednica ipak moram biti dobar primjer ostalima.
Nakon rakije sjedile su tequile, pa poznata temišvarska piva Timosereana, pa tko bi se sjetio dalje... Ako ste ikad čuli onaj izraz drunk to hell, može se primjeniti na mene te večeri. U jednom trenutku sam bezazleno sjedila za stolom i jela večeru, a iduće čega se sjećam je kako me jednako pripit Turak fotografira i čudi se što tako loše ispadam. On očito ne zna da je nemoguće dobro ispasti ako vam oči ne gledaju u istom pravcu.
Da, bila sam sasvim svjesna činjenice da izgledam blesamo. Jedina utjeha mi je bio Slovenac Matjaž, jednostavno zvan Slovenac koji je bio toliko pijan da je u jednom trenutku sjeo kraj mene i počeo mi propovijedati o smaku svijeta. Koliko sam bila zbunjena, toliko sam bila i zadovoljna jer barem je netko gori od mene.
Tamara nije gubila vrijeme na opijanje, već je ubacila šarm u četrvrtu brzinu i čitavu večer pričala s jednim od Beograđana.
Oko 3 smo odlučili pozvati taxi i krenuti prema hotelu (za razliku od Zagreba, taxi je dosta jeftin). Na izlazu sam čula da netko nekome objašnjava kako sam je predsjednica LC Zagreba i kako sam inaće stvarno super, ali eto sad sam pijana. Nisam bila dovoljno prisebna da dokučim tko je to pričao.
Već sam tu večer morala slušati priče svojih članova LC-a o tome kako će me smjeniti s mjesta predsjednice zbog neakademskog ponašanja, iako niti oni nisu bili daleko od mog stanja.

Ujutro sam se probudila kada su nam organizatori skoro razvalili vrata sobe i obavijestili nas da imamo 15 minuta da se spremimo i krenemo na predavanje.
Predavanja su bila razmjerno zanimljiva, ako zanemarimo činjenicu da mi se glava raspadala na sastavne djelove. Jedno je bilo o mostovima na euro novčanicama i tu sam bila još jako koncentrirana. Drogo predavanje je bilo o arhitektiri Temišvara, a tu sam se uspjela koncentrirati jedino na to da ostanem budna.

Za ručkom sam imala osjećaj da me svi čudno pogledavaju i obećala sam sama sebi da više ne pijem, barem ne taj dan.
S obzirom na to da je Matjaž zvan Slovenac uspio propustiiti predavanja i nitko mu zbog toga nije prigovarao (navodno su ga budili pola sata, a kada su ga konačno probudili i vidjeli kako izgleda, poslali su ga natrag u krevet), ja i Daniel smo odlučili prespavati popodnevni posjet vinariji. Vjerojatno smo i mi katastrofalno loše izgledali, jer nitko nije ništa rekao. Tamara se naravno ravnala prema Beograđanima, a pošto su oni isli, išla je i ona.

And as I went home on Tuesday night as drunk as drunk could be
I saw a coat behind the door where my old coat should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns that coat behind the door where my old coat should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a woollen blanket that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But buttons in a blanket sure I never saw before


Navečer na partyju su svi bili gotovo pa klinički mrtvi. Osim mene i Daniela koji smo prespavali čitavo poslijepodne. Ja pila ništa u ćemu ima alkohola jer ja održavam obećanja dana samo sebi. A svi znamo da dan traje do ponoći. Počela sam s vodom, nastavila s colom, a oko ponoći, kada su svi osim Zagreba i Beograda otišli, Daniel je na stol donio bocu votke i hrpu red bullova, a ja sam konačno smjela piti.
Tu večer kad sam se vratila u hotel sa zadovoljstvom sam ustanovila da sam od nas troje najtrijeznija osoba iako nisam bila nešto posebno trijezna.
Daniel je morao ići povraćati u wc u predvorju hotela jer se u našoj kupaonici odvijala međunarodna suradnja Zgreb-Beograd. Zaključila sam da je Tamara zaslužila pohvalnicu za uspješnu suradnju i izašla iz sobe jer detalji me ipak nisu zanimali.
Na hodniku se skupila cijela bivša Jugoslavija, pa smo raspravljali o tome tko je u čkoli ucio ćirilicu i tko je primljen u partizane.Mene je i jedno i drugo zaobišlo.


Treće jutro me glava gotovo uopće nije boljela jer sam bila puno umjerenija. Čak sam i otisla na doručak. Prije podne smo imali posjet silosu u kojem se čuva hrana za svinje. Naravno, nismo se išli baviti kakvoćom svinjske hrane, već smo isli proučavati konstrukciju samog silosa.

S obzirom na to da smo svi očekivali da ćemo dobiti gumene čizme za gradilište, nito nije ima prikladnu obuću i nakon obilaska smo svi bili blatni i doslovce zacementirani sve do koljena.
Za Raziku od sunarodnjaka, Rumunj koji je vršio funkciju voditelja gradilišta sasvim je uspješno baratao Engleskim pa sam čak i zapamtila neke detalje o potrebnoj kakvoći betona za takvu vrstu objekta.
Nakon kratkog predavanja rečeno nam je da se moramo popesti na vrh silosa i to vrlo strmim metalnim stepenicama. S obzirom na to da smo svi imali poprilično blatne cipele, komadi blata padali su kroz otvore na stepenicama na glavu osobama koje su bile kat niže. Sreća da smo imali kacige.
Na desetom katu Tamara je odustala od penjanja i zamolila jedog od Beograđana da se spusti s njom.
Iako imam čitavu listu najbizarnijih mogućih fobija, visina me nikada nije pretjerano uznemiravala, pa sam se popela sve do krova koji je bio još sedam katova više. Imali smo predivan pogled na rumunjske ravnice i kamione na gradilištu. Po mojoj slobodnoj procjeni, previše blata na glavi ni za što.

Popodne smo imali slobodno vrijeme i između spavanja i kave u centru Temišvara. Pogodite što sam ja odabrala? Pa kavu naravno. Začudila sam samu sebe, ali eto.
Trebali smo krenuti u tri, pa smo to pomaknuli za četiri, da bismo na kraju krenuli oko pet. Naravno, Daniel je bio na rubu sloma živaca i na kraju mi je rekao da sam obična lažnjakinja jer mi, prema njegovom proračunu treba najmanje sat vremena da se zažbukam (njegov izraz). Pa da, šminkam se čak i za gradilište, pa što sad?
U gradu su Beograđani predložili da odemo u McDonalds, a članovi mog LC-a su zdušno prihvatili. Vrlo neoriginalno...

And as I went home on Wednesday night as drunk as drunk could be
I saw a pipe up on the chair where my old pipe should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns that pipe up on the chair where my old pipe should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a lovely tin whistle that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But tobacco in a tin whistle sure I never saw before


No pokazalo se kao sasvim dobra ideja, jer za večeru smo isli u 'Bear & steak House' gdje smo dobili prave rumunjske čevape. Ja ionako nisam mislila jesti jer sam se najela u McDonaldsu, a kad sam vidjela izraze lica ljudi koji su ih probali, odustala sam i od degustacije. Kada je Daniel pitao konobara od čega se sastoje ti čevapi, nabrojao je čitavo životinjsko carstvo i još je krivo shvatio Daniela i u pogrešnom uvjerenju da je on Turak, odnio je čevape i donio mu piletinu. Meni je to osobno bilo potpuno neshvatljivo čisto zato jer je plavokos i još usto i napola Njemac.
Sjedeći tamo za stolom, osjećala sam se pomalo jadno jer nije bilo izgledno da će se itko ovdje napiti i da će itko početi plesati. (a to je običnbo išlo jedno s drugim) Osjećala sam se jadno jer sam shvatila da mi je smrtno dosadno samo zato jer ne pijem. Može li išta biti jadnije od toga?
A onda je stol Zagreb-Beograd-Skopje otkrio da mogu naručiti neke bačvice Tuborga od 2.5 litre. Prestala sam projati kod 17. i nema riječi kojima bih mogla opisati kako smo svi nakon toga izgledali. Nisam se niti okrenula, a već sam plesala kolo s Rumunjima! S kim god da sam plesala izgledao je strašo pijano. Oko četiri ujutro Tamara i jedan od Beograđana su me zvali da idem s njima nazad u hotel i baš u tom trenutku me jedan od Turaka (onaj fotograf) povukao za ruku i počeo objašnjavati svom frendu da sam ja cura s najlijepšim očima koje je ikada vidio. Doduše, meni su moje oči lijepe, ali ne kad sam pijana jer nikako ne uspijevam gledati u istom smijeru s oba oka. Pogledala sam ga u stilu – imamo kandidata za najpijaniju osobu večeri i rekla da moram ići.

Već smo im vecer prije najavili da LC Zagreb nema namjere ići na jutarnje predavanje, no organizatori su gotovo pola sata bez prestanka marljivo lupali po vratima pokušavajući nas probuditi.
U hodniku smo čuli smijeh Beograđana i komentare kako se sigurno pravimo da spavamo.
Kada smo se uz svađu uspjeli dogovoriti tko će ustati i otvoriti vrata, ispalo je da su oni samo željeli provjeriti da li smo mi uopće živi s obzirom na to da nas nitko nije vidio kako idemo prema hotelu dan prije, a i s obzirom na to kako smo izgledali jučer navečer.

Probudili smo se tako negdje oko ručka i nakon toga krenuli u centar na kavu i u shopping. Daniel je izdržao kavu s nama, ali shopping je bio ipak previše za njega pa je sjeo u taksi uz riječi da će konačno imati slobodnu kupaonicu.
Tamara i ja smo obišle sve potencijalno dobre dućane i iznenadile se dosta nižim cijenama nego u Zagrebu. Prava šteta sto u moj ruksak više nije stao niti zrak. Kupila sam samo jednu torbu.

And as I went home on Thursday night as drunk as drunk could be
I saw two boots beneath the bed where my old boots should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns them boots beneath the bed where my old boots should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
They're two lovely Geranium pots me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But laces in Geranium pots I never saw before



Večernji parti je opet bio na dobrom starom mjestu koje se zvalo Base2, rezervirano samo za sudionike kongresa.
Ovaj put su došli i njihovi profesori koji su svi od reda bili mladi i zgodni (za razliku od naših). Tamara je baš prokomentirala kako je skroz lijevi gay i onaj do njega, a druga dvojica su još neopredjeljeni. Ja sam joj baš htjela odvratiti da su to samo predrasude zbog feminiziranog izgleda, no onda su zdušno zaplesali WMCY pa sam odustala od komentara.
Tu večer odlučila sam se na čisti whiskey i nakon toga sam bila sposobna samo za sjesti u taxi i vratiti se u hotel. No, Matjaž zvan Slovenac me odvukao da dodem igrati neku igru koju oni igraju na svim razmjenama. Igrali smo ja, on, Turci i Njemci, a ekipa Zagreb-Beograd su sjedili stol do i vjerojatno umirali od smijeha gledajući mene kako neuspješno pokušavam pohvatati pravila igre i istovremeno gledati ravno.
Te večeri smo se ranije vratili u hotel i jos malo sjedili u hodniku na katu. U jednom trenutku sam ustala da sjednem na drugi kauč i iz sve snage odvalila glavom u kosi strop. Znam da zvuči nevjerojatno, no na stopu su ostali otisci mojih trepavica! A moje jedino pitanje bilo je – jesam li pokvarila frizuru...

Dan kasnije smo iši na dvodnevni izlet u toplice Baile Felix. Na programu je pisalo da mozemo birati između kupanja u bazenu i istraživanja šume. Pogodite tko je jedina osoba koja je zaboravila ponijeti kupaći kostim? Čitavim putem su se svi zabavljali na račun mene i mog potencijalnog istraživanja šume dok će se oni naravno kupati.
I tako sam ostala sama u sobi. Tamara i ja smo dobile najveću sobu, dvostruko veću od ostalih s vrlo debelim bijelim tepihom. Odmah mi je palo na pamet za što je taj tepih kao stvoren... I odmah sam se bacila na posao ;)
Ne sjecam se kada sam zadnji put radila zvijezde... I to me bas zabavilo.

And as I went home on Friday night as drunk as drunk could be
I saw a head upon the bed where my old head should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns that head upon the bed where my old head should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a baby boy that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But a baby boy with his whiskers on sure I never saw before

Tu smo večer Tamara i ja bile kod Beograđana u sobi, a oni su navodno pokušavali naći MTV hits na televizoru. Sasvim slucajno svaki bi put pogodili samo programe sa porno sadržajem. Odlučile smo ih ostaviti da rade što žele i otišle u sobu…

Šesti je dan bio ujedno i najvažniji dan čitavog kongresa - izbori.
Klan Zagreb-Beograd je naravno zajednički glasao za sve funkcije. Beograđani su imali svog kandidata, pa smo njega zdušno podupirali, kao i Slovenca koji se jadan nadao da nitko neće glasati za njega jer mu je već bilo dosta bilo kakvih funkcija. No i on je ipak naš, pa smo osjećali dužnost da glasamo za njega...

And as I went home on Saturday night as drunk as drunk could be
I saw two hands upon her breasts where my old hands should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns them hands upon your breasts where my old hands should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a lovely night gown that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But fingers in a night gown sure I never saw before


Navečer smo Tamara i ja u sobu pozvale Daniela i Beograđane. Oni su pozvali Makedonce, a oni Turke, Turci Njemce i tako je svih četrdesetak sudionika kongresa sjedilo na podu u našoj sobi.
Kada su oko 5 otišili i zadnji gosti, bijeli tepih je bio u najboljem slučaju siv, sa par progorenih dijelova. Zrak je bio neproziran sa mirisom širokog spektra alkoholnih pića i nikotinskih proizvoda. A pogodite gdje se jedini prozor nalazio? Na stropu! Još uvijek sam uvjerena da je ugodnije spavati u otvoru kanalizacije, nego u sobi poharanoj od strane budućih građevinara.

Doduše, svakim danom ujutro smo sve gore i gore izgledali, ali to jutro sam se ozbiljno preplašila svog odraza u ogledalu.
Odspavala sam svega sat vremena na putu prema Temišvaru. I Tamara i ja bismo tada najradije otišle spavati, no bio je to zadnji dan za shopping, pa smo se prisilile spremiti i otići do centra. Kada smo Danielu i Beograđanima rekle da smo spremne za pola sata, odvratili su samo da se vidimo za dva i pol sata. Kakvo nepovjerenje! I još sam morala slušati prigovaranja na račun toga što imam posebnu vrstu tuša za gornje, a posebnu za donje kapke...

Shopping smo obavile u trku i krenule na završnu večeru.

As I went home on Sunday night as drunk as drunk could be
I saw a thing in her thing where my old thing should be
Well, I called me wife and I said to her: Will you kindly tell to me
Who owns that thing in your thing where my old thing should be

Ah, you're drunk,
you're drunk you silly old fool,
still you can not see
That's a lovely tin whistle that me mother sent to me
Well, it's many a day I've travelled a hundred miles or more
But hair on a tin whistle sure I never saw before

S obzirom na to da je bila riječ o tradicionalnoj Rumunjskoj kuhinji, čekala sam da Marko i Miloš iz Beograda probaju prvi pa mi objasne od čega se hrana sastoji.
Svatko od nas je trebao ispuniti neku vrstu spomenara na kongres, pa smo se nas troje morali jako truditi da formuliramo – bilo nam je bas super! Na tri razlicita načina i to u barem nekoliko rečenica.
Jedan od običaja na takvim okupljanjima je da svaki LC otpjeva neku pjesmu i onda odredi koji lC idući pjeva.
Matjaž zvan Slovenac je bio jedini iz Ljubljanje i sam je otpjevao neku domaću napitnicu, na što smo mi naravno umirali od smijeha. I još je napomenuo da je donio mali poklon za organizatore jer dolazi iz male zemlje, na što ga njegovi Zagrebački kolege stalno podsjećaju. Istina, Daniel nije jadnika puštao na miru s tim vicevima o Slovencima. Ja sam mu to naravno zabranila, no moj predsjednički autoritet je ionako bio pod upitnikom zbog mog povremenog neakademskog ponašanja, pa je koristio svaku priliku kada mene nije bilo u blizini.
Naravno, kao idući LC koji mora pjevati Matjaž je odabrao Zagreb, zlobno se smješeći. Pjevali smo 'Marinu' od Prljavog kazališta, no čak i naši kolege iz Beograda kojima smo rekli sto ćemo pjevati su ostali zbunjeni našom interpretacijom.
Dosta LC-jeva je donijelo i tradicionalnu hranu iz svoje zemlje. Mi smo donijeli medenjake i 3 vrste rakije. Turci su donijeli rahtluk i nagovorili me da probam. Bilo mi je neugodno baciti ga pred Turkinjom, a ona je kao za inat stajala kraj mene čitavo vrijeme. Imala sam osjećaj da će mi nastati velika rupa u ustima. Da sam pojela kilu šećera ne bi bilo toliko slatko. Da ni ne spominjem mješavinu okusa kokosa i paste za zube. Prestrašno!
Ostatak večeri se na mene okomio Miki zvan Makedonac, iako je do tada terorizirao Tamaru. Odustao je tek kad sam se pred svima počela derati da ću ga izmlatiti torbicom.
Jeffu iz Beograda se svidala jedna od Makedonki i kada su ga kolege iz Beograda pitali da li ju je startovao (ne znam kako bih to točno prevela) rekao je da mu je nekako neprilično jer je zadnja večer, na sto je Miloš dodao da niti prva nije bas bila prilična, a ni one u sredini nisu baš bile zgodne. Ah Jeff... Vjerojatno najzanimljivija ličnost čitavog kongresa. Još ako se doda i njegova opsesija WC-ima. Nije propustio isprobati niti jedan u čitavom Temišvaru...
Na kraju se pokazalo da se neke cure može zavesti i vicevima o Slovencima, tako da za suradnju Hrvatska-Rumunjska imam zahvaliti Danielu. Ja sam jedina podbacila, a još sam i predsjednica! Trebala bih sankcionirati samu sebe...

Moj predsjednički autoritet se prestao dovoditi u pitanje tek zadnji dan u pet ujutro kada smo saznali da trebamo napraviti rezervacije za vlak koje možemo platiti samo leima (rumunjski novac koji je btw. plastičan). Tko će nego el presidente trčati preko pola Temišvara u potrazi za mjenjačnicom? Jos smo trebali i Slovenca (koji je u pet ujutro i dalje zdušno pio Jeger) nagovoriti da nam da kartu da i njemu napravimo rezervaciju sto je on uporno odbijao.
Kada smo ušli u vlak Daniel mi je rekao da s onako raščupanom kosom i razmazanom šminkom izgledam kao kurva koja je imala napornu noć. Noć? Sedam napornih noći !